Međuprostor u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi ipak nije tako bezizlazan kako se čini. 

Bosne će biti i ima sve dok u nju vjeruje njen većinski narod – Bošnjaci. Zato je nekima stalo da ovaj narod obespamete, da ga ostave na razini infantilnog i nedoraslog konstrukta koji neprestano teži da ga neko posvoji

Ignoriranjem proslave Dana državnosti Srbi i Hrvati ne unižavaju nikoga drugog doli same sebe, pokazujući u kojoj mjeri slijede ideju antifašizma koju taj datum predstavlja. Neki drugi koji ovaj datum poistovjećuju s idejom komunizma bilo bi bolje da ovaj praznik uopće ne slave jer ga direktno omalovažavaju. Antifašizam, naime, nije sinonim za komunizam, kako bi to htjeli neki proturiti. U Mrkonjić-Gradu je 1943. godine potvrđen kontinuitet države Bosne i poručeno da je ona i muslimanska i hrvatska i srpska, što jeste bilo u duhu antifašizma koji su Bošnjaci prigrlili u puno većem broju nego su prigrlili ustaštvo i nacizam. No, nekoliko godina kasnije, baš u duhu komunizma, Bosna postaje samo srpska i hrvatska, što čini suštinsku razliku i upućuje na totalitarizam koji ni u kojem slučaju ne može biti sinonim za antifašizam. Na koncu, rezolucijom Evropskog parlamenta nedavno je ideologija komunizma izjednačena s ideologijom nacizma, iz čega proizlazi da je dobar dio onih koji se kite komunističkim simbolima (zvijezdama petokrakama, pionirskim kapicama, sovjetskim srpovima i čekićima) u biti samo reprezent druge strane jednog te istog novčića – glava je nacistička, pismo je komunističko. Ako bismo se poslužili klišejiziranim rječnikom EU integracija, slobodno bismo mogli presuditi da takvi nisu u duhu evropskog puta Bosne i Hercegovine.

Ipak, treba naglasiti da je u samom počelu nacizma ugrađena ideja uništenja različitosti, istrebljenje drugačijeg, rasizam, šovinizam…, dok u počelima komunizma u biti stoji jedna vrlo primamljiva i revolucionarna poruka socijalne jednakosti. Ishodišni programi moraju se uzeti u obzir, kao i činjenica da je jugoslavenski komunizam bio kudikamo liberalniji od onog koji je provodio Sovjetski blok. Štaviše, Titina ideja “nesvrstanih” i danas je vrlo interesantan politički urnek o kojem bismo trebali raspravljati kada govorimo o položaju Bosne i Hercegovine te njenom očuvanju. Pritiješnjeni, lomljeni, rastezani, u međuprostoru, između nezasitnih apetita malih i gladnih hegemonizama (srpskih i hrvatskih, zatim i albanskih), a s druge strane EU, koja nas, prema najavama Macrona, neće pripustiti u svoje okrilje, ideja traženja prijatelja, pa makar bili i “nesvrstani”, čini se vrlo, vrlo primamljiva. Nesvrstani su Jugoslaviji otvorili mogućnost da zadrži svoju mehku varijantu diktatorskog totalitarizma i da ne bude progutana ni od SSSR-a, a ni od Zapada. Hvale vrijedna inicijativa, bez sumnje.

Ideja “nesvrstanih” ipak nije unikatna na našim prostorima, jer Dubrovačka republika stotine godina sasvim suvereno opstaje balansirajući između Mletaka i Osmanlija, pozicionirajući se kao diplomatski i ekonomski most između Istoka i Zapada. Nadalje, bez obzira na to što nas Evropa vjerovatno nikad neće pustiti u svoja njedra, ne znači da mi ne trebamo prisvajati i usvajati pozitivne evropske vrijednosti. Ne zato što nam to neko naređuje kroz cikluse raznih reformi već zbog nas samih. Pritom se moramo nositi s nevjerovatnom količinom licemjerja dijela međunarodne zajednice. Primjerice, inače vrlo simpatični ambasador Velike Britanije u BiH upućivat će opominjajuće na evropski put i evropske standarde dok zemlja koju predstavlja iz iste te EU želi izaći, utapajući se u “brexitovskim” bespućima. Niđe veze!

Međuprostor u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi ipak nije tako bezizlazan kako se čini. Bosne će biti i ima sve dok u nju vjeruje njen većinski narod – Bošnjaci. Zato je nekima stalo da ovaj narod obespamete, da ga ostave na razini infantilnog i nedoraslog konstrukta koji neprestano teži da ga neko posvoji. Razrogačenih usta čini to tzv. regija, što je samo supstitut imena za Jugoslaviju. Pogledajmo samo koliko je sadržaja iz kulture koji su vrlo bitni za osjećaje zajedništva i patriotizma svedeno na regionalno. Regionalni filmski festivali, regionalni književni susreti, regionalne konferencije, regionalni sajmovi kuhinje… Ako nije regionalno, haman i ne vrijedi. I to će s najviše uvjerenja izricati baš Bošnjaci. A regionalno je ravno smrti ako ne proizlazi iz nacionalnog i državnog i treba ga biti, u najmanju ruku, onoliko koliko je nacionalnog i državnog, inače predstavlja impersonalno utapanje u većinske kulture koje posljednjih stotinu godina nemilice posvajaju i prisvajaju upravo Bošnjake.

Zanimljivo da je Dodik nedavno ponovo imao potrebu reći da se Srbima podmeće neki bosanskohercegovački identitet na koji oni neće pristati jer, što je više tog identiteta, to je manje RS-a. S druge strane, Bošnjaci kao da se vole utapati u regionalizmima, ali i u nečemu mnogo opasnijem; utopiji o bosanskoj naciji na koju Srbi i Hrvati nikada neće pristati. Prije svega, bosanska nacija ne može biti izbor za Bošnjake jer su i sami nacija. Pa kako drugačije objasniti postojanje Bošnjaka u Sandžaku, Bošnjaka po čitavom svijetu, od Australije, preko Skandinavije, do Amerike, ljudi koji više nisu imigranti i egzilanti nego su rođeni pod zastavom drugih nacija, a deklariraju se Bošnjacima? Da bi postojala nacija, jedno od osnovnih temelja jeste zajedničko utemeljenje u mitu, u historiji, u simbolima, u tugama i radostima. Ali kako kada Kraljević Marko nikada neće postati Đerzelez Alija? Kako biti jedna nacija kada je srpska radost ono što je bošnjačka tuga? Srebrenica je odličan primjer. Kako biti ista nacija s Hrvatima kada je za Bošnjake presuda za UZP minimalni iskaz pravde za žrtve Tuđmanove politike, dok je za Hrvate simbol nacionalne tragedije s kojom se nikada neće pomiriti? Dretelj je odličan primjer.

Kontroverza se bazira na tezi nekih Bošnjaka da u ime države trebamo žrtvovati bošnjaštvo zarad bosanske nacije, koja će navodno pogodovati zajedništvu triju naroda. Krajnja je to zabluda koja se razobličava u činjenici da su Hrvati i Srbi priznali postojanje Bošnjaka u onom trenutku kada su se Bošnjaci odbranili od agresije, kada su na čelu s Alijom Izetbegovićem, u nemogućim uvjetima opće agresije, etničkog čišćenja i genocida, izgradili državnu oružanu silu od 200 hiljada vojnika i započeli oslobađanje okupiranih teritorija. Priznaju nas kao narod, ali i kao naciju jer je bošnjačka nacionalna manjina ustavima priznata i u Srbiji i u Hrvatskoj. I sada bi bošnjački utopisti i prodavači magle poturali ono što Srbi i Hrvati nikad neće priznati i što ujedno znači poništavanje vlastitog identiteta. Čak bi moglo proizići da Hrvati i Srbi bolje znaju ko smo i šta smo od nas samih. Utopije ne samo da su opasne već iritiraju i izazivaju druge narode da se još više zatvaraju u sebe, da se štite unutar izoliranih geta, bez želje da komuniciraju i dijele bilo šta. A Bosna i Hercegovina u ovim granicama nije moguća bez dijaloga, bez kompromisa i razgovora triju naroda.

Još jedna tvrdnja, ona da Bošnjaci stoje na četiri stupa: država, nacionalnost, vjera i jezik (Bosna, Bošnjak, islam, bosanski jezik), potrebuje dodatno pojašnjenje. Prve dvije apsolutna su zadatost dok je uzvišena vjera na slobodan izbor. Šta je drugo nego islam obojilo bošnjački identitet, ali recite to lideru SDP-a Nerminu Nikšiću, koji jeste deklarirani Bošnjak, a obojio ga je komunizam. Treba biti fleksibilan kada govorimo o zelenim i crvenim nijansama bošnjaštva te prihvatiti da nacionalno ime ne smije biti svedeno na vjersku skupinu, što je programatski nametano više od stotinu godina. Na kraju, bosanski jezik jeste temelj identiteta, ali treba uzeti u obzir da postoje Bošnjaci koji su treća ili četvrta generacija rođena u Turskoj, Australiji, Americi…, te ili uopće ne govore ili natucaju bosanski jezik. Kako god bilo, potrebna je fleksibilnost iako oko bosanskog jezika i njegovog tisućljetnog postojanja nema rasprave. Identitet nikada nije jednina, uvijek je množina, a onaj bošnjački u svom zbroju s hrvatskim i srpskim tvori državu Bosnu i Hercegovinu. Bosanstvo, stoga, kao patriotski osjećaj pripadnosti državi i privrženost geografskom prostoru pozitivan je osjećaj. Bosanska je nacija ništica, za Srbe i Hrvate uvreda, za Bošnjake samouništenje.

U kontekstu državnosti i njene proslave, Bosna i Hercegovina je pod prijetnjom, ali je moguća, ona živi u međuprostoru, pritiješnjena, nesvrstana i razjedinjena. I živjet će sve dok u nju vjeruje njen većinski narod – Bošnjaci. Alija Nametak bi to rekao preko jednog svog književnog lika na ovaj način: “Nama nije valjao ni sultan, kad smo mogli sjeći šumu koliko smo htjeli, pa nam nije valjao ni Švabo, jer nije dao džaba sjeći osim meremat, pa smo i njih ružili i ‘sovali ih. Taki smo ti mi Bošnjaci, a taka nam je i Bosna. Bosna je asli ko ćezab. Otpao mu je nos koji goć je stranac kadli­tadli primirišio.”