Pitanje pobjednika u sučeljavanju diktatora sa vlastitim narodima je zamršeno i komplicirano. 

Ko je pobjednik na sprženoj zemlji? Ko je pobjednik u progonu pet miliona pripadnika vlastitog naroda, u ubistvu stotina hiljada svojih sugrađana? Masovni zločini, genocid i slanje vojske na vlastiti narod ni pod kojim uslovima se ne mogu smatrati pobjedom.I dok francuske vlasti ne smiju pucati na demonstrante, jer bi bili pozvani na odgovornost, dotle sirijski režim, kao i režimi ostalih arapskih zemalja mogu nesmetano ubijati koliko žele svojih državljana, čak i ako nisu demonstranti, i paliti i rušiti vlastitu zemlju.Ovaj pristup rješavanju nezadovoljstva naroda s vlašću, kakav smo vidjeli u Siriji, a koji počiva na brutalnosti, maksimalnom razaranju i zločinima proitiv vlastitog naroda, uz pozivanje stranih sila i plaćenika da i oni učestvuju u tome, je realnost arapskog svijeta i način koji možemo očekivati u mnogim drugim arapskim zemljama, jer su represija i mržnja način na kojih arapski diktatori održavaju svoju vlast.

Teror države nije pobjeda   Ali, postoji druga vrsta pobjede. Pobjeda volje naroda. To bi mogla biti velika pobjeda, ako sirijski režim iz nje nauči lekciju i prihvati istinski dijalog sa svim opozicionim grupama, te uspije izgraditi zemlju na novom ustavu koji će istinski, a ne samo formalno, garantirati prava i slobode Sirijcima.Teror države nije pobjeda. Pobjeda do zuba naoružanih režimskih hordi nad golorukim narodom je oličenje poraza. Štaviše, to je uvertira u nove faze nasilja i krvavih nereda.