Sistemska korupcija definira se kao “proizvod posebnosti određenog sistema koji u cilju svoga održavanja ili drugih egzistencijalnih razloga ne bira metode i sredstva autono- mnog funkcioniranja.” Ili, prikazano jednačinom: K=M+D–O (korupcija = monopol odlučivanja + diskrecijske ovlasti – od- govornost)” (Derenčinović, 2001:15).

Trenutna politička kriza u Bosni i Hercegovini

Politička kriza u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina u posljednjih nekoliko mjeseci sastoji se od niza elemenata koji su se isprepleli stvarajući strah od izbijanja ratnih sukoba. Iz perspektive međunarodnih zvaničnika glavni problem Bosne i Hercegovine je korupcija, dok u domaćem političkom diskursu postoje različita stajališta zašto je došlo do trenutne krize. Hrvatski predstavnici, kako sebe nazivaju članovi HDZ-a, zahtjevaju izmjene izbornog zakona uz pokušaj nametanja Evropskoj uniji nove vrijednosti u vidu “kolektivne demokratije”. Vladajuća koalicija iz manjeg bh. entiteta traži poništavanje nametnutih izmjena Krivičnog zakona kojim je zabranjeno negiranje genocida kao i oduzimanje državne imovine i njeno dodjeljivanje nižim nivoima vlasti. Probosanske politike su ucijenjene uz otvorene se prijetnje disolucijom Bosne i Hercegovine ako se ne prihvate nametnuti ultimatumi koji su suprotni međunarodnom i domaćem pravu kao i proklamovanim evropskim vrijednostima.

Institucije države Bosne i Hercegovine su blokirane od strane predstavnika vladajućih stranaka iz bh. entiteta RS, dok bh. entitet FBiH nije implementirao izborne rezultate iz 2018. godine zbog blokade hrvatskih zastupnika u Domu naroda Parlamenta FBiH. U takvom ambijentu opće blokade inteziviran je angažman međunarodnih predstavnika koji pokušavaju privoliti strane da pronađu rješenje. Susjedne države Hrvatska i Srbija, kao strane potpisnice Dejtonskog sporazuma koje su se u Dejtonu obavezale da se više neće mješati u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, otvoreno doprinose destabilizaciji situacije. Ovaj put to rade diplomatski, pomažući separatističke politike u BiH koje žele oslabiti centralne institucije države, oduzeti njenu imovinu i na kraju podijeliti državu.

Pljačka vrijedna stotine milijardi KM

Svaka država je, prema prostoj definiciji, politička zajednica ljudi organizirana na nekom teritoriju pod suverenom vlašću. Prema tome, tri glavna elementa države su stalno stanovništvo, teritorij i suverena vlast nad tom teritorijom. Sva tri elementa ima i Bosna i Hercegovina koja je jedini titular svoje imovine! Državna imovina BiH čini 53,26% ukupne teritorije Bosne i Hercegovine (5.119.683 hektara), od čega je pod šumom 34,95% teritorije BiH (1.789.307  hektara), dok je pod pašnjacima 11,19 % teritorije BiH (572.856).

Pod državnom imovinom se podrazumjeva državno zemljište, javna dobra, rudnici, naftna polja, planine, rijeke, drumski, željeznički, morski i vazdušni saobraćaj itd. (Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Sarajevo, 1992. godine). Resursi Bosne i Hercegovine koji se mogu procjeniti vrijedni su stotine milijardi dolara, dok niko ne zna šta se sve krije pod zemljom tako da se prava i konačna procjena bogatatva ne može ni napraviti.

U sklopu državne imovine nalazi se i nacionalizovana imovina, tj. imovina vjerskih zajednica, privrednih subjekata i fizičkih osoba. Prema uslovima koje BiH treba ispuniti kako bi postala članica Evropske unije, mora se izvršiti restitucija te imovine i njeno vraćanje originalnim vlansicima. Važno je naglasiti da je prema Evropskoj povelji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koja je sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine, privatno vlasništvo zagarantovano.

Predmet restitucije (lat. restitutio – popravljanje, vraćanje na staro, op.a.) u Bosni i Hercegovini je trebalo biti oko milion hektara zemljišta i oko tri miliona kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora. Vrijednost te imovine, kako su procijenili u Komisiji za restituciju Vijeća ministara BiH, iznosi oko 55 milijardi maraka. Zakon je predviđao da u ovoj zemlji, do kraja 2028. godine treba da bude vraćena imovina koja je nacionalizovana od 1. januara 1945. do 3. marta 2005. godine. (Deutsche Welle)

Osim vlastite teritorije, tj. državne imovine, u Bosni i Hercegovini i drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, ostala je određena imovina Jugoslavije poput kasarni Jugoslovenske narodne armije (JNA), državnih rezidencija itd. Prema Sporazumu o pitanjima sukcesije imovine bivše Jugoslavije u prilogu A član 2 stoji: “Nepokretna državna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi se Državi sukcesoru na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila.”

Imovinom se garantuju krediti

U analizi portala Žurnal u tekstu RASPRODAJA REPUBLIKE SRPSKE: Dodik založio prirodna bogatstva za milijardu maraka kredita? navode se razlozi Dodikovog ataka na državnu imovinu: “Posljednjih deset godina Ustavni sud BiH je sa tri odluke onemogućio Republiku Srpsku da u vlasništvo ovog entiteta uknjiži vojnu imovinu, potom poljoprivredno zemljište te konačno šumsko dobro. Može se tumačiti da bi upisivanjem navedene državne imovine“u grunt” entiteta, bile stvorene i svojevrsne pravne olakšice u nastojanjima za sukcesiju Republike Srpske. Nije tim odlukama samo onemogućeno da RS bez saglasnosti državnog parlamenta raspolaže odnosno prodaje državnu imovinu i resurse poput hidrocentrala na Drini ili trebinjskog aerodroma. Postoji još nešto što realno može biti razlog sverastuće Dodikove nervoze i nerazborite politike. Posve je moguće, a sve zarad potpune netransparentnosti entitetskih vlasti da su upravo prirodni resursi, vode, šume svejedno, dati kao kolateral, odnosno garant za otplatu silnih kredita i zaduženja koji se svako malo realizuju da bi se zadržala finansijska stabilnost ovog entiteta.” (Žurnal)

Legalizacija korupcije pomenutih razmjera može se desiti jedino u pogodnim međunarodnim i domaćim kriznim okolnostima. Političke snage koje otvoreno prijete nestankom Bosne i Hercegovine smatraju da se takav momentum stvorio pa su krenuli sa destabilizacijom koja ima dva stvarna cilja: Oduzimanje državne imovine (teritorije BiH) i njeno preknjižavanje na niže nivoe vlasti i na kraju formalnu podjelu Bosne i Hercegovine! Važno je imati na umu da, ukoliko bi došlo do podjele državne imovine, ona se ne bi djelila samo na entitete, nego i na kantone, od kojih neki imaju aspiracije za spajanje i pravljenje teritorije budućeg trećeg entiteta. U ovoj fazi cilj je ostvariti granice etničke izborne jedinice koje bi garantovale izbor željenog člana Predsjedništva BiH. Nakon toga se otvara politički prostor za stvaranje trećeg entiteta u okviru ocrtanih izbornih granica čime bi se zaokružila teritorija i administrativno upravljanje tom teritorijom. O tome nije bilo dovoljno diskusije u javnosti, jer je fouks stavljen na izmjene Izbornog zakona kako bi se odvukla pažnja.

Na kraju još jednom je važno napomenuti šta stoji u zvaničnim dokumentima Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Sarajevo iz 1992. godine: “Što se tiče državnog posjeda, odnosno vlasništva, jasno je da ono obuhvata cijeli državni teritorij tj. državno zemljište, javna dobra, rudnike, naftna polja, planine, rijeke, drumski, željeznički, morski i vazdušni saobraćaj itd. Pravni titular tog cjelokupnog državnog vlasništva, odnosno teritorija je država, a općine su samo nosioci prava korištenja. Prema međunarodnom pravu državni teritorij odnosno državni posjed, pa i bosanskohercegovački, pripada ukupnom broju njenih građana bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, rasnu, socijalnu i drugu pripadnost. Dakle, u Bosni i Hercrgovini ne postoji bilo čiji pojedinačni nacionalni posjed, pa shodno tome ni bilo čiji pojedinačni nacionalni državni teritorij.” (IGES)