Ako bi, kojim slučajem, ukinuli Predsjedništvo Bosne 

i Hercegovine, a ostavili sve njene druge institucije, niko u ovoj zemlji ne bi trpio štetu. Naprotiv.  Velika većina ne bi ni primijetila. Toliko o značaju Predsjedništva.  Ipak, korist bi se ogledala u uštedama koje bi nastale smanjenjem broja službenika, službenih automobila i svih drugih budžetskih prinadležnosti. Takve su, nažalost ovlasti ovakvog Predsjedništva. Malo u vanjskoj politici, malo u odbrani. Nikakve suštinske i praktične koristi. Još je poraznije u koje svrhe ovu počasnu funkciju koriste političke stranke.

Željko Komšić, već treći mandat igra se sa emocijama jednog dijela bošnjačkog biračkog tijela, koje ga redovno podupre i omogući mu da četiri godine glumi ulogu autoriteta, bez bilo kakve stvarne i izvršne vlasti. Željko Komšić je sjajan argument Draganu Čoviću i HDZ-u u postupku dokazivanja neravnopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Posljednjih mjeseci, bili smo svjedoci pravog hrvatskog diplomatskog uragana. HDZ Hrvatske, na inicijativu HDZ-a Bosne i Hercegovine podigao je pitanje hrvatske neravnopravnost na najvišim instancama pri NATO odborima, te Evropskom parlamentu.

Za trećeg člana, Milorada Dodika, Predsjedništvo BiH je samo platforma za domaće i međunarodne nasrtaje na Bosnu i Hercegovinu.

Svjedočimo ovih dana pokušaju pregrupisanja Bakira Izetbegovića i najavu njegovog novog pohoda na stolicu u  Predsjedništvo BiH. Šefik Džaferović je vijerno, podanički odradio svoj mandat, kojeg sigurno ne bi ni imao, da je bilo fer i poštenog glasanja i brojanja glasova.

A, šta to kvalifikuje Bakira Izetbegovića da ponovo bude biran?

Je li to njegovo veliko političko i diplomatsko znanje? Poznavanje jezika, mladost, energija i agilnost. Jedina sreća, Bakiru Izetbegoviću su njegov otac i prezime. 

Ništa osobno ga ne kvalifikuje za predstavnika Bošnjaka. Imao je dvije šanse koje je prokockao. Baš onako kako se kockao sa revizijom presude suda u Hagu.
Bez elokvencije, znanja o državi, upravljanju, ekonomiji, međunarodnim odnosima. Svoje neznanje, pokušava nadomjestiti korištenjem narodnih izreka i poštapalica koje često zvuče nezgrapno u kontekstu u kojim ih želi upotrijebiti.

Može li ovaj narod preživjeti još jedan mandat Dodika i Izetbegovića u predsjedničkim stolicama? Intenzitet njihovog sukoba, na dnevnoj osnovi, mogli bi izračunati po jednostavnoj formuli. Sukob Dodika i Šefika puta sedam. Dodiku se mnogo ne prepire sa Džaferovićem. Nije mu pravi takmac i rijetko se spusti na njegov nivo. Pravu priliku za svoj reality, Dodik bi dobio tek sa Izetbegovićem.

Predsjedništvo je ionako već pretvoreno u show. Kako bi to tek izgledalo u Dodik-Komšić-Izetbegović kombinaciji. Srećom, Bakirova, ali i Dodikova zvijezda je izblijedila. Pozivanje na porijeklo, pokušaj evociranja Bošnjaka na njegovog oca, jedino je što Bakir Izetbegović Bošnjacima može ponuditi. Dodiku je ostala bahatost ali i totalni gubitak energije. Dodatni balast za Izetbegovića je nesporni uticaj supruge na političke odluke, koji bi se dodatno intenzivirao.

Lobi Sebije Izetbegović, na stranačke infrastrukture, prenio bi se direktno na najviše institucije vlasti. Pogubna kadroviranja bi se intenzivnije prenijela na  diplomatsku mrežu i organe Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. I ovo danas što imamo, od te vrste trgovine uticajem, je previše i pogubno je za politike i ekonomiju ove zemlje. Treba li ovaj narod ovakvog Bakira Izetbegovića?

Nije nam cilj da u ideološkom smislu poredimo Tuđmana i Aliju Izetbegovića. Alija Izetbegović je istinski borac za prava svoga naroda, dok je Tuđman kao tvorac nezavisne hrvatske države imao i  teritorijalne aspiracije, ali sa nespornim uticajem u hrvatskom puku. Međutim, pokušaj sina Franje Tuđmana, Miroslava, da na djelu i imenu svoga oca izgradi vlastitu karijeru, nije mogao proći kod hrvatskog naroda. Što nikako ne znači da Hrvati manje cijene Franju. To, na neki način, govori i o demokratskom kapacitetu jednog naroda i sposobnosti da donosi historijske odluke. Imaju li Bošnjaci taj kapacitet? Kapacitet da od oca, revolucionara, intelektualca kakav je bio Alija Izetbegović, odvoje slabo obrazovanog, narcisoidnog, vlasti i moći željnog Bakira Izetbegovića. 

Bakir je, nažalost, samo ljuštura, koji se igra emocijama bošnjačkog naroda. Bošnjački narod je prošao strašnu golgotu i platio previsoku cijenu u zadnjoj deceniji dvadesetog vijeka. Trebaju li Bošnjaci, četvrti put Komšića i treći put Bakira Izetbegovića? Ne živi se u Bosni dugim životima. Ovaj narod mora pronaći sebe i probuditi svoj intelektualni i demokratski kapacitet. Dovoljno je ono što smo vidjeli tokom decenija, pa i zadnjeg vikenda u Budnjinim, bivšim  narodnim Termama.     (PRESS)