.

 

 

 

 

 


.

Taoci smo rasprodavača i ovo malo dostojanstva što nam je ostalo.

Nakon što su nas sveli na poziciju zavađenih plemena u srcu Evrope, opljačkali, osiromašili – obraz nam naš, konstitutivnih naroda, ostalih i građana bacaju po noge, proseći po svijetu, a potom se prepirući, kao nakupci na pijacama oko vreća i kutija u kojima roba tokom njihove svađe propada i postaje bezvrijedna.

Posljednji primjer je nes(p)retna dostava pomoći u medicinskoj opremi Crnoj Gori, preko sarajevskog aerodroma, a mi smo se ponadali da je upućena „vlastima i narodu Bosne i Hercegovine“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

I da te dostave pomoći nije bilo ko zna kada bismo saznali da ni ona koja je iz te prijateljske zemlje došla nedavno, kao ni ona dopremljena iz Katara nije raspoređena, te da buduće pošiljke koje bi eventualno stigle u Bosnu i Hercegovinu nemaju gdje biti uskladištene.

Pomoć koja se nema gdje smjestiti

Istovremeno, stotine magacinskih objekata zjape prazni, jer su iz njih nekada davno iznesene mašine i oprema tokom privatizacije, a nisu oštećene do te mjere da se u njih ne može smjestiti dostavljena oprema.

Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković izjavila je portalu Klix.ba da Vijeće ministara BiH nema nikakve spiskove pomoći koju treba podijeliti, da je potrebno pribavljanje mišljenja Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, jer se radi o uvozu medicinske opreme, a da je to u nadležnosti Ministarstva civilnih poslova.

Otkako je poziciju šefa Koordinacionog tijela pri Vijeću ministara BiH napustio Fahrudin Radončić i zamijenio ga je Aleksandar Mandić, ovo tijelo možda zasijeda, ali javnost o tome ništa ne zna, a efekti tog (ne)rada su vidljivi. Formalno se insistira na pribavljanju potrebnih dozvola za uvoz medicinske opreme i Agencija ne dozvoljava entitetskim ministarstvima preuzimanje pomoći iz prebukiranog kargo centra na sarajevskom aerodromu. Navodno je pomoć dopremljena iz Katara spremna za distribuciju, ali je entitetske i institucije Brčko Distrikta još nisu preuzele.

 

Pomoć je namijenjena zdravstvenim ustanovama koje od početka pandemije, iz mnogih gradova u Bosni i Hercegovini, šalju alarmirajuće poruke, da im u slučaju povećanog priliva bolesnika prijeti kolaps zbog nedostatka medicinske opreme, zaštitnih sredstava i dezinficijenasa. Pomoć prijateljskih zemalja stoji u skladištima, a zdravstvene ustanove moraju kupovati neophodnu opremu.

Razumnom, a nepristrasnom posmatraču to pobuđuje sumnju u mešetarenja kakvim smo svjedočili u slučajevima „Respiratori“ i „Poljska bolnica“. Dozvolu za uvoz medicinske opreme ekspresno dobijaju povlaštene firme čija djelatnost je svjetlosnim godinama daleko od zdravstvenog sektora, ali već dostavljena pomoć, za koju se od početka pandemije COVID-a 19 tvrdi da nam je prijeko potrebna mora čekati ispunjavanje formalnih procedura.

Hitna pomoć koja nije hitna

Taman smo početkom ove sedmice svjedočili konačnom dogovoru o raspodjeli novca od kredita MMF-a za hitnu pomoć u prevenciji koronavirusa, a dočekao nas je novi dokaz bahatosti i uskogrudosti naših prvaka. Podsjećam, prošlo je mjesec i po dana od kad je uz posredovanje misije EU i nekolicine ambasadora velikih sila postignut sporazuma lidera SDA, SNSD-a i HDZ-a o prihvatanju kredita. Tada sam naveo niz razloga zašto taj kredit nije trebalo prihvatiti. Ponovit ću, ne zato što građanima Bosne i Hercegovine nije potrebna pomoć u vremenu krize, nego zato što imamo nesposobnu vlast koja svoju svrhu vidi u bespredmetnim dnevno-političkim sporenjima, a ne u servisiranju potreba svojih birača.

Ne bi bilo čudno ako bi nam međunarodne institucije i agencije ubuduće uskratile pomoć u nekim novim kriznim situacijama, jer smo kao društvo pokazali ekstremnu neozbiljnost. Toliko se, nakon svega čini besmislenim nadmetanje tokom pregovora o procentima koliko će novca ko dobiti, jer ga mjesec i po dana niko nije vidio. Kad je bio najpotrebniji. Tada su nam pregovore o kreditnom zaduženju pravdali hitnošću. Gdje se ta hitnost izgubila?

Dobro, stranački i promotori vlasti reći će da novac nije propao i da će biti raspoređen. Ali neke su se štete mogle izbjeći, neki su privrednici možda uz taj novac mogli otpustiti manji broj radnika, neki gubici u javnom sektoru su mogli biti manji.

Taj novac bilo je neophodno odmah, kad je već odlučeno da se kreditno zadužimo, ubrizgati u pomoć privredi koja je, kao i druge u svijetu, jedna od prvih žrtava korone. Šta su uradile vlasti? Više su brinule o tome kako da odobrovolje dio poslodavaca da nastave svoju privrednu aktivnost, nego o radnicima koji svojim radom pune i budžete institucija i džepove vlasnika biznisa u realnom sektoru.

Raspoređivanje u svrhu korupcije

Dok su svjetski ekonomski stručnjaci upozoravali da se pomoć mora usmjeriti na održavanje potrošnje građana, vlasti su u BiH u dijelu javnog sektora smanjile plaće, pomagale vlasnike poduzeća koji su otpuštali radnike, uzimali dio pomoći namijenjene za minimalne plaće, a nastavili demonstrirati luksuzni život u svojim vilama i skupim automobilima. Na kraju, ostaje nepovjerenje da će vlasti i sad kad je postignut dogovor novac uplatiti onima kojima je to najpotrebnije, a ne tamo gdje je najpodobnije.

Trošenje javnog novca u svrhu prevencije pretvoreno je u raspoređivanje u svrhu korupcije. Da li se radi o vraćanju dugova za učinjene usluge, punjenju stranakih fondova u izbornoj godini, je li neko s političkog nivoa odlučio „da nekoga pripazi“ u ovo nezgodno vrijeme, potpuno je nebitno. Klupko finansijskih malverzacija je počelo da se odmotava i ovo je samo dio onoga što smo, zahvaljujući novinarima-istraživačima saznali. Šta ćemo još saznati, ko zna?

Znamo da nove informacije o nesposobnosti, nekompetentnosti i mutnim poslovima nećemo saznati od institucija, tužilaštava, inspekcija, nego od medija, novinara i slučajno, kad se dogodi diplomatski nesporazum kakav je ovaj sa dopremom pomoći za Crnu Goru preko sarajevskog aerodroma.

Mnogi tvrde da su važna imena, prije bih rekao da su važne pozicije i moć koja iz njih proizilazi. To su predsjednici najvećih političkih stranaka koje vrše vlast, potpuno ili djelomično, kako kad im odgovara; nesposobni i nestručni, a pri tom politički podobni ministri i njihovi zamjenici; beskrvna i bezidejna opozicija koja ni očigledni kriminal nije u stanju kapitalizirati u borbi za vlast; potpuno nekompetentni direktori ustanova, agencija, direkcija. A naše se dostojanstvo rasprodaje.         (TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Benjamin Butković/)