Moje ime je Muris Demirović i moja priča glasi ovako. Imam 24 godine, završavam Rudarski fakultet. Rođen sam, zajedno sa svojim bratom blizancem, u Tuzli 22. 5. 1991. Nakon poroda smo zadržani

nekoliko dana u bolnici u Tuzli zbog malih problema s disanjem. Potom smo hitno prebačeni u Beograd u inkubatore s tim da sam ja bio dosta slabiji od brata, a on je bio i teži od mene za 1 kg i imao je veće šanse da preživi od mene. Nakon nekoliko dana boravka u bolnici desilo se to da je mojim roditeljima javljeno da je moj brat umro i da dođu po mene. Roditelji su u Beogradu u bolnici zahtijevali da vide mog brata, svoje drugo dijete. U bolnici su rekli da on više nije živ, bez bilo kakvog dokaza, bez bilo čega i nisu dozvolili ništa više. Smrtni list nisu dali na uvid, rekli su da to ne postoji. Ja mislim da je moj brat blizanac živ. Osjećam to u dubini duše. Molim vas da ovo podijelite. Bolnica u kojoj smo bili u Beogradu je Institut za majku i dijete. Hvala!”, ovo je apel mladog 24-godišnjeg Tuzlaka Murisa koji je pokrenuo svoju malu istragu vođen intuicijom i snažnim osjećajem da negdje na ovoj kugli zemaljskoj živi njegov brat, blizanac. Iako su se njegovi roditelji te ’91. godine morali pomiriti s činjenicom da je jedan njihov sin umro, danas ga podržavaju u njegovom nastojanju da otkrije pravu istinu što se zapravo dogodilo u Beogradu na Institut za majku i dijete gdje su blizanci dovedeni iz Tuzle nakon komplikacija, jer sumnja da nešto nije kako treba je oduvijek postojala u ovoj obitelji. Sumnjiva smrt “Osjećam da je živ i taj vam osjećaj, koji imam od kada znam za sebe, jednostavno ne mogu opisati. Kad je neko sastavni dio vas, odnosno drugi dio mene, onda mislim da me osjećaj ne može prevariti. Jer mi smo jednojajčani blizanci i ti osjećaji su prejaki”, kaže Muris za Dnevni list objašnjavajući kako se svaki novi dan budi s mislima o svom bratu, a sa istima i ide na počinak. Svoju je istragu već pokrenuo, i razočaran je jer gdje je god pokucao na vrata kako bi nešto saznao, ona su ostala zatvorena. “U tuzlanskoj bolnici sam pokušao doći do dokumentacije i saznanja ko je išao s nama taj dan kada smo prebačeni za Beograd. U međuvremenu su mi se preko društvenih mreža počeli javljati i drugi koji tvrde da imaju isti problem s blizancima, koji su nestali bez traga. A svi oni su rođeni 1989., 1990. i 1991.”, priča Muris. Kaže da će istu dokumentaciju tražiti i iz beogradske bolnice, iako sumnja da će išta dobiti, budući da mu otac, kada mu je navodno umro brat blizanac, nije dobio ni smrtni list. Čak je, kaže Muris, tražio i molio da vidi gdje je ukopan, međutim, osoblje bolnice mu nije ni to dozvolilo. Od roditelja je saznao da su on i njegov brat u Beogradu bili tri sedmice te da je otac svakodnevno zvao osoblje klinike, pitao za njihovo zdravlje, a odgovor je uvijek bio: “Sve je u redu s bebama”. Međutim, onog dana kada je najavio svoju posjetu, liječnici su mu rekli da je jedno dijete preminulo. Šokiranom Murisovom ocu su, nakon što je brže bolje došao u Beograd, kazali kako nema pravo ni na kakav uvid. “Previše je sve to sumnjivo, jer, vidite, ja sam imao velikih problema s disanjem, a moj brat je bio i teži i veći od mene. Zato mislim da ne postoji nikakva šansa da se naglo razbolio i umro”, sumnjičav je ovaj mladić nadajući se da će ga ovako, putem medija, možda njegov brat vidjeti i prepoznati, jer, ako su jednojajčani blizanci, onda mora da su identični. Ne odustajem od potrage Istragu o cijelom slučaju obitelj Demirović je pokrenula odmah nakon rata, budući da je upravo taj rat pomrsio njihove planove, pa je tražiti izgubljenu bebu bilo neizvodivo. Nakon smrti brata, Muris je ostao u beogradskoj bolnici još dva i pol mjeseca, a nakon nekoliko godina dobio je još jednog brata s kojim je blizak i kojeg obožava. Međutim, praznina u njegovom srcu je stalno prisutna, a Muris smatra da je to zbog odsustva brata blizanca za kojeg je uvjeren da je živ. Sjesti s bratom, ispričati mu svoje tajne, o tome što radi, o svojim željama, planovima, ciljevima…, sve je što ovaj mladić želi u svom životu. U svom traženju ima punu podršku roditelja koji će, ističe Muris, zajedno s njim uložiti sve napore kako bi dobili potrebne informacije. “Borit ću se dok ne saznam istinu. Odustati neću nikada. Jednostavno, ne mogu dopustiti da mi prođe život, a da ne saznam što se dogodilo s njim. Je li možda na nekom drugom kontinentu, ili možda priča nekim sasvim drugim jezikom… Nije važno. Važno je samo da ga nađem, da bratski zagrlimo jedan drugoga i pokušamo nadoknaditi izgubljeno vrijeme”, kazao je Muris, pozivajući sve koji mu mogu pomoći u pronalasku brata, da mu se jave. Izvor: Dnevni list