Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, teško je i zamisliti, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana
takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih promatramo uživo, iz prvog reda.
Suočavamo se s vjerovatno najvećom krizom koju je naša generacija doživjela. Ta kriza zahtijeva od nas reakciju, od svakog pojedinca i svakog društva pojedinačno, a na kraju i cijelog čovječanstva. Možda se sada ne čini tako, ali svijet koji smo poznavali do prije petnaest dana nepovratno je promijenjen. Mnogo toga neće više biti isto. Ni mi nećemo biti isti. Kakvi ćemo biti i kakvo ćemo društvo ponovo izgraditi jednom kada sve ovo prođe, a proći će, zavisi samo od nas. Psiholozi i sociolozi u ovoj dramatičnoj situaciji u kojoj se nalazimo vide i ponešto pozitivno: priliku da postanemo bolji.
“Promjena koja se desila od svih nas zahtijeva adaptaciju. Sigurno da se naš život promijenio, našli smo se u situaciji gdje trebamo presložiti prioritete i postupati prema trenutnim okolnostima. Ova promjena izazvala je nesigurnost jer smo izašli iz svoje zone komfora, izloženi smo nečemu što nije lahko razumjeti, može se javiti osjećaj da gubimo kontrolu. Međutim, trebamo se vratiti u trenutne okolnosti, ne razmišljati šta bi se sve moglo desiti u budućnosti, usmjeriti se na današnji dan i postupati po preporukama. Ova situacija može posebno ugroziti osobe koje su ranije imale problema s mentalnim zdravljem. Te osobe trebaju se obratiti svojim nadležnim službama za mentalno zdravlje kako bi dobili preporuke za postupanje. Jednu činjenicu nikako ne trebamo zaboraviti, ljudi imaju mnogo veće sposobnosti adaptacije nego što se može pretpostaviti, zato vjerujte u našu adaptaciju”, kaže psiholog Remzija Šetić.
Ipak, neizvjesnost u pogledu onoga što će se dešavati u bliskoj budućnosti, prema riječima psihologa Šetića, izaziva nesigurnost, što može proizvesti osjećaj anksioznosti. Anksioznost se prvenstveno manifestira u negativnom razmišljanju, posebno u formulaciji zabrinutosti, po principu “šta ako…?”. Dalje, anksioznost ćemo prije osjetiti na našem tijelu, u vidu tjelesnih tegoba: tegoba u želucu, stezanje u prsima, lupanje srca, ubrzan rad srca, stezanje u vratu, pojačano znojenje, suha usta, trnci po tijelu, težina u rukama i nogama, glavobolja itd. Kada smo u stanju neizvjesnosti, gubimo samopouzdanje jer umanjujemo percepciju naše mogućnosti adaptacije na ovu situaciju. “Ljudski rod je i ranije prevladavao ovakve situacije, naša nedavna iskustva dokaz su da smo se uspješno adaptirali i na rat i opsadu, preživjeli smo pa ćemo preživjeti i ovo, a posljedice svega ovoga bit će blaže ako postupamo po preporukama struke. Ne smijemo minimizirati opasnost ove situacije, ali ne trebamo ni katastrofizirati, trebamo je prihvatiti kao nešto s čim se možemo nositi”, objašnjava Šetić.
Proteklih dana vidjeli smo da su ljudi u panici i zbog toga su njihovi postupci, poput manične kupovine, iracionalni. Šetić ima objašnjenje za to: “Ljudi pokušavaju određenim ponašanjima (kupovina namirnica i slično) uspostaviti kontrolu nad svojim životom. Većina traga za dezinficijensima, zaštitnom opremom, hranom itd. To je sve očekivano ponašanje u stanju krize. Ne trebamo zaboraviti da veliki dio našeg stanovništva ima iskustvo rata i ratne traume. Ovakva situacija probudila je i strahove iz rata, a to je prije svega strah od nedostatka hrane. Moramo se zadržati na ovom trenutku i zapitati: Da li ovo što radim ima smisla u mom strahu od virusa korona? Da li je mene više strah da neću imati šta jesti ili me strah virusa? Naše vlasti upućuju da neće biti problem sa snabdijevanjem hranom. Izvještaji iz svih zemalja svijeta nisu rekli da je iko bio gladan. Nema potrebe gomilati hranu. Uredu je zaštiti se od virusa, a zaštita od virusa znači smanjenje kontakata i pojačavanje higijene, jesti zdravu hranu, jačati imunitet. Stvar je jednostavna, ali naši unutrašnji procesi, naša prethodna iskustva, uvjerenja, stavovi, uvode nas u strah koji možda nije opravdan. Ako osjetimo da strah uzima maha, potrebno se obratiti za psihološku pomoć. U Bosni i Hercegovini imamo brojeve telefona koji se mogu kontaktirati i gdje ćete dobiti savjet za umanjenje psihičkih tegoba koje osjećate.”
Profesorica na Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Dženana Husremović ističe da je ova situacija, koja je sama od sebe prilično neizvjesna, u smislu dužine njenog trajanja, novina koja nas je sve zadesila, jer ne znamo dovoljno o samom virusu, nije nam poznat na način na koji druge bolesti poznajemo i ta neizvjesnost dovodi do toga da nas prate strah i zebnja. Ali nije taj strah uzrokovan samo ovom situacijom nego i svim popratnim efektima, promijenjena je struktura našeg dana, način završavanja poslova, promijenjena je struktura dana naše djece.
“Sve to nas je stavilo u novu situaciju, izašli smo iz svoje zone komfora, neke rutinske svakodnevice, kombinirano s ekonomskom situacijom koja neminovno sa sobom nosi određene ekonomske posljedice za ljude na individualnom nivou, ali i porodice, stavlja nas u situaciju da razmišljamo o egzistenciji i standardu”, kaže Husremović i nastavlja: “Ako govorimo o tome kako se nosimo s ovom situacijom i s onim što je ova epidemija donijela, onda imamo niz izazova s kojima se porodice i pojedinci susreću i s kojima se sada treba nositi. Sada je najvažnije poredati prioritete i razmišljati korak po korak, ova situacija nas tjera da razmišljamo na novi način, recimo, kako da strukturiramo dan, kako da pomognemo djeci da strukturiraju dan. Moj savjet je da se roditelji uključe i pomognu djeci da se nauče da ovakva situacija, posebno izolacija, kada su kod kuće i ne idu u školu, ne treba biti izgovor da se ništa ne radi nego da pomognu djeci da uče, da strukturiraju dan tako da iz njega izvuku ono najbolje i najviše. Svi trebamo biti svjesni da iz ovoga možemo kvalitetno izaći samo zajedno – solidarnost, zajednička akcija, razumijevanje i empatija trebaju nam biti prioritet, jer iz ove situacije ne može niko sam.” Prema riječima profesorice Husremović, ovo je iskušenje koje nas treba vratiti na razumijevanje važnosti zajedničkog života, solidarnosti unutar zajednice koja omogućava svim ljudima da izađu iz ove krize što kvalitetnije.
“Nadam se da ćemo to primjenjivati i kada ovo završi, da ćemo te vrijednosti solidarnosti, pomaganja i saradnje postaviti visoko kao svoje društvene vrijednosti. Ovo je na neki način vraćanje na fabričke postavke, ali u jednom novom kontekstu. Mi se ne možemo vratiti na neko prošlo vrijeme, treba da naučimo da su temeljne vrijednosti kvalitetne zajednice povezivanje ljudi, empatija i razumijevanje drugog. Ne može se izgraditi zajednica na sebičnosti, egoističkim principima života. Lična odgovornost za društveno dobro je ključna stvar, djecu moramo učiti da je svaki njihov potez dio jednog sistema i njemu ne može biti dobro ako ne doprinosi kvalitetu života samog sistema”, objašnjava Husremović.
Trebalo nam je da se izoliramo od svijeta da bismo shvatili vrijednosti zajednice. Husremović kaže da nas ova situacija stavlja u poziciju da vidimo šta znači kada ne možemo doći do čovjeka, kada ne možemo doći do nekoga, svi možemo da vidimo šta znači kada možemo biti koristan član društva, svako iz svoje struke i nauke, da razmišljamo o tome da nosimo odgovornost da nam svima bude bolje čak i kada nismo u fizičkom kontaktu.
“S obzirom na to da smo u jednom socijalnom vakuumu, činjenica je da prije svega moramo biti oprezni kada su u pitanju socijalni kontakti, učimo se nečemu novom po pitanju socijalnih kontakata, a to je veoma teško, naravno. Ono što nam predstavlja jednu od opcija jeste da se okrenemo svojoj porodici i da tu nađemo socijalni smiraj. Nedavno sam pročitala analizu jedne psihologinje iz Velike Britanije koja kaže da će sad biti mnogo razvoda zbog izolacije, što je mene iznenadilo. Ona kaže kako će to suočavanje s porodicom u toj ‘trajnosti’ izazvati lomove unutar porodica, bračni partneri će shvatiti da nisu jedno za drugo. Ja se s tim ne bih složila, mislim da će voditi ka zbližavanju, mislim da će to dovesti do novog integriranja unutar porodice jer smo u ovakvim situacijama okrenuti jedni drugima, više smo empatični, suosjećajni.
Ovo je prilika da oživimo neke procese koje smo zametnuli, zaboravili, recimo, da provodimo vrijeme kroz igru, konkretno, kroz društvene igre poput šaha, Ne ljuti se, čovječe, karata, jednostavno, da provodimo vrijeme kvalitetno čitajući knjige, igrajući društvene igre itd. Znate, možda će neku djecu iznenaditi da vide roditelje da čitaju knjigu, ali ne onu elektronsku, nego pravu knjigu s koricama. Ima tu dosta prednosti, jedino me brine situacija s mladima, jer ovo je dosta neizvjesno, ne znam kakav će ovo biti atak na njihovo stanje svijesti jer su oni inače okrenuti ovim nesretnim društvenim mrežama, možda prelaze tu granicu provodeći više sati nego što bi trebalo na društvenim mrežama, zamislite kako će to sada izgledati jer nema nikakvog drugog sadržaja kojem bi se oni okrenuli”, kaže profesorica s Odsjeka za sociologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Merima Čamo.
Prema njenim riječima, trebamo se vratiti tradicionalnoj igri, tradicionalnom mediju, recimo, stripu. U tom tradicionalnom pravo je bogatstvo, u tradiciji možemo tražiti zadovoljstvo u ovakvim momentima. Bez obzira na to što živimo u modernom dobu, u tradiciji postoje modeli koje možemo primjenjivati u modernom dobu. “Da vam pravo kažem, ja imam malo pozitivnija razmišljanja, nisam u skladu s ovim apokaliptičnim scenarijima”, ovim riječima započeo je razgovor s profesorom na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Dželalom Ibrakovićem. “Nekad kriza dobro dođe da se vidi da nije to baš neki parcijalni uzrok, da je i rješenje globalno, tako da smo i mi postali svjesni da smo dio čovječanstva, a to je dobro za Bosnu zato što smo se parcijalizirali, postali entiteti, etniciteti, to je prevladalo u identitetskom smislu, jednostavno su ljudi pomislili da ta fragmentacija sistema može riješiti problem. Naravno, bit će tu velikih potresa, nikad nije dobro kad u svijetu ostane dvadeset miliona ljudi bez posla, a to će tako biti barem u prvi mah, to će i kod nas smanjiti plate koje su ionako niske, morat ćemo budžetska izdvajanja za socijalne kategorije prilagoditi vremenu”, kaže profesor Ibraković.
Prema njegovim riječima, sada ljudi imaju priliku da se osame. “Mi smo svi bili u stadu, imali smo te kolektivne identitete, malo smo razgovarali sa sobom. U Bosni ljudi vole da pripadaju nekom širem entitetu, kulturnom, političkom ili bilo kojem drugom, a vrlo malo znaju o sebi. Možda je ovo prilika da preispitaju neke subjektivne probleme, da vide da su rješenja jednostavnija nego što mislimo. Imamo šansu da malo detaljnije sebe preispitamo, da vidimo gdje smo sa svojim zdravljem, da vidimo da nije prioritet ni materijalno bogaćenje ni novo auto ni nekakve šeme ko koga poznaje, nego se vraćamo nekim običnim stvarima. To je dobro za ovaj svijet koji je malo poletio u vasionu, digitalnu. Svako zlo ima i svoje dobro, ja sam vjernik i ja znam da je ovo milost prema ljudima. Ljudi misle da je kazna, nije. Ovo je prilika da taj mali hajvančić koji se nalazi u zraku ljude prizemlji”, kaže Ibraković.
Već je sasvim jasno da će uslijediti velika ekonomska kriza koja će za rezultat imati milione nezaposlenih širom svijeta, opću besparicu, što svakako nosi i velike društvene potrese i promjene. Ali Ibraković i tu vidi jednu pozitivnu stvar. “To je univerzalni problem, nije samo bosanskohercegovački. Sad vidimo da nismo samo mi koruptivno društvo, kapitalistički sistem je korumpiran, prihvatajući te kriterije, mi smo prihvatili igru koja, evo vidite, dovodi do pada berzi, do općeg očaja. Dakle, treba da shvatimo da će u Bosni biti isti problemi kao i u Americi ili Australiji. Ja mislim da, kada se čovječanstvo nađe pred tako velikim izazovima, ja ih zovem epohalnim promjenama, jer ovo je epohalna promjena bez obzira na to što nam se čini da nije u ovom trenutku, postoji neka kolektivna mudrost koja iznjedri rješenja. Mi ne možemo u ovom trenutku kazati koja su to rješenja, pa smo zato u panici, ali ta rješenja postoje, samo ih treba pronaći”, kaže Ibraković.
Prema njegovim riječima, postoje vrlo ozbiljne naučne studije koje kažu da pored mudrosti pojedinca postoji i mudrost kolektiva. “Ja sam to istraživao na primjeru bošnjačkog naroda. Bošnjački narod uvijek je genijalno reagirao na te epohalne promjene kao cjelina. To Esad Zgodić zove bošnjački genij. Kada dođu te kritične situacije, narod djeluje, kasnije vođe preuzimaju i oblikuju interes naroda, često se ispostavi da to uopće nije interes naroda nego interes pojedinca. U mirnim vremenima njega zastupaju loši pojedinci, a u lošim vremenima narod sam preuzima vodstvo. Mudrost se nalazi među narodom”, zaključuje Ibraković. Koliko će se naš svijet promijeniti u narednim mjesecima, ne znamo, ali promjene koje smo doživjeli za nekoliko dana takve su da bi trebala desetljeća da se provedu u normalnim okolnostima. Čitave zemlje postale su socijalni eksperimenti. U svega nekoliko sati donesena je odluka da se kompletan obrazovni sistem preseli na internet. Niko se nije bunio. U normalnim okolnostima za provođenje takve odluke trebale bi godine. Kada bi to u normalnim okolnostima firme dopustile rad od kuće? Prisustvujemo epohalnim promjenama i imamo “privilegiju” da ih posmatramo uživo, iz prvog reda. Piše: Jakub SALKIĆ stav.ba