Ova sila čuva BiH i nema šanse da dozvoli rat u njoj, a nije Bog! NATO ima međunarodnu obavezu prema Daytonskom sporazumu
čuvati mir u BiH i nema nikakve sumnje da bi bilo kakav pokušaj vojnog djelovanja s bilo koje strane u trenu naišao na odlučan odgovor i za razliku od 1992. bio osujećen u samom startu. Napad Milorada Dodika na Ustavni sud BiH zbog odluke po kojoj poljoprivredno zemljište u BiH pripada državi, najava da navedenu odluku neće ispoštovati, da će blokirati institucije države sve dok se ne donese novi Zakon o Ustavnom sudu po kome bi iz ove institucije bile elimisane strane sudije, a potom i najava otcjepljena RS od BiH sa govornice Narodne skupštine Republike Srpske, u bh. javnost je ponovo vratilo vječitu temu – da li bi moglo doći do novog sukoba? I dok ratnici već oštre svoje tastature na društvenim mrežama, a nedovoljno upućeni ljudi sa strahom komentarišu mogućnost izbijanja sukoba, odmah na početku otklonimo sve dileme – MIRNO SPAVAJTE, RATA U BIH NEĆE BITI.
Prvi, onaj vjerovatno manje bitan razlog leži u tome što su potencijali BiH za vođenje rata uveliko ograničeni. Oružane snage BiH imaju ograničen broj vojnika od 10.000, policijske snage također u čitavoj državi broje oko 5.000, većina ljudi mlađih od 40 godina nije prošla vojnu obuku. Mnogi su skloni reći da obuka nije problem te da oružja ima dovoljno, sakrivenog, no nije sigurno koliko je to u 21. stoljeću dostatno sredstvo za ozbiljno ratovanje, posebno kad se uzme sljedeća stvar: naime, očuvanje mira u Bosni i Hercegovini sastavni je apsekt Daytonslog mirovnog sporazuma za koji je zadužen NATO. To je definisano u ANEKSU 1-A „Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja“. U ovom aneksu navodi se da su za implementaciju i očuvanje mirovnog sporazuma u BiH zadužene snage IFOR-a („Implementation FORce”). Radi se zapravo o specijalnim snagama koje su formirane od snaga NATO-a i njihov broj je u početku bio 60.000. Da je upravo NATO taj koji je zadužen za realizaciju vojnog aspekta mirovnog sporazuma, pominje se nekoliko puta u ovom aneksu, pa se tako primjerice u članu 2 kaže:
“Podrazumijeva se i postoji saglasnost da NATO uspostavi snage koje će djelovati pod rukovodstvom i biti podređene upravi i političkoj kontroli Sjeverno¬atlanskog Saveta (NAC) preko komandne strukture NATO. One se obavezuju da olakšaju njihove operacije. Strane se zato ovim slažu i slobodno obavezuju da u punoj mjeri poštuju sve obaveze date u ovom Aneksu”. Svako ozbiljnije ugrožavanje mira u BiH podrazumijeva direktnu konfonraciju s NATO paktom - najjačim vojnim savezom u povijesti svijeta - koji bi ne samo zbog BiH nego i zbog vlatite vjerodostojnosti morao reagirati i neutralizirati sigurnosnu prijetnju ma odakle dolazila.
Od decembra 2016. IFOR je transformiran u SFOR, a od 2004. godine je manje-više isti personal, i dalje pod okriljem NATO-pakta nastavio djelovati pod imenom EUROFOR. Ovo zadnje ime naznačilo je vrijeme kada je situacija u BiH i susjednim zemljama bila dovoljno stabilna da su snažne američke vojne snage mogle pripremiti svoj odlazak, ostavivši naposljetku manji kontingent od oko 900 vojnika iz različitih europskih zemalja kao trajniji znak međunarodne vojne prisutnosti. Iako je broj vojnika prisutnih, razmljivo, višestruko manji nego u godini potpisivanja sporazuma, NATO ima međunarodnu obavezu prema Daytonskom sporazumu čuvati mir u BiH i nema nikakve sumnje da bi bilo kakav pokušaj vojnog djelovanja s bilo koje strane u trenu naišao na odlučan odgovor i za razliku od 1992. bio osujećen u samom startu.
Ovome u prilog govore i baze koje snage EUFOR-a imaju u BiH, ali i NATO-ove vojne vježbe održane na teritoriji naše zemlje na kojima uvježbavalo brzo razmještanje trupa na našu teritoriju. I dok Dodik u sadejstvu s Čovićem pokušava vršiti udar na Ustavni sud, valja napomenuti i da su njegove nadležnosti, organizaciono ustrojstvo i procedure, te konačnost i obaveznost odluka, također definisani u sklopu Daytonskog ustava koji, kako je poznato, može biti promijenjen samo dvotrećinskom većinom u Parlamentu BiH, što Dodik i Čović zasigurno neće doživjeti. Na taj način, uz NATO i visokog predstavnika, Ustavni sud je jedan od glavnih garanata provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma i udar na njega predstavlja udar na sam Sporazum u okviru kojeg je i Ustav države.
I po ovom pitanju Daytonski ustav je jasan – za provedbu civilnog dijela Ustava, što naknadnim bonskim ovlaštenjima podrazumijeva i sankcionisanje onih koji ga krše, nadležan je visoki predstavnik u BiH. Zašto on u ovom posljednjem slučaju udara Dodika na Ustav države još uvijek ne djeluje, pitanje je koje se svakako tiče viših diplomatskih udara, no očito da vodeći zapadne sile smatraju kako Dodik svojim ponašanja i dalje nije prešao “crvenu liniju”. Ipak, ona bi zasigurno bila pređena bilo kakvim ratnim dejstvima i vojna akcija NATO-a bila bi obavezujuća. Piše: Danijal HADŽOVIĆ slobodna-bosna.ba