Prije 30 godina jedan je tužitelj tražio zabranu rada SDS-a, SDA i HDZ-a; danas za to ima više razloga! 

Besmisleno je sa distance od trideset godina spekulirati šta bi se desilo, i kako bi se odvijala bosanskohercegovačka ratna tragedija da je kojim slučajem Vrhovni sud BiH pozitivno odgovorio na prijedlog tužitelja Ivice Stanića i smjestio tri nacionalne stranke u ilegalu, a njihove odluke proglasio ništavnim.   Piše: SENAD AVDIĆ

Prije okruglih trideset godina, u jesen 1992.godine, Ivica Stanić, tadašnji viši javni tužitelju Sarajevu, podnio je Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za zabranu djelovanja triju vladajućih stranaka, Stranke demoratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice BiH i Srpske demokratske stranke. U obrazloženju kojeg su tih dana stidljivo prenijeli sarajevski mediji navedeno je da je svaka od tri nacionalne stranke svojim djelovanjem u predratnom, a osobito ratnom periodu izašla iz vlastitih programskih okvira na osnovu kojih je njihov rad ozakonjen, te da su se sve tri pretvorile o militarističke organizacije. Stoga je zatražio od Vrhovnog suda BiH da zabranu njihovog rada.

Stanić je u pravosudnoj zajednici imao reputaciju tvrdoglavo upornog tužitelja nesklonog kompromisima i nepodložnog pritiscima bilo koje vrste. Međutim, ovim činom on se predstavio u do tada i za najbliže prijatelje nepoznatom svjetlu: samoubilačkom! Nikako se drugačije ne može okarakterizirati njegov zahtjev da u opkoljenom Sarajevu traži zabranu (i) SDA koja je gospodarila svim aspektima života, pa i smrti u glavnom gradu BiH.

OPOMENA ZA ISKLJUČENJE

„Otišao sam u zimu 1992.godine nekim poslom kod Ivice Stanića. Zatekao sam ga kako sjedi obučen u debeli zimski kaput, sa kapom na glavi u prostoriji koja nije imala stakala na prozorima. Sve druge kancelarije u toj zgradi imale su na prozorima najlone umjesto polupanih stakala, u ponekoj je bila i grijalica, samo je u njegoj hladnoća bila polarna. „Sve je ovo osveta SDA meni zbog onog zahtjeva za zabranom“, kazao mi je“. Ovako se jedan ratni sarajevski advokat sjećao susreta sa višim javnim tužiteljom.

Nedugo nakon toga, Ivicu Stanića su kolege i poznanici pozvali na partiju nogometa u „Skenderiji“, gdje se okupila tadašnja krema vojno-policijskog i pravosudnog života u Sarajevu. Tužitelju Staniću se na kosti naklatio robusni igrač protivničke ekipe Ismet Bajramović- Ćelo koji ga je nakon nekoliko lakših,preventivnih faulova u jednom duelu konačno onesposobio, slomio mu je nogu. Sve su to mirno i nezainteresirano, prstom nemrdnuvši, gledali policijski i armijski čelnici okupljeni na rekreaciji.

Tužitelj Ivica Stanić bio je previše inteligentan i upućen „u materiju“ da ne bi razumio poruku koja mu je upućena: čim je malo prizdravio i mogao se osloniti na noge lagane, napustio je i Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, zaustavio se u Puli i tamo nastavio uspješnu pravosudnu karijeru.

Besmisleno je sa distance od trideset godina spekulirati šta bi se desilo, i kako bi se odvijala bosanskohercegovačka ratna tragedija da je kojim slučajem Vrhovni sud BiH pozitivno odgovorio na prijedlog tužitelja Stanića i smjestio tri nacionalne stranke u  ilegalu, a njihove odluke proglasio ništavnim. Ko uopće može jamčiti da bi bilo koja od tri prokazane stranke ogrezle u svakoj vrsti bezakonja poštovala takvu sudsku odluku. Kako bi se to uopće reflektiralo na, pored ostalog, međunarodni položaj, pristup i angažman prema BiH, kako bi stranci operirali sa činjenicom da buduće mirovno rješenje u BiH dogovaraju sa liderima stranaka koje su stavljene izvan zakona sopstvene države?

SANADEROV I HDZ-OV PRESEDAN

U krivičnom zakonodavstvu bivše države koje je u velikoj mjeri preuzeto u novonastalim republikama političke stranke nisu mogle biti presuđene kao zločinačke organizacije,vjerovatno iz razloga što je u  to vrijeme  postojala samo jedna i jedina partija-komunistička. Hrvatska demokratska zajednica Hrvatske prva je politička stranka u povijesti regionalnog višestranačja koja je pravomoćno presuđena za korupciju tokom suđenja njenom nekadašnjem lideru Ivi Sanaderu. Sudski je utvrđeno  da je Sanader sa svojim stranačkim pomagačima u aferi „Fimi Medija“ nemilosrdno izvlačio novac iz javnih poduzeća koristeći ga za osobno bogaćenje i stranačke aktivnosti. U reakcijama opozicije na ovu presudu kojom je HDZ morao vratiti nelikoliko miliona eura u državni proračun bilo je i zahtjeva da se HDZ  briše iz registra političkih stranaka i da joj se zabrani sudjelovanje na izborima.

Srpska demokratska stranka jedina politička stranka koja je „u cjelosti“, kao politički i pravni subjekt, sankcionirana, doduše ne unutar pravosudne zajednice Bosne i Hercegovine, nego od strane vlasti Sjedinjenih Američkih Država koje su je stavile na tzv „crnu listu“. State Departmant je među proskribirane pojedince uvrstio članove rukovodstva ove stranke Sonju Karadžić, Milovana Cicka Bjelicu, Momčila Mandića. Iz vrha prve, (pred) ratne postave SDS-a iz vremena kada je tražena zabrana njenog rada  manje-više svi su završili sa pravomoćnim presudama za ratne zločine. Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, te čitav niz lokalnih stranačkih poglavica, šefova  kriznih štabova, predsjednika ratnih predsjedništava (od Sime Zarića u Bosanskom Šamcu, do Miroslava Deronjića u Bratuncu) presuđeni za za najteža krivična djela.

Richard Holbrooke, najvažniji američki diplomata na Balkanu i tvorac Daytonskog sporazuma, odmah nakon rata je kod  Alije Izetbegovića testirao svoju ideju da se zabrani rad SDS-a, na šta mu je lider SDA rekao da to ne bi bilo dobro.

Iako je Srpska demokratska stranka u posljednjih desetak godina, osobito nakon što je na njeno čelo došao Mladen Bosić, napravila ogroman otklon od radikalističke politike, pa čak djelovala umjereno u odnosu na Dodikov SNSD, sankcije koje su joj izrekle SAD još nisu ukinute. Neki od članova rukovodstva SDS-a proteklih su godina govorili da američke sankcije nemaju samo simboličku, ili „moralno-pedagošku“ dimenziju, nego da se vrlo konkretno i krajnje negativno reflektiraju na poslovanje i funkcioniranje  njihove stranke. 

Hrvatska demokratska zajednica BiH nije nikada sankcionirana „ukrupno“, kao politički subjekt, iako su  njeni čelni ljudi u proteklih tridesetak godina na različitim sudovima pravomoćno osuđivani što kao ratni zločinci, što kao „obični“ kriminalci. Ratni šef HDZ BiH Mate Boban umro je godinu i pol nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i nije dočekao da Tužiteljstvo u Haagu protiv njega podigne optužnicu za ratne zločine. Iz pravomoćne presude tzv. „Hrvatskoj šestorci“ („Prlić i ostali“) u kojoj se njegovo ime višestruko pojavilo u kontekstu Udruženog zločinačkog poduhvata, sasvim je izvjesno da Bobana ne bi zaobišla sudbina njegovih najbližih suradnika. U Haagu je, pored  Jadranka Prlića, prvog Bobanovog operativca, osuđen i Dario Kordić, član najužeg rukovodstva HDZ BiH, jedno kratko vrijeme, nakon iznuđene ostavke Bobana, i predsjednik te stranke. Kordićevo ime se također, nalazi na američkoj crnoj listi.

Oni HDZ-ovi prvoborci koji su izbjegli haške sudske procese masovno su se suočili sa  suđenjima na lokalnim sudovima za kriminal, korupciju, trgovinu utjecajem. Najpoznatiji poslijeratni HDZ-ovac, Ante Jelavić, dugogodišnji lider te stranke, prije pojave Dragana Čovića, pobjegao je iz BiH u Hrvatsku  uoči izricanja višegodišnje zatvorske kazne za kriminal. I Jelavić se prije petnaestak godina našao na „Crnoj listi“ Sjedinjenih Američkih Država.

ZA KP DOM SPREMNI

Za razliku od svoje sestrinske stranke iz Hrvatske, HDZ BiH nije nikada kolektivno presuđen, i on je neosuđivana, zakonski „čista“  stranka koju su, uz zanemarljive izuzetke, vodili pravomoćno presuđeni ratni zločinci i notorni kriminalci.

U Savezu nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, koji je poslijeratni stranački fenomen, skoro da „do trećeg koljena“, nema nijednog funkcionera i člana kojem se nisu na na kosti naklatile što američki State Departmant i Ministarstvu finansija, što Vlada Velike Britanije, a što entitetsko i državno pravosuđe. Ali, da parafraziram Groucha Marxa, to što neka zločinačka ekipa okuplja kriminalce, što se izgleda kriminalno i ponaša se  kriminalno, uopće ne znači da nije riječ o kriminalnoj ekipi, u konkretnom slučaju političkoj stranci.

Dolazimo, bez velike žurbe, do Stranke demokratske akcije. Čini se da se Alija Izetbegović potvrdio kao vizionar (i) prilikom sugestije Holbrookeu da ne zabranjuje rad Srpske demokratske stranke. Vjerovatno mu je njegova višedecenijska zavjerenička intuicija “išaretila“ da od  zabrane jedne, pa do ukidanja druge dvije vladajuće nacinaliističke stranačke oligarhije, (na čemu je mnogo prije američkog diplomate insistirao tužitelj Ivica Stanić) mnogo je manji korak nego što se u to vrijeme činilo. Uostalom, kako je na dan njegove dženaze otkrila glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte, protiv Izetbegovića je vođena višegodišnja istraga za ratne zločine. (Ubica iz sarajevskog Velikog parka Nedžad Herenda, šef zločinačke policijske formacije „Ševe“, nedostupan je pravosudnim organima BiH zato što je pod zaštitom u Holandiji još otkako je prije 25 godina pristao svjedočiti protiv Izetbegovića na Tribunalu za ratne zločine)

Baš negdje u vrijeme razgovora Izetbegovića i Holbrookea, početkom 2000-ih, američka je država na „crnu listu“ metnula trojicu istaknutih bošnjačkih moćnika koje je, pored sumnjivih poslova kojim su se bavili, između ostalog i koketiranju sa terorizmom, povezivala bliska povezanost sa Alijom Izetbegovićem. Riječ je bilo o Bakiru Alispahiću, ratnom ministru policije, Hasanu Čengiću, neformalnom ratnom ministru odbrane BiH i formalnom federalnom doministru nakon rata, te Senadu Šahinpašiću Šaji, biznismenu koji je uz oca i sina Izetbegovića i ratnu logistiku stasao u nedodirljivog multimilionera.

I mnogo godina kasnije, svi Bošnjaci koji su „zaglavili“ na „crnoj listi“ i američkim sankcijama pripadali su vrhu Stranke demokratske akcije, Mirsad Kukić i Asim Sarajlić, bili su njeni dopredsjednici, a Amir Zukić, generalni sekretar.

PUNE DŽAMIJE, ILI ZATVORI?

Također, svi armijski oficiri koji su osuđeni u Haagu (Rasim Delić, Mehmed Alagić) bili su članovi rukovodstva vladajuće bošnjačke stranke. U stranačkom vrhu uvijek su dobro stajale akcije generala Sakiba Mahmuljina, nepravomoćno osuđenog za ratne zločine na Sudu Bosne i Hercegovine. Drugi oficiri Armije BiH koji su presuđeni za zločine, a nisu bili članovi SDA, poput Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure,  su žrtve politike te stranke, prije svega njenog toleriranja paralelnih centara rukovođenja i komandovanja unutar Armije BiH.

U poređenju sa vremenom od prije trideset godina kada je tužitelj Ivica Stanić tražio zakonsku zabranu njihovog rada, tri vladajuće nacionalne stranke (kao i one koji su u međuvremenu osnovane i nastavili slijediti njihov primjer i kriminalno-koruptivne „tekovine“) nakupile su toliko „aferima“, a njihovi istaknuti članovi sankcija, da su razlozi za njihovo proglašenje kriminalnim organizacijama multiplicirali! Kako bi se danas proveo tužitelj, i ima li ga uopće, koji bi sabrao sve presude za kriminal i ratne zločine, sudske procese, američke sankcije...čelnicima Stranke dmelokratske akcije i logikom Zakona o krivičnom postupku  (za) tražio zabranu njenog daljneg rada?   Vjerovatno bi bio presretan ako bi završio samo na polomljenim nogama, kako je prošao Ivica Stanić, ako bi mu ostala živa glava na ramenima! Slučaj Kemala Čauševića, nepravomoćno osuđenog direktora Uprave za indirektno oporezivanje, bio je pravosudni „zicer“, da se svi oni koji su sa snjim sudjelovali u basnoslovnom kriminalu, lider vladajućih stranaka, a i same stranke, trajno elimiraju iz političkog prostora. Pravosuđe, pogotovo u tužiteljskom segmentu, tu je šansu uz puno razumijevanja za kriminalce na vlasti promašilo. 

„Dok god su džamije pune, ja se ne plašim za Bosnu“, kazao je ovih dana ponesen ramazanskim emocijama Bakir Izetbegović, lider SDA.

A da probamo ipak ovako: „Ne treba se plašiti za Bosnu tek nakon što zatvori budu puni onih koji se danas kriju iza džamija“?! (SB)