Ti malobrojni tragikomični balkanski narodi još uvijek vjeruju da su bitni u svjetskoj povijesti i da su upravo oni odredili glavne tokove te povijesti,

kršćanstva i islama, istoka i zapada, Evrope i Azije.Piše: Prof. dr. Senadin Lavić

- Neke ljudske grupe svojim postupcima od sebe naprave tragikomične društveno-povijesne pojave. I onda okrivljuju druge za svoju nesretnu poziciju. Tad proklinju sudbinu i obraćaju se mitskim izvorištima egzistencije jer su potkopali sva racionalna objašnjenja vlastite propasti. To je trenutak kada mit i mitska svijest počinju dominirati u jednom povijesnom okružju društvene grupe i određivati dinamiku ljudske egzistencije. Iz te pervertirane svijesti se pokreću svjetovi iracionalnog u kojima se odvijaju naše ljudske tragedije.

Etnopolitika je destruirala narodne grupe na balkanskom prostoru i pretvorila ih u sirotinjske zajednice koje traže spas u iseljavanju ili migriranju u razvijene države zapadne Evrope. Tragikomični narodi koji vjeruju u etnogeneze koje su im skrojili etnolingvisti u 19. stoljeću, crkvene komisije, kolonijalni osvajači i okupatori, partijske organizacije, očevi nacija, romanopisci, jednodimenzionalni historičari i vojskovođe što su se ostvarili kao ratni zločinci, još uvijek bauljaju u mraku balkanskih šuma kao predmet sprdnje i dokaz zaostalosti za “prosvijećenim” krajolicima svijeta. U mitu, koji treba da utješi, oni su već tu od “stoljeća sedmog”, dojahali su u nekim mitskim velikim “seobama naroda”, prvi su zauzeli izvore vode, pašnjake, obradive zemlje, zrak, šume, rude, rijeke i pripitomili divlje životinje da im služe. Dakle, davno prije prvotne akumulacije kapitala, četvrte industrijske revolucije i demokratije! Jedni su pomutili poglede svojim sunarodnjacima i već od “desetog vijeka” vladaju balkanskim zemljama na način kao da više niko ne postoji tu, u prostornom okružju. Oni tako primitivno insistiraju na “poreklu” i uvjeravaju sve druge oko njih da su “potekli” upravo iz njihovog plemena. I, šta s tim? Pa, zar svi ne vuku “poreklo” od Srba, tog primordijalnog izvorišta svega živoga?

Ti malobrojni tragikomični balkanski narodi još uvijek vjeruju da su bitni u svjetskoj povijesti i da su upravo oni odredili glavne tokove te povijesti, kršćanstva i islama, istoka i zapada, Evrope i Azije. Ništa se nije dogodilo oko Mediteranskog bazena bez njih i njihove volje! Zar neko može sumnjati u ta žestoka ostvarenja bitka?! Ovo je vrhovna provincijalna hiperbola pljačkaške horde koja se rušilački kreće kroz prostor i vrijeme. Te tragikomične autodestruktivne grupe naučene su da žive u vanvremenim getima i “glasaju” za njihove sunarodnjake, navodno, jednooblične i identične po etničkom i religijskom određenju. To je za nesretnu svijest, koja ordinira u nekom ahistorijskom ćorsokaku, ispunjenje istine političkog postojanja. I nema nikakvog pitanja o tom fašistoidnom samoponižavanju niti opravdanja tom maloumnom srljanju u “svežanj” pruća.

Očekivanja od pada Miloševićevog režima nisu se ostvarila u Srbiji i to jasno pokazuje da je njegov politički model nastavio djelovati u izmijenjenim povijesnim okolnostima ka postavljenom cilju.

Ti tragikomični “nepovijesni narodi” pretvoreni su u mljeveno meso etnopolitike i svešteničkog licemjerja, ali još nisu u stanju da uoče bigotizam, jednoumlje i prevaru vođa i njihovih grupa. Naviknuti su da pljačkaju i otimaju tuđe, nezarađeno, ono što sami svojim rukama nisu stvorili i oblikovali! Ceterum censeo, narodi su konstrukcija jednog povijesnog trenutka koja ima korisnost u razvoju svijesti o pripadanju široj ljudskoj društvenoj i kulturnoj grupi. Ljudima je važno da pripadaju širim zajednicama i da se u njima odomaće kako bi se oslobodili straha kao dominantnog faktora egzistencije i razvili prijateljske odnose s većinom drugih članova. Naravno, nikada se većina članova neke društvene zajednice neće međusobno upoznati. Zato se razvijaju modeli i naracije o zajedničkom iskustvu, povijesti, porijeklu, jeziku, precima, književnosti, običajima, vjerovanjima i td.

Te tragikomične narodne forme su predmeti potkusurivanja velikih svjetskopovijesnih državnih sistema ili savremenih imperija i njihovih vladara kojima služe kao lokalni i periferni službenici. Ti lokalni periferni “banovi” (“naše vođe”) se pozivaju na razgovore i potpuno im se pritom negiraju “državne institucije”, svode ih na plemenske poglavare, ljude bez sistema države, institucija i bez svijesti  o slobodi. Lokalni službenici, “naše plemenske vođe”, koji se predstavljaju za predsjednike državica i u svome kraju izigravaju veličine, trče za velikim transnacionalnim kapitalističkim oligarhijama i moćnim igračima da im daju mrvice sa stola za njihove “plemensko”-narodne grupe koje tretiraju kao “podanike”. Tako pod namještenim auspicijama vode svoje poslove u lokalnoj sferi. Te lokalne vođe među svojim “plemenima” izigravaju augure koji s uspjehom pokušavaju razumijevati i tumačiti volju “moćnika s Olimpa” savremenog svijeta. Iz “leta ptica” na nebu iznad našeg krajolika iščitavaju buduće događaje!

Ti tragikomični balkanski narodi još nisu uspjeli isplivati iz polja etničkog u polje političkog i još uvijek svoje koncepte nacije izvode iz religijske pripadnosti. Tamo gdje je religija osnova nacije, kultura će vrlo brzo biti skamenjena i ugašena! I, što je najgore, nema vladavine prava i ekonomske održivosti. Narodne kulturne forme će vrlo brzo biti prazne ljušture iz koji su duh, plural mišljenja i život već nestali. One završavaju u dužničkom ropstvu. Etnicizam je, pokazuje se između ostalog, ideologija i praksa zloupotrebe naroda i njegove religije u političke svrhe. Etnicizam je sramna etnopolitička prevara, to je sasvim bjelodano, u kojoj se radi o zloupotrebi naroda ili grupa ljudi koji su vremenom oblikovani u svijesti da pripadaju široj zajednici. Etnicizam je od 1990-ih omogućio jednoj, dotada sporednoj društvenoj grupi, da preko naracija etnopolitike postane, u ratu i nakon rata, dominantna oligarhijska politička “elita” koja se ponaša kao “viša klasa” koja sada hoće državnu teritoriju BiH pretvoriti u hrvatsku, bošnjačku i srpsku teritoriju, to jeste u privatno vlasništvo nacionalističkih oligarhija ili “plemensko vlasništvo”. Etnopolitika je, ustvari, antibosanski poduhvat kojim se država Bosna i Hercegovina pokušava razvlastiti od vlastite državne imovine i tu imovinu prevesti u vlasništvo entiteta i onih snaga koje su vodile osvajački rat za bosanske teritorije.

Novouspostavljena etničko-religijska društvena klasa održava status quo i ne želi da se dogode bilo kakve promjene u društvenoj strukturi koje bi poremetile “lelek sebra” i stoljeća podaničke svijesti. Na taj način je država zarobljena, a građani potčinjeni sumnjivoj volji etnopolitičkih narativa vođa naroda koji im nameću ropsku svijest kao politički ideal. Osnova toga je neznanje, strah i siromaštvo.

Najzad, da li je bosanskohercegovačko društvo ono što definiraju nacionalisti, internacionalisti, kriptonacionalisti, lažni demokrati, nacisti, fašisti, zastupnici velikih sila, velikodržavni osvajači i provincijalni diktatori? Ako bi smo pristali na to šta nam određuju mračnjaci onda bi uvijek živjeli u ropstvu i totalitarnom poretku. U ljudskoj je prirodi da se ne pokorava i ne predaje opasnim ograničenjima koja proizlaze iz nastrane ideologije i konfliktne politike. Proizvodnja znanja o društvu i svijetu preduslov je bilo kakvog napredovanja ka slobodi pojedinačnog čovjeka i njegove zajednice. Ali, pravo problemsko pitanje u ovome času jeste: da li univerzitet i znanosti u njemu posjeduju više ikakvu relevantnost za društveni poredak? U ovome pitanju iskrsava epohalna činjenica o divergentnim procesima humanističkog naslijeđa i makijavelizma u politici. Esencijalni bosanski cilj je promjena političkog modela i dostizanje ravnopravnost i slobode svih ljudi, građana, državljana na teritoriju Bosne!


(Vijesti.ba)