Kontroverzni Sudanac ne navodi eksplicitno, ali se prilično vjerovatnim čini kako je na odluku Izetbegovića da ne putuje u Iran
utjecala struktura Muslimanskog bratstva čiji je je najistureniji i najdugovječniji predstavnik u Evropi, tadašnjoj Jugoslaviji posebno, bio u Fatih Ali Hassanein, koji je, i to piše u knjizi, Izetbegovića i njegovo društvo držao na vezi od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća. Piše: SENAD AVDIĆ
Posjeti Iranu šestorice (a pokazat će se na kraju-petorice) muslimanskih (hm) intelektualaca prethodilo je putovanje u Austriju tročlane delegacije koju su sačinjavali Alija Izetbegović, Ismet Kasumagić i Omer Behmen. Domaćin ime je bio Teufik Velagić, politički emigrant suđen nakon Drugog svjetskog rata kao pripadnik Mladih Muslimana koji je nakon izlaska iz zatvora izbjegao u Austriju. Cilj posjete je bio njihov sastanak sa ambasadorom Islamske Republike Iran koji je trebao osigurati posjetu delegacije bosanskohercegovačkih muslimana njegovoj zemlji. Od pobjede Islamske revolucije nad režimom Šaha Reze Pahlavija i dolaska na vlast vjerskog lidera ajtolaha Ruholaha Homeinija, 1979. godine, fascinacija ove grupe promjenama koje su nastupile bila je izuzetna, kao znatiželja da se na licu mjesta upoznaju sa karakterom i dometima novouspostavljenog islamskog poretka u toj zemlji. Alija Izetbegović je u svojoj odbrani na suđenju rekao da su se iranskoj ambasadi u Austriji, a ne u Beogradu, što bi bilo logičnije, obratili iz tehničkih i financijskih razloga, a ne da bi od jugoslovenskih vlasti krili svoju posjetu. Iranska ambasada u Beču im je osigurala povratne avionske karte i petorica članova delegacije, Behmen, Kasumagić, Čengić, Bičakčić i Živalj su u Teheran otputovali krajem decembra 1982. godine.
MLADI MUSLIMANI IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Izetbegović je ostao u Sarajevu zbog svadbe sina Bakira i trebao im se naknadno pridružiti, ali se to nije desilo. On je istina otputovao iz Sarajeva, najprije u Tursku, a nakon nekoliko dana u Ujedinjene Arapske Emirate. Svoje kolege koji su se već nalazili u Teheranu izvještavao je da ne može osigurati avionski prijevoz. No, iz knjige "Šta smo učinili za odbranu Bosne i Hercegovine i njezinih muslimana" (objavljene 2015. godine) autora Fatiha Ali Hassaneinija (već pominjanog Sudanca koji za sebe u knjizi tvrdi da je tokom agresije bio drugi po značaju i utjecaju čovjek u BiH, odmah iza Izetbegovića, a ispred Hasana Čengića!?) može se vidjeti da to baš i nije bilo tako. Hassanein piše kako se u Istanbulu sreo sa Izetbegovićem i da se nakon nekoliko dana boravka u Turskoj zajedno otputovali u Ujedinjene Arapske Emirate, gdje je svog bosansko-muslimanskog "brata" upoznao sa važnim i utjecajnim ljudima iz arapsko-muslimanskog svijeta. Kontroverzni Sudanac ne navodi eksplicitno, ali se prilično vjerovatnim čini kako je na odluku Izetbegovića da ne putuje u Iran utjecala struktura Muslimanskog bratstva čiji je je najistureniji i najdugovječniji predstavnik u Evropi, tadašnjoj Jugoslaviji posebno, bio u Fatih Ali Hassanein, koji je, i to piše u knjizi, Izetbegovića i njegovo društvo držao na vezi od sredine 60-ih godina prošlog stoljeća.
Dok se početkom 1983. godine Izetbegović provodio u Turskoj i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić i Husein Živalj borave u Teheranu. Prisustvuju obilježavanju godišnjice Islamske revolucije, a organiziran im je prijem u nekoliko važnih institucija u Iranu. Primio ih je ministar informiranja u iranskoj Vladi od kojeg su bosanski gosti, posebno je Omer Behmen na tom insistirao, tražili pomoć u pokretanju radio stanice koja bi se obraćala muslimanima u Jugoslaviji, za koje je tvrdio da su u medijskoj izolaciji.
Samo dva mjeseca nakon povratka mladomuslimanske grupe iz Irana i Turske, 23. marta 1983. uslijedila su prva hapšenja. Pored Izetbegovića, Behmena, Kasumagića, Čengića, Živalja i Bičakčića uhapšeno je još sedam osoba koje su dovedene u vezu sa njima. Bili su to Rušid Prguda, Salih Behmen, stari pripadnici Mladih Muslimana, ali i predstavnici mlađe generacije intelektualaca Mustafa Spahić, Melika Salihbegović, Džemaludin Latić, Derviš Đurđević i Đula Bičakčić. Sudeći prema optužnici i operativnim saznanjima koje je tužiteljstvo pribavilo od tajnih službi, Službe državne bezbjednosti BiH, aktivnosti, u zemlji i inostranstvu čelnih ljudi intenzivno su praćene najmanje 15-ak godina unazad, od ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zašto je onda do hapšenje i ekspresnog sudskog procesa došlo baš u tom trenutku, početkom 1983. godine? Odlazak u Iran i razgovori koji su tamo vođeni, a o kojima su jugoslovenske tajne službe imale ozbiljna saznanja od samih iranskih vlasti kao partnera u Pokretu nesvrstanih, bio je krajnje solidno i racionalno odabran povod za pokretanje represivnog aparata, policije i pravosuđem uz bučnu podršku medija i "subjektivnih socijalističkih snaga".
KO SU FUNDAMENTALISTI U BiH
Početkom 80-ih godina, odmah nakon smrti Josipa Broza Tita, iz beogradskih medijskih, intelektualnih krugova, uz prećutno odobravanje komunističkih vlasti, krenula je mučka, sinhronizirana, nesmiljena akcija prema Bosni i Hercvegovini, njenim najistaknutijim političarima i istaknutim intelektualcima, ali i privrednim, kulturnim i sportskim rezultatima i projektima. Tada mladi docent na Fakultetu političkih nauka Vojislav Šešelj najprije u beogradskim književnim novinama, a kasnije i u mainstream medijima, pored ostalih afera koje je objelodanio, objavljuje seriju tekstova o sudjelovanju dvojice sarajevskih univerzitetskih radnika, uglednih intelektualaca prof. Hasana Sušića i prof. Arifa Purivatre na međunarodnom naučnom simpozijumu koji se održavao u Madridu povodom "Zelene knjige" čiji je autor bio libijski lider Muammar al-Gaddafi. Šešelj u svojim tekstovima proziva Sušića i Purivatru za panislamističku zavjeru, stvaranje "Zelene transferzale", a činjenicu da su i jedan i drugi ugledni intelektualci sa ozbiljnom akademskom karijerom, koristi mu da prozove njihove tobožnje političke pokrovitelje i zaštitnike u samom vrhu komunističke vlasti u BiH. Prvi na udaru je bio Hamdija Pozderac, a u brojnim meidjima, uz njega su se pominjala imena Hasana Grabčanovića, Fuada Muhića, Arifa Tanovića, Derviša Sušića, braće Dizdarević... praktično cijela muslimanska komunistička i sekularistička inteligencija tih godina.
U takvoj medijski stvorenoj i stalno podgrijavanoj atmosferi bosanskohercegovačko rukovodstvo koje je dovedeno u poziciju da se brani za nešto što je smatralo za apsurdnim i neodrživim se odlučuje da otvori policijski i pravosudni slučaj protiv "odranije poznatih mušterija", mladomuslimanskih aktivista kojima bi se uz malo truda, policijskog i pravosudnog "prekovremenog rada" moglo suditi za djela za koje se u medijima povezivalo upravo najznačajaniji dio, špic komunističkog establišmenta. Moglo bi se reći da je komunisičlki vrh pohapsio i sudio Izetbegoviću, Behmenima, Kasumagiću i ostalim u samoodbrani.
Suđenje grupi mladomuslimanskih intelektualaca i njihovih simpatizera počelo je 18. jula, a okončano svega četrdesetak dana kasnije, 25. augusta. Optužnica ih je teretila po članovima 114. i 133. Krivičnog zakona SFR Jugoslavije, dakle za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka i verbalni delikt, te uspostavljanje islamske države u Bosni i Hercegovini, a sve u vezi sa nekim centrima u inostranstvu.
U presudi koju je u augustu1983. izrekao Okružni sud u Sarajevu Alija Izetbegović i Omer Behmen, kao najistaknutiji članovi grupe obuhvaćene suđenjem, pored ostalog, se proglašavaju krivim "što su u vremenu od 1978. do 1983. godine u Sarajevu u više navrata kontaktirali sa Čengić Hasanom, studentom Islamskog teološkog fakulteta i rukovodiocem debatnog kluba u Tabačkom mesdidu, davali mu teksotve za pripremu, predavanja i diskusija u Tabačkom mesdžidu". Precizira se da je Čengić od Behmena dobio na čitanje primjerak "Islamske deklaracije" čiji je autor Izetbegović, kao i da je "Alija Izetbegović kroz razgovore ukazivao na mogućnost islamskog preporoda kod nas, navodeći da Islamska zajednica kod nas nije voljna da u našim uslovima učini nešto na islamskom preporodu jer se brine samo o materijalnom položaju zajednice pa mu u više navrata iako su znali za stav Starješinstva Islamske zajednice koji nije odobravao rad Tabačkog mesdžida u kome su predavanja i diskusije izlazile iz vjerskih okvira i dobivali politički karakter..."
ZENICO, MRZIM SVAKI KAMEN TVOJ
Suđenje se odvijalo ubrzano i ekspeditivno, presude su iako visoke i drakonske bile očekivane. Omer Behmen je osuđen na 15 godina zatvora, Aliji Izetbegoviću je dosuđeno 14 godina, a Hasan Čengić i Ismet Kasumagić su osuđeni na desetogodišnje zatvorske kazne. Većina je na zatvorske kazne upućena u KPD Zenica, dok je Alija Izetbegović zatvorsku kaznu služio u KPD Foča.
Još dok je trajalo suđenje 13-torici muslimanskih intelektualaca u njihovu zaštitu stao je srbijanski Odbor za slobodu misli i izražavanja iz Beograda koji je okupljao najistaknutija imena srpske intelektualne (opozicione) scene, pisce, akademike, profesore...
Oni organiziraju prikupljanje potpisa sa peticiju koju su uputili vlastima BiH i SFR Jugoslavije povodom Sarajevskog procesa. Potpisivanje te peticije kojom se brane ljudska i građanska prava sarajevskih osuđenika na velikom, tradicionalnom međunarodnom skupu filozofa na Korčuli organizira već pominjani Vojislav Šešelj. Cjelom operacijom podrške i pomoći iz sjene je rukovodio Dobrica Ćosić koji je na jednom sastanku sa svojim sljedbenicima rezignirano komentirao suđenje u Sarajevu: "Nas su ovi Bosanci namagarčili, umjesto da hapse i sude prave inspiratore i nosioce panislamističkih i nacionalističkih tendencija u Bosni i Hercegovini, čelne ljude Saveza komunista, univerziteta, privrednike...oni pohapsili i osudili šačicu pjesnika, hodža i penzionera".
Porodice osuđenih u Sarajevskom procesu u nekoliko su navrata tokom njihovog izdržavanja kazni u zatvoru putovale u Beograd gdje su im domaćini bili čelni ljudi Odbora, predvođeni predsjednikom Ljubomirom Tadićem, ocem kasnijeg srbijanskog predsjednika Borisa, kao i Dobricom Ćosićem, Kostom Čavoškim. Kako je u jednom od rijetkih intervjua pričao Hadžija Halid Čengić kojeg je dao listu "Ljiljan" u kojem je tokom rata urednica bila njegova snaha Fahira Fejzić, on je tokom posjete Beogradu, vodio oštru raspravu sa Dobricom Ćosićem o budućnosti Bosne i Hercegovine i njenog muslimanskog stanovništva. "Rekao sam tada Ćosiću: ja znam da vi planirate nas poklati", svjedočio je stariji Čengić.
U pismu kojeg je nakon izlaska iz zatvora 1986. godine uputio Ljubomiru Tadiću, predsjedniku Odbora za slobodu misli i izražavanja Džemaludin Latić se zahvalio u ime svih svojih zatvorskih kolega za pomoć i podršku koju su dobijali tokom suđenja i boravka u zatvoru.
"Prije svega nas raduje činjenica što srpski akademici i umjetnici nisu povjerovali u gnusnu laž o našem navodnom zagovaranju etnički čiste muslimanske Bosne i Hercegovine. Te optužbe perfidno su plasirane u našoj javnosti od strane vodećeg muslimanskog političara još prije početka suđenja...nas je duboko uvrijedila i još uvijek osjećamo, ni krivi, ni dužni njen sram".
Jasno je da je pisac Latić aludirao na Hamdiju Pozderca, koji je samo godinu dana kasnije nakon uraganske harange, medijske, političke, pravosudne... koja je vođena upravo iz centara "srpskih akademika i umjetnika" odstupio sa političke, a ubrzo i sa životne scene.
Na isti način uoči njegove smrti o Pozdercu pisao Vojislav Šešelj, koji je godinu dana nakom grupe muslimanskih intelektualaca i sam optužen i osuđen na sudu u Sarajevu zbog neprijateljskog djelovanja. Šešelj se u zeničkom zatvoru pridružio ljudima za čije je oslobađanje sakupljao potpise ispod peticije koju je kreirao Odbor za slobodu misli i izražavanja. Kada je Vojsilav Šešelj sredinom 1991. godine, tada kao četnički vojvoda i glavni propagator rata za Veliku Srbiju obilazio BiH i naoružavao četničke pristalice, njegovo hapšenje od strane policije BiH spriječio je Hasan Čengić, njegov zatvorski kolega.
/U sljedećem nastavku: Čengićev odlazak u Zagreb * Glavni opetrativac u formiranju stranke, kadrovik i pregovarač * Šef vojnog krila SDA, "Patriotske lige"/
FATIH ALI HASSANEIN: “Da ih nisu uhapsili komunisti, Aliju i društvo bih doveo u Beč"
Sudanski "misionar" i istaknuti agent Muslimanskog bratstva Fatih Ali Hassanein u svoj knjizi "Šta smo učinili za odbranu Bosne i njezinih muslimana" pored ostalog je govorio kako je pomagao bosanskim "borcima za muslimansku stvar" da steknu međunarodnu afirmaciju. Opisao je njihove susrete u Austriji gdje je Hassanein početkom 80-ih osnivao islamske humanitarne organizacije.
"I dalje sam održavao kontakt sa mojim plemenitim bratom, Alijom Izetbegovićem. Planirali smo da se vidimo u Beču na ljeto 1981. godine, te zadužimo brata Abdul Kadira-el-Kubanija-neka je rahmet njegovoj duši, da sa još jednim bratom tada bude u Beču. (Neću navoditi imena našeg brata kako mu ne bih prouzrokovao kakav belaj. Zamolili smo da nam rezervišu jedan namješten stan za jednu heftu, da taj stan bude opskrbljemn hranom i napicima koliko bi nama dvojici bilo potrebno... Sve smo to bili uspješno i u najvećoj tajnosti organizirali. Bili smo opsjednuti komunističkom tajnom policijom; bojali smo se njenog praćenja jer je Komunistička partija Jugoslavije ubila mnogo svojih protivnika, kako u Njemačkoj, tako i u Švicarskoj. Zbog toga smo preferirali da sjedište naše organizacije bude Beč. Na tom sastanku su bili prisutni Alija Izetbegović, Omer Behmen i Ismet Kasumagić...
"Bila su još trojica mladih ljudi koje ovdje-kako će vrijeme kasnije pokazati- ne zaslužuju da budu sopomenuti. (Navodno se radilo o Hasanu Čengiću, Edhemu Bičakčiću i Huseinu Živalju, Zašto se Hassanein u njiih razočarao nije poznato. Premna svjedočenju jednog islamskog vjerskog službenika iz Hrvatske koji je Hassaneina prije nekoliko godina posjetio u Kartumu u Sudanu, on je bio jako razočaran nekim ljudima iz BiH sa kojim je godinama surađivao na najvažnijih državnim poslovima. "Mnogi od tih ljudi su radili sa KOS", navodno je tom prilikom rezignirano konstatirao ovaj Sudanac, op. S.A.)
To je bio početak islamskog djelovanja sa jednom novom internacionalnom perspektivom.
Kako je napisao Fatih ali Hassanein u svojoj knjizi, on je krajem 1982. godine planirao da Aliju Izetbegovića, Ismeta Kasumagića i Omera Behmena izmjesti iz BiH u Beč gdje bi im se omogućilo i dobro platio aktivizam u muslimanskim organizacijama koje je on formirao.
"Na našu veliku žalost, nakon što su se oni vratili u Jugoslaviju, jugoslovenska tajna policija pokrenula je široku kampanju hapšenja u kojoj je uhapšeno trinaest muslimanskih aktivista iz Bosne", otkio je Hassanein. (SB)