.

 

 

 

 

 


.

Kad vam se čini da se u stvarnosti događaju neke već viđene situacije, a pouzdano znate da nije u pitanju déjà vu, onda vam nema druge nego posegnuti za nekim ranijim i najčešće tuđim znanjima i iskustvima, pa ih sravnjivati s onim što ste ih i sami doživjeli. Piše: ŽELJKO IVANKOVIĆ Kad Srpska Pravoslavna Crkva, nakon ”desanta na Cetinje”, odlikuje Milorada Vučelića, a Vučić relativizira kriminal svojih prvih potrčkala (ne mogu se nazvati ministrima, jer on ima samo jednog ministra – Vulina), obračun s kriminalom na sjeveru Kosova proglasi napadom na ”goloruki srpski narod” (u ratu devedesetih taj narod nije bio nenaoružan, ali se zvao ”srpska nejač”), a Dodik, koji je prisegnuo na poštovanje zakona i čuvanje integriteta zemlje čijim je kolektivnim predsjednikom, dovodi u pitanje tu zemlju, nema vam druge nego misliti kako se ideja srpskog sveta (kopija slične velikoruske ideje) već počela agresivno testirati na živom tkivu susjednih zemalja.

Ako mislite da nedostaje Hrvatska (premda se to odnosi i na druge) podsjećamo na negiranje hrvatskog jezika u srpskim udžbenicima.

Vučićevo krivotvorenje ideje nesvrstanosti u njezinom izvornom obliku (usp. fotos Dodik – Lavrov – Vučić), čiji je pokušaj Broz usred Kube (Havana 1979.) porazio, rušeći Castrovu ideju o Sovjetima kao ”prirodnim saveznicima nesvrstanih”, bilo je posljednji bezobrazluk ”umivenog Šešelja” u moru svakodnevnih.

Manipuliranje vlastitim narodom Vučića nije naučilo ništa u Hrvatskoj kad je obećavao kako će na hrvatskom tlu praviti Veliku Srbiju. Nije ga naučilo da sve što misli da radi drugima, radi vlastitom narodu. Kad ne uspije, a u tome ne može uspjeti, onda cvili, plačnim glasom govori kako su mu drugi uradili ovo ili ono i ”nekakvo bi konopče da se obesi…”

A prigodom obećanja ”nikad više Oluja” jer su sad, tobože, on i njegovi naoružani, namjerno zaboravlja da su ti njegovi i tada itekako bili naoružani, čak višestruko više od svih drugih u ex-yu ratovima zajedno.

Taj njegov Mladić je uza svu vojnu premoć šutnut iz Hrvatske, a u Bosni se, kao ”oficir i džentlemen” okitio genocidom nad razoružanim muškarcima od kojih je većina bila ili mlađa ili starija (dječaci i starci) od mobilizacijske dobi, nad onima koje bi Vučić nazvao ”nejač” ili ”goloruk narod”. A onda se taj bijedni, kukavički ”srpski heroj” godinama skrivao od svoga herojskog čina.

Južnoslavensku ideju je, kako piše Predrag Finci, kompromitirala velikosrpska ideologija, barem dva puta – dodao bih; a srpstvo kroz velikosrpsku ideju svako malo, a bezmalo će tomu dva stoljeća, kompromitiraju najgori od Srba.

I onda su im za sve ideološke, političke, gospodarske i ne najposlije – vojne poraze, krivi svi drugi. Svi, osim oni sami. Posljednji u nizu su Hrvati, NATO, Kosovari, a sad evo, kako reče Vučić, zemlje kvinte.

Bože, zapita li se iskreno makar ujutro pred ogledalom kad se brije (ili se on, kao ni Šešelj, ne brije) zar je moguće da nas nitko ne voli i, gle, samo nas…?! I zašto samo nas?

Ne, pomaknuta svijest ne vidi ono što vidi najobičniji dječak – car je gol. Dugo je već gol! Besramno ogoljen!

Kažu mesar po srednjoškolskom obrazovanju, s kočijaškim rječnikom, Milorad Dodik (je li on sljedeći Vučelić?), koji u sebi koncentrira svu banalnost Karadžića, Mladića i Šešelja zajedno, premda nijednome od njih po formalnom obrazovanju nije ni do koljena, promovirao je, opet kažu, svoju petu knjigu (je li ih toliko pročitao?), prestigavši tako svoga sudruga Čovića, pred patrijarhom je Porfirijem u Doboju izrekao najveću od svojih nacionalnih mudrosti. Nacionalni credo: ”Ovaj narod vjeruje crkvi, poštuje krsnu slavu i piše ćirilicom”. Nadam se da to nije i napisao…

Je li Porfirije s ovakvim narodom sretan, je li mu stoga odlikovao, postavio za uzor Vučelića, ili, zar nije imao potrebu, kao prvi u vjeri i moralu u SPC-u, podučiti da su Krist i kršćanstvo malo više u nacionalnom credu, kad je već tu i nacionalno nazočan (ono prvo slovo u SPC-u ga obvezuje), i da kršćanstvo od svih njih traži nešto više. Neću reći – mnogo više?!

Čovjeku kojemu je svaka druga riječ primitivna psovka, vrijeđanje… moglo se i moralo ispostaviti neko malo veće očekivanje kad se već javno, čim vidi kameru, krsti i time ”demonstrira” nešto što bi trebalo nalikovati kršćanstvu, inače je njegova suprotnost, pa čak poruga, blasfemija

I dok pripremam predavanje u povodu 500. obljetnice Marulićeve ”Judite” i jednu bilješku u povodu 410. obljetnice Divkovićeva ”Nauka krstjanskoga”, sve se nešto uvjeravam kako stvarno ne postoji hrvatski jezik ni u svojoj marulićevskoj ili zoranićevskoj ni u svojoj divkovićevskoj ili lastrićevskoj ni u svojoj habdelićevskoj ili brezovačkovljevoj inačici.

A rječnici što su ih pisali Đurđević, Vrančić ili Kašić u XVI. stoljeću, Mikalja, Habdelić, Vitezović u XVII. stoljeću, Belostenec u XVIII., Stulli, Mažuranić, Babukić, Šulek u XIX. stoljeću, a navodim tek deseti dio njih, dakako, da nisu hrvatski rječnici. I da hrvatski jezik ne postoji i da je sve to srpski jezik nastajao pod stoljetnim osmanskim jarmom…

Baš onako, mislim se, kompetentno-šešeljevski! A kad je već to tako, onda je jasno i da je sve to ”srpski svet”: od Držića do Vrančića, od Marulića do Andrića, od Boškovića i Getaldića do Ružičke i Preloga, od…

A ako je to tako, što misliti nego da netko ponovno kreće u tko zna koju ofenzivu od Garašanina, preko Karađorđevića, Mihailovića i Moljevića, preko Ćosića i Miloševića do Vučića…

Vidi li to barem donekle Dragan Čović kao što je davno vidio Miroslav Krleža pišući o primitivcima i analfabetama ”s kozaračkim kolom kao mentalitetom”, pišući o ”sablasti koja se zove mentalitet: neman mnogo jača od pameti” i ističući Daviča koji je jedini iz srpskih ratova i poraza izvukao neke ”dijalektičke zaključke” protiv ”rodoljubive, državotvorne kuknjave”.

A njoj, kičerskoj i bijednoj u svoj njezinoj patetičnosti, upravo i iznova prisustvujemo.

(Prenosimo s portala Autograf)