Hoće li se nakon Dodika, Špirića i Zukića na američkoj "crnoj listi" naći i drugi koje je davno prozvao Čaušević: Čović, Terzić, Čavka... Prvi je zločinački krug unutar samog sistema Uprave za indirektno oporezivanje, njenog vrha, predvođenog Čauševićem, koji se kapilarno "spuštao" na sve niže organizacione jedinice, sve do graničnih prijelaza i carinskih terminala. Zdravko Mamić bi se mogao pokazati kao najzaslužniji za reformu pravosuđa u Hrvatskoj", kazala je zastupnica Dalija Orešković u Hrvatskom saboru nekoliko sati nakon što su uhapšena trojica sudija iz Osijeka koje je (bivši?) gazda Nogometnog kluba Dinamo optužio za uzimanje mita. Sudije iz Osijeka Darko Krušlin, Zvonko Vekić i Ante Kvesić uhapšeni su nakon više puta ponovljenih Mamićevih optužbi da im je tokom trajanja sudskog procesa protiv njega i brata mu Zorana davao novac i šakom i kapom, osiguravao im putovanja, skupe provode, luksuzne poklone... ne bi li, zauzvrat, od njih ishodio oslobađajuću presudu na Sudu u Osijeku, gdje se Mamićima sudilo za izvlačenje silnog novca iz Dinama. No, pokazat će se da je "ulaganje", teško, navodno, 300 hiljada eura, u korumpirane sudije bila njegova promašena investicija, i on i brat su osuđeni na teške zatvorske kazne, a nakon što je Vrhovni sud Hrvatske presudu iz Osijeka učinio pravomoćnom, Zdravko Mamić kreće u pravni i medijski "džihad" protiv korumpirane pravosudne družine. On je uoči izricanja prvostupanjske presude odšetao u Bosnu i Hercegovinu, a brat Zoran je to učinio nakon što je presuda postala pravosnažna.
Prošle je godine svoja raskošna lična iskustva s davanjem mita osječkim sudijama podijelio s hrvatskim USKOK-om, da bi prije dva-tri mjeseca sve to ponovio na konferenciji za medije u Mostaru. Prije mjesec dana, optužbe i dokaze protiv sudija predočio je hrvatskim organima gonjenja svjedočeći iz Kantonalnog tužiteljstva u Livnu. Hrvatska policija, USKOK i državna odvjetništva imala su nakon prvog Mamićevog obraćanja dovoljno vremena da provjere njegove optužbe prije nego što su početkom ove nedjelje izdali naredbu za njihovo hapšenje. Svi uhapšeni suci su nakon prvih javnih optužbi Dinamovog gazde, prije nekoliko mjeseci, suspendirani na sudu u Osijeku.
Zdravko Mamić, bjegunac od hrvatskog pravosuđa, kako je kazao poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo, u pravnu (kontra)ofanzivu nije krenuo da bi "reformirao" hrvatsko pravosuđe niti iskorijenio korupciju iz njega. Njegovo je pravo da svim dozvoljenim pravnim i drugim sredstvima, uključujući učestalo prisustvo u medijima i na društvenim mrežama, pokušava olakšati i poboljšati svoj pravni status, da kompromitiranjem sudija i optužbama za primanje mita dobije izvjesnu satisfakciju, opipljivu nagradu. Očekivao je da bi mu se, eventualno, Ustavni sud Hrvatske, kojem se žalio njegov pravni tim, mogao revanširati i poništiti pravomoćnu presudu. Nobilo kaže da je to Mamićevo legitimno pravo, ali i upozorava da kazneno djelo primanje i davanja mita obuhvata i onoga ko prima mito, kao i onoga ko mito daje.
PRAVOSUDNA HOBOTNICA: Stvar je sa pravnog aspekta dosta zamršena, jer neukrotivi "Maminjo" nije samo bjegunac od hrvatskog pravosuđa nego je istovremeno stekao status i prijavitelja korupcije, što mu osigurava stanovita, nikako zanemariva prava i pogodnosti. Na hrvatskom pravosuđu je delikatna zadaća da odmjeri težinu štete koju je nanio državi "izvlačenjem" 20-ak miliona eura i uporedi je s doprinosom, uslugom učinjenoj hrvatskoj državi i društvu koju je priskrbio rasvjetljavajući tamna mjesta pravosuđa, ne samo u Osijeku. I ne samo pravosuđa, kako tvrdi hrvatski novinar Drago Hedl, objašnjavajući da lanac korupcije nije moguće zatvoriti samo na sudijama i da on obuhvata sve grane vlasti.
Zašto je ovaj pravosudni slučaj iz susjedstva važan i zbog čega može biti poučan za Bosnu i Hercegovinu? Najprostiji odgovor bio bi taj da je Mamić i naš državljanin, živi u Međugorju, a i u nadležnosti je ovdašnjeg pravosuđa koje bi trebalo odlučiti hoće li braću Mamić izručiti Hrvatskoj. Ko može garantirati da, ukoliko oni budu izručeni Hrvatskoj, Zdravko neće početi iznositi optužbe i nuditi dokaze da su i koliko su novca i drugih opipljivih oblika "skromne pažnje" dali članovima ovdašnje pravosudne i političke elite da ih ne vrate u Hrvatsku i transferiraju u tamošnje zatvore. Jer, kao što smo vidjeli iz njegovih brojnih javnih nastupa, jedna od tajni Mamićevog poslovnog uspjeha i dugogodišnje nedodriljivosti za pravnu državu krila se u njegovom talentu da "nanjuši" slaba mjesta u hrvatskom pravosuđu i da ih parama, svilom i kadifom, klijentelističkim tehnikama upregne da rade za njega i njegovu slobodu. Može li iko sa dva grama soli u glavi tvrditi kako takvih i sličnih "cvjećki zla" nema u ovdašnjoj pravosudnoj šikari i da ovdje nije niko poželio posegnuti u Mamićev novčanik?
Kemal Čaušević, bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, institucije kroz koju je za 7-8 godina njegovog vakta i mandata prošlo 50-ak milijardi maraka, nedavno je nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora. Kriv je, jer je nezakonito stekao imovinsku korist od 1,7 miliona KM. Oduzeta mu je imovina koju je, prema presudi Suda BiH, stekao na koruptivan način. U razgovoru za portal "Istraga" neposredno nakon izricanja presude Čaušević je, pored ostalih teških optužbi koje je ranije iznosio, optužio Olega Čavku, tužitelja Tužiteljstva u BiH, da je od njega primio mito (16.900 KM). On je, iako poznat kao "stipsa" sa "zmijom u džepu", skoro patološki škrtac, tužitelju, navodno, prosljeđivao novac preko posrednika, ugostitelja Enesa Ribića, osobe koja je odranije u tajnim istragama (protiv Čavke) prepoznat kao "medijator" između tužitelja Čavke i ljudi iz organiziranog kriminala. "Istraga" je objavila i presretnute razgovore Čavke i Ribića te još nekih osoba sa mafijaškim backgroundom u kojem se "u šiframa" spominje Čauševićevo ime kao nekoga ko im može pomoći.
TUŽI, A OPTUŽEN: Ured disciplinskog tužitelja pri Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću neposredno nakon Čauševićevih javnih prozivki otvorio je disciplinski postupak protiv tužitelja Olega Čavke. Ako je suditi prema dosadašnjim višegodišnjim iskustvima i rezultatima bavljenja UDT-a ovim "nestašnim", sveprisutnim državnim tužiteljem, ne treba očekivati ozbiljne rezultate. Čaušević je jedna u nizu osoba kojima se bavilo ovdašnje pravosuđe, koji je javno tvrdio da je davao novac Čavki. Prije njega su to u sudnici tvrdili Zijad Turković i njegovi pomagači u serijskim zločinima, kao i njegova supruga Šejla Jugo-Turković.
Čavku nisu ozbiljno uzdrmale ni druge afere u kojima su postojale snažne indicije, pa i dokazi da "ašikuje" s kriminalcima i iz toga materijalno profitira. Komentirajući Čauševićeve optužbe, on je šeretski bezbrižno kazao kako razumije motive bivšeg direktora UIO-a da, optužujući druge, pokušava spasiti vlastitu kožu. Ali, to je, kako rekosmo, pozivajući se na odvjetnika Antu Nobila i pravnu praksu, legitiman oblik pravne borbe, kao što je bio i tornado Mamićevih optužbi na račun trojice sudija koje je godinama šopao novcem i drugim vrstama i oblicima "pažnje". Ni Mamića ni Čauševića kao prijavitelje korupcije uopće ne delegitimira niti eliminira činjenica da su presuđeni za ozbiljna krivična djela. Istražni organi u BiH morali su, onako kako je to učinio hrvatski USKOK u slučaju Mamićevog "sticka" koji im je dostavljen, pokrenuti istražne radnje, ispitati Čauševića i druge osobe koje je naveo kao svjedoke za svoje tvrdnje o davanju mita, pa poduzeti promptne korake, koji ne isključuju ni suspenziju tužitelja Čavke. Morali su se istražni organi zamisliti nad činjenicom da od 60-ak tužitelja Tužiteljstva BiH učestalo, gotovo redovno, samo Čavku različite osobe iz kriminalnog miljea dovode u vezu s uzimanjem mita i drugim srodnim kaznenim djelima i zapitati se zašto je baš na njemu zvono.
Ali, nije ovdje centralni, pogotovo nije jedini problem tužitelj Oleg Čavka, jer je on samo simptom teške, razorne bolesti ovdašnjeg pravosuđa, što će reći i cjelokupnom društvenog i državnog tkiva. Suština problema leži u fatalnom promašaju Tužiteljstva BiH, nenadoknadivo propoštenoj prilici da se adekvatno iskoristi spremnost Kemala Čauševića nakon što je uhapšen 2014. godine da spašava živu glavu i imovinu, da svjedoči o gigantskim razmjerama kriminala unutar UIO-a, koji je, prema prvim informacijama, progutao dvije-tri milijarde maraka i preusmjerio ih u privatne džepove. Čauševićev iskaz u Tužiteljstvu, dat, dakle, sedam godina prije nego što je nepravomoćno osuđen, bio je neuspješan, jednostran pokušaj nagodbe za koje je vjerovao da će mu ublažiti buduću zatvorsku kaznu. To njegovo frapantno priznanje, uz sva ograničenja koje takva forma podrazumijeva, predstavljalo je najdirektniji i najpotpuniji "katalog", crnu knjigu organiziranog kriminala, koruptivnih principa i mafijaških mehanizama i njihovog funkcioniranja usmjerenog na sistemsko pljačkanje javnih resursa.
Iz opsežnog, široko postavljenog iskaza kojeg je Kemal Čauševič dao u Tužiteljstvu BiH neposredno nakon hapšenja 2014. godine, lako se mogu identificirati tri nivoa organizirane zločinačke grupe koja je godinama plljačkala javni novac unutar sistema indirektnog oporezivanja. Prvi je zločinački krug unutar samog sistema Uprave za indirektno oporezivanje, njenog vrha, predvođenog Čauševićem, koji se kapilarno "spuštao" na sve niže organizacione jedinice, sve do graničnih prijelaza i carinskih terminala. Drugi nivo je tzv. uvoznički lobi, kojeg se (jedinog) nepravedno i netačno kvalificira kao "organizirani kriminal", "klasična mafija"; tu spadaju razne odranije poznate i presuđivane persone iz svijeta podzemlja, uvoznici "krpica" iz Turske, Kine, Mađarske, koji su krivotvorili uvozne deklaracije, "štimali" papire, sve uz punu i dobro plaćenu suradnju vrha UIO-a. Treći, "gornji sloj" ove zločinačke piramide predstavlja udružena politička elita okupljena oko tri pljačkaške nacionalističke oligarhije.
Svi oni, Dragan Čović, Milorad Dodik i Sulejman Tihić, kao i njihovi nižerangirani stranački lešinari, krstare godinama oko milijardi prikupljenih iz indirektnih poreza, čerupaju budžet, usmjeravaju opljačkano u svoje privatne poslove, stanove, kuće. Čaušević je na njihove ucjene, ultimatume, protuzakonite prohtjeve pristajao, jer je to bio jedini način da ostane na funkciji i, uz njihove, nastavi puniti vlastite džepove. Takvim primjerima sirove, besprimjerne pljačke krcat je Čauševićev pokajnički iskaz kojeg je, pored ostalog, dao i državnom tužitelju Olegu Čavki, kojem je, kako tvrdi, prethodno, dao "financijsku injekciju". Uprava za indirektno oporezivanje bila je ona tačka na kojoj je nestajala svaka granica, pucaju sve membrane koje dijele mafiju od političara i plastično potvrđuje da su svi oni jedno, bešavno maligno tkivo koje parazitira na društvu u Bosni i Hercegovini. Tim je iskazom pokazana besmislenost općih mjesta prema kojima mafija u BiH i regionu uspješno surađuje, za razliku od političara koji se nikako ne uspijevaju dogovoriti. Ta je floskula prazna i netačna: previđa činjenicu da su političari glavni akteri i regulatori kriminalno-mafijaškog poretka! Čauševićeva ispovijest nije imala nikakvog efektivnog pravosudnog epiloga, nije potakla nijednu istragu, provjeru njegovih optužbi, završila je u medijima koji su njom zabavljali javnost, fatalistički i ispravno uvjerenu da od toga neće biti ništa...
KO SE PLAŠI BIDENOVE UREDBE: Ili je možda istina ta da je, ipak, bilo nekog efekta od svih optužbi koje je na račun nezasitih, pohlepnih političkih vođa izdiktirao u Tužiteljstvu BiH bivši direktor UIO-a Kemal Čaušević? Recimo da jeste, da ipak sve nije propalo u bezdan ovdašnje socijalne i političke provalije, ali ne unutar pravosudnog, političkog i elektorskog miljea u BiH. U godinama koje su uslijedile, američka administarcija je dopunjavala svoju listu osoba kojima je, zbog umiješanosti u kriminal i korupciju, ta zemlja uvela sankcije. Svi političari iz BiH koji su se u posljednjih nekoliko godina našli na crnoj listi SAD-a, imali su svoje istaknuto mjesto i u iskazu o kriminalu kojeg je dao Kemal Čaušević. Milorada Dodika, koji je na listu dospio 2017., bivši direktor UIO-a spominje kao jednog od glavnih "nasrtljivaca" na novac iz indirektnih poreza. Nikolu Špirića, također osobu sa "crne liste" SAD-a, Čaušević je spominjao kao čovjeka kojem su određeni privrednici kupili stan u Beču kao potuuslugu za vraćanje PDV-a. I, konačno, Amir Zukić, bivši generalni sekretar SDA, koji je prošle godine uvršten među svjetsku kriminalnu elitu po kriterijima administracije SAD-a, je, prema Čauševićevim tvrdnjama, od njega tražio 300 hiljada maraka kojim je kupljen stan njegovom stranačkom šefu Sulejmanu Tihiću.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden potpisao je ove nedjelje uredbu kojom je moguće anticipirati buduće korake njegove administracije prema Zapadnom Balkanu i u kojoj je zaključeno da je "korupcija na Balkanu prijetnja po bezbjednost SAD-a". Uredba predviđa i sljedeće: "Bilo koja osoba koju američki sekretarijat za financije u konsultacijama sa State Departmantom utvrdi da je odgovorna, ili da je saučesnik, direktno, ili indirektno angažirana u akcijama ili politici koja prijeti miru, stabilnost, bezbjednosti... ili sprečava napredak ka efikasnoj i demokratskoj upravi... bit će sankcionirana". Otkako je objavljena Bidenova Uredba, širom regije, pa i u Bosni i Hercegovini, ne prestaju medijska i politička licitiranja, svojevrsna navijačka klađenja na imena osoba koja bi se mogla naći na njenom udaru, po različitim kriterijima, od kriminala i korupcije, do prijetnji secesijom i podrivanja međunarodnih pravnih ugovora. Nije isključeno da se u stanovitim financijskim i pravnim krugovima u Washingtonu tretiraju i neka druga zvučna imena iz "crne knjige" kriminala koju je svojedobno ispisao, odnosno izustio Kemal Čaušević. Dragan Čović, Adnan Terzić ili ovdašnji jataci i suradnici, političari, pravosudni djelatnici, suradnici Nasera Keljmendija, "starosjedioca" na američkoj listi najvećih kriminalaca na svijetu. Piše: SENAD AVDIĆ (SB)