Nakon ulaska Albanije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO, najveći dio geopolitičkih silnica, 

nekada rasutih po čitavom Zapadnom Balkanu, osim na pitanje odnosa Beograda i Prištine, u posljednjih nešto više od godinu dana usmjereno je i na Bosnu i Hercegovinu.  S jedne strane, održavanje statusa quo, odnosno, drugim riječima, blokiranje euroatlantskih integracija, primarni je cilj Moskve. Nasuprot tome, SAD i EU pokušavaju da u BiH pokrenu procese koji bi osigurali prije svega vladavinu prava, a nakon toga i reforme koje bi omugućile da, kako Brisel i Washington ističu, država efikasnije funkcioniše, te na taj način bude i sposobna da usvaja neophodne reforme.

Ono što je u posljednjih desetak godina u ovom kontekstu išlo na ruku interesima Moskve u BiH je činjenica da je Washington u tom periodu, kad je u BiH u pitanju, vodeću ulogu prepustio EU, čija vanjska politika, ispostavit će se po ko zna koji put, jednostavno nije bila u stanju da odgovori na izazove.

Zadovoljenje ispunjavanjem puke forme bez suštine, nedosljednost na insistiranju na principima na kojima i sama počiva, odsustvo jasnog i čvrstog stava po pitanju proširenja, prilagođavanje standardima ponašanja i funkcionisanja domaćih političkih aktera, stabilokratija i filozofija nezamjeranja ključnim političkim centrima moći u BiH samo su neke od slabosti djelovanja EU koje su znalački iskorištene od strane kako Ruske Federacije, tako i politika u BiH koje teže održavanju statusa quo.

Na domaćoj političkoj sceni, prije svih SNSD, a kojem se po potrebi priključuje i HDZ BiH, iskoristio je period "liderske" uloge EU u BiH. Tako je blokada funkcionisanja političkog sistema, koja je bila očita i ranije, od Opštih izbora 2018. godine pojačana, a u posljednjih nekoliko mjeseci doživljava svoju kulminaciju, te nema nagovještaja da bi se to moglo ubrzo promijeniti. Mnogobrojne mogućnosti koje Anex IV Dejtonskog sporazuma pruža, iskorištene su tako da se država prvo parališe, a nakon toga dobro organizovanom kampanjom pred međunarodnom zajednicom prikaže kao "nemoguća" i "propala".

Svemu je u određenoj mjeri kumovala i SDA, koja je po sopstvenom priznanju glasala za četvrtog delegata SNSD-a u Domu naroda PS BiH. Iako se SDA ne može držati odgovornom za politiku koju vodi SNSD, ispostavit će se da je, kada su državni interesi u pitanju, glasanje za četvrtog delegata SNSD-a bila dugoročna i strateška greška. Naime, time je Dodiku dat ključ u ruke Doma naroda, što je, obzirom na politiku SNSD-a, od konstituisanja ovog saziva za posljedicu imalo neprohodnost Parlamentarne skupštine BiH za progresivne reformske zakone ili bilo koja zakonska rješenja koja nisu u skladu sa ciljevima te političke opcije.

Takvo moćno oružje u održavanju statusa quo Dodik efektno koristi, i nema sumnje da će to nastaviti da radi do kraja trenutnog saziva Doma naroda. Zbog toga, teško je očekivati da će u narednih godinu i pol dana u smislu zakona biti usvojeno bilo šta bitno što bi u kontekstu državnih interesa imalo progresivan karakter.

Kada se radi o projektu dokazivanja i prikazivanja da je BiH "nemoguća" i "propala" država, novi korak u tom pravcu je "poziv na razgovor o budućnosti BiH" upućen od strane SNSD-a, a koji bi se, suprotno Ustavu BiH, trebao voditi između entiteta. Ukoliko ne bi bilo "dogovora", tzv. mirni razlaz nudi se kao "rješenje".

Sagovornike iz Sarajeva SNSD za takvo nešto neće naći. Prije svega jer "mirni razlaz", odnosno prekrajanje granica po Balkanu bez nasilja nije moguće, zatim zbog činjenice da je takav prijedlog poziv na kršenje Ustava i Dejtona, ali i što bi sama pomisao da se na taj način i u predloženom kontekstu sjedne za sto, za svaku stranku u Sarajevu predstavljao politički kraj.

No, i pored svega, uz činjenicu i da mu ponestaje opcija, pitanje je da li će Dodik na ovome stati. S tim u vezi, daljnje podizanje ljestvice u tom smislu treba očekivati ukoliko budu napredovali pregovori između Beograda i Prištine, gdje bi se pokušalo dovesti u vezu eventualno tzv. sveobuhvatno rješenje odnosa Srbije i Kosova sa statusom Republike Srpske.

Obzirom da svaki ozbiljan političar zna da su ovakva nastojanja unaprijed osuđena na propast, ova stremljenja samo na prvi pogled idu u prilog Aleksandru Vučiću, a dugoročno bi mogla predstavljati teret zvaničnom Beogradu. Tako, ukoliko Dodik ne promijeni kurs, eventualno postizanje sveobuhvatnog rješenja odnosa Beograda i Prištine, moglo bi pored ostalog za posljedicu imati i ozbiljnu koliziju u interesima zvaničnog Beograda spram interesa Milorada Dodika.

Posljednje izjave Dodika kojima dovodi u pitanje i ulogu i ovlaštenja Parlamentarne skupštine BiH govore u prilog tome i da bi, nakon Ustavnog suda BiH, najviši organ zakonodavne vlasti u BiH mogao biti još jedna državna inistiucija koju bi se pokušalo delegitimizirati i time dodatno paralisati čitav sistem, a sve u cilju da se entiteti prikažu kao ključni u svim procesima, "strane u pregovorima" te "nosioci suvereniteta".

Kada se radi o projektu "BiH kao nemoguća, neodrživa i propala država", u sve se odlično uklapaju i "non-paperi" čiji je osnovni zadatak da u javnosti pokrenu, odnosno legitimiziraju temu "mirnog" prekrajanja granica na Zapadnom Balkanu, zatim da obesmisle bilo kakve ozbiljne razgovore koji bi se vodili u pravcu eurointegracija, ali i na toplom režimu drže snove o secesiji, čekajući za takvo nešto, kako se te može često čuti od protagonista tih politika, povoljne geopolitičke prilike.

S tim u vezi, nije slučajno i da se misije dva od tri ključna stuba, na koje se na međunarodnoj planu naslanja BiH, OHR i misija EUFOR-a, od strane Ruske Federacije te SNSD-a otvoreno dovode u pitanje. Odlaskom OHR-a i EUFOR-a bili bi načinjeni ključni koraci u pravcu stvaranja uslova da snage statusa quo ne samo dodatno ojačaju, već i da u potpunosti ovladaju sitaucijom u BiH u svakom smislu.

Sa druge strane, treći ključni međunarodni stub, odnosno ključni partner BiH, Sjedinjene Američke Države, u posljednjih godinu i pol dana pokazuju znakove pojačane aktivnosti u BiH. To je, pored ostalog, rezultiralo aktivacijom MAP-a za BIH, te nakon toga nastavkom NATO integracija kroz Program reformi za 2020. i 2021. godinu. Vježba "Brzi odgovor 21" koja se, u organizaciji američke Komande kopnenih snaga za Evropu i Afriku (USAEUR-AF) od 17. maja do 2. juna, u sklopu multilateralne vježbe "Defender Europe 21" održava i u BiH, jeste jasan odogovor SAD-a i NATO-a na bilo kakve eventulane pokušaje ugrožavanja stabilnosti u našoj zemlji.

Međutim, nakon što se vježba završi, problemi će ostati. Ukoliko nova administracija u Washingtonu ne preuzme lidersku ulogu, status quo čija je BiH žrtva, a koji po prirodi uvijek ima tendenciju ka pogoršavanju situacije, mogao bi prerasti u stanje koje bi prijetilo da izmakne kontroli.

Ovdje treba podsjetiti da je upravo Milorad Dodik putem glasanja u Predsjedništvu BiH dao zeleno svjetlo kako za Program reformi BiH, tako i za navedenu vojnu vježbu, što je ne samo u suprotnosti s njegovim tvrdnjama o BiH kao nemogućoj državi i pozivima na mirni razlaz, već ga i dalje čini igračem dva suprotstavljena geopolitička tima, što neće moći još dugo trajati.

Šta će Valentin Inzko poduzeti nakon odbijanja Narodne skupštine RS da oduzme povelje ratnim zločincima, hoće li i kako Christian Schmidt biti imenovan za novog visokog predstavnika, da li će biti produžen mandat EUFOR-a, kojim putem će nastaviti Dodik, da li če BiH iz statusa quo skliznuti u još ozbiljniju krizu, šta se krije iza netom izraženog optimizma Čovića i Izetbegovića po pitanju rezultata pregovora o "ograničenim izmjenama Ustava" i Izbornog zakona BiH, ključna su politička pitanja koja će obilježiti naredni period, a na koja političke partije koje se zaklinju u BiH moraju imati jasan i jedinstven odgovor.

Za Vijesti.ba piše: Denis Čarkadžić, politolog i magistar evropskih integracija

(Vijesti.ba)