Oprez i odgovoran, razložan, argumentiran pristup prilikom rasprave o "Malom Schengenu" nema nikakve veze sa 

"strahom od Četvrte Jugoslavije", nego je pitanje realne, osnovane sumnje da oni koji su srušili Drugu Jugoslaviju, strukture kojima su pripadali Dačić, Vučić i ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, imaju moralni legitimitet, poltiički ugled  i diplomatski kredit, pa i iskrene namjere da bilo koga okupljaju nakon što su nijhove politike i lideri, prekrajajući granice i stvarajući nove rastjerali milione ljudi u bivšoj državi. Nije se prošla Jugoslavija raspala zbog nemogućnosti  "protoka roba" i kamiona, nego zbog slobodnog, neometanog protoka tenkova iz Beograda dekorisanih cvijećem objektivne srpske publike.    Nikada se u posljednjih pola stoljeća istorije regiona (nekadašnje zajedničke države) nije sa toliko razumijevanja, analitičnosti i solidarnosti govorilo i pisalo o vozačima kamiona, kao što se ta djelatnost sa nježnim pijetetom pominje u posljednjih godinu dana, otkako je otvorena priča u tzv "Malom Schengenu". Zadnji put se regionalna javnost zanimala za kamiondžije 70-ih godina prošlog vijeka tokom emitovanja superpopularne televizijske serije "Kamiondžije" sa kultnim glumcima toga vremena Miodragom Petrovićem Čkaljom ("Jaretom") i Pavlom Vuisićem ("Pajom") koji su mjesecima uveseljavali milionski jugoslovenski adutorijum zgodama i nezgodama proživljenim dok su se vozikali "u duetu po ovome belom svetu". Šoferski je poziv, inače, bio vrlo često eksploatiran u popularnoj kulturi bivše države, pjevale su se dvosmislene lascivnosti o balkanskim alfa mužjacima čija je tuga pregolema ("pukla guma, a rezervne nema") kojima nije potrebna kuća je je njihova "kuća putujuća". Bili su šoferi glavni junaci epohalnih filmova "Ko to tamo peva" i mnogo manje uspješnih, ali opet zanimljivih kakav je bio "Sivi kamion crvene boje" Srđana Koljevića u kojem Srđan Žika Todorović kao vozač teretnjaka prevaljuje valjda posljednji "Tour de force" po bivšoj Jugoslaviji u kojoj još uvijek nema granica, carinskih prelaza, graničara i carinika...

"VOZI MIŠKO"

Svijest i zabrinutost zbog teškog položaja kamiondžija koji svoja džinovska vozila nakrcana teretom voze po isparcelisanim balkanskim "putevima, drumovima, bregovima, dolovima" prvi je javno demonstrirao Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije. Upravo mu je "nesmetan prolaz kamiona" (odnosno roba i usluga) bio povod da se obrati kolegama iz država regiona sa idejom o "igrama bez granica", odnosno "Malom Schengenu". "Povećaćemo broj traka i vaga na našim prelazima, da bi kamioni mogli brže da prolaze, da pokušamo da implementiramo dogovor kada je riječ o ovlaštenim operatorima da bi kompanije lakše mogle da prolaze granice, odnosno njihovi kamioni", kazao je Vučić nakon jednog od sastanaka sa liderima Albanije i Makedonije sa kojima je operacionalizirana ideja "Malog Schengena". Predsjednik Srbije je, opsjednut brojkama, satistikama, kazao kako na graničnim prelazima u zemljama regiona vozači kamiona izdangube 26 miliona sati zbog čega propada stotine miliona eura. Kako je Vučić to izračunao, nije poznao, niti ima načina da se tačnost tih brojki provjeri: vjerovatno je koristio istu statističko-metodološku tehniku uz pomoć koje je došao do nepogrešivog otkrića "da u Sjedinjenim Američkim Državama svakih deset sekundi pogine po jedan perač prozora".

Nakon što je pred kraj prošle godine nakon dva-tri sastanka lidera Srbije, Sjeverne Makedonije i Albanije ideja "Malog Schengena" počela dobivati jasnu programsku i sadržajnu fizionomiju i političko-ekonomsku agendu napisao sam da je riječ o preispoljno "ekonomskom projektu kojeg je zemlja regiona nametnula Srbija". Također sam konstiratio da je Deklaracijom koja je usvojena na sastanku u Novom Sadu (oktobar 2019. godine) stvorena platforma za uspostavu unutrašnjeg tržišta, što je apsolutno najveći dostignuti stepen ekonomskih integracija. Predviđeno je mnogo više integracijskih mehanizama nego što je obuhvatao projekat CEFTA (iz 2006. godine) kojim su se priključile zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Projekat CEFTA se, kada je je o našoj državi riječ,  pokazao kao idealan i dovoljan okvir za ekonomsku i trgovinsku suradnju, slobodnu trgovinu, nesmetan protok kapitala, ljudi, roba i usluga. Ništa izvan i preko programa CEFTA nije tražila ni Evropska unija u svojoj Strategiji za zemlje Zapadnog Balkana.

U strukturi trgovinske razmjene Bosne i Hercegovine (egzaktno utvrđenoj, a ne vučićevski odokativnoj) čak 70 posto otpada na zemlje članice Evropske unije, dok razmjena sa zemljama regije okupljenim u CEFTA-e ne prelazi 15 procenata. Zašto bi se Bosna i Hercegovina iscrpljivala na mukotrpnim pregovorima sa Srbijom, Albanijom i Sjevernom Makedonijom... ako figurativno rečeno, 70 posto njenih kamiona saobraća prema zemljama (Velikog) Schengena, odnosno Evropskoj Uniji?!

Upozorio sam tada kakve bi sve sigurnosne, te humanitarne posljedice mogle nastupiti kao nus-produkt liberalizacije granica sa državama regiona. Tada, prije godinu dana, nije bila ni izbliza vidljiva uloga Srbije u kompliciranju migrantske krize u Bosni i Hercegovini. U posljednjih nekoliko mjeseci otkriveni su brojni, čvrsti i nedvosmisleni dokazi da vlasti Srbije planskom i kontinuiranom kampanjom prazne svoje migranske kampove i hiljade migranata usmjeravaju prema Bosni i Hercegovini, preko njene porozne, slabo kontrolirane granice. Istovremeno, Srbija gradi zidove prema granici sa Sjevernom Makedonijom: zanimljiv je to prekogranični eksperiment, graditi istovremeno autoputeve za nesmetan promet kamiona i granice za sprječavanje slobodnog protoka ljudi! Također, ako, kako je neko duhovito primijetio, u zemljama Zapadnog Balkana ništa nije organiziranije od "organiziranog kriminala", kakva bi se tek pandemija prekograničnog kriminala prelijevala u Bosnu u i Hercegovinu u uvjetima liberaliziranih granica, ako je u ovakvim nominalno i relativno osiguranim granicama ona ozbiljna prijetnja sigurnosnom poretku zemlje. 

Zamišljam, pored ostalog, koliko bi se na granici sa Srbijom zadržao kamion "Špedicije" iz Bugojna ili autobus "Livnotransa", ako bi se kojim slučajem ime vozača, sudionika zadnjeg rata našlo na nekoj srbijanskoj optužnici koja je je osigurana jednostrano prakticiranoj univerzalnoj jurisdikciji nad ratnim zločinima?!

ČIJI SI TI,  "MALI SCHENGENE"?

U prvoj polovini ove godine priča o uspostavljanju regionalnog " Malog Schengena" je bila skrajnuta iz praktičnih, razumljivih razloga. Zatrpala ju je, kao i sve ostale teme i događaje pandemija koronavirusa. Istovremeno su u većini zemlja koje reflektiraju, ili ih se želi uvući u "Mali Schengen" održani izbori (Srbija, Sjeverna, Makedonija, Crna Gora) pa se čekalo kakav će kurs zauzeti nova, pobjednička struktura. U Srbiji i Sjevernoj Makedoniji ostala je ista vlast koja je "gurala"  projekat (Aleksandar Vučić, Zoran Zaev), Crna Gora je doživjela omanju (kontra)revoluciju, promjenu vlasti: Đukanovićevu Vladu koja je bila skeptična prema "Malom Schengenu" i poistovjećivala ga sa Velikom Srbijom, zamijenila je koalicija srbofilskih stranaka koja bi sa Srbijom zajedno "i u vatru i u vodu". 

Priča o " Malom Schengenu" ponovo se rasplamsala nakon konfuznog, teatralnog ali očito vrlo bitnog i dalekosežnog susreta u Washingtonu srbijanskih i kosovskih lidera Aleksandra Vučića i Avdulaha Hotija sa američkim predsjedikom Donaldom Trumpom. Pored svih drugih nejasnoća koje je donio ovaj sporazum (zbog kojeg Trump ipak nije dobio Nobelovu nagradu za mir, kako je planirao i očekivao), otvorio je i pitanje ko zapravo stoji za "Malog Schengena", ko je njegov idejni tvorac, kakav je prema tom pitanju stav SAD, a kakav Evropske Unije, odnosno Njemačke. Na osnovu povjerljivih informacija diplomatskih izvora u Prištini koje je prošle godine objavio kosovski list "Gazeta express"  ideja povezivanja zemalja Zapadnog Balkana izvorno ne pripada Vučiću, nego jednom drugom Aleksandru, Sorosu, odbosno njegovom ocu George Sorosu, šefu Fondacije za Otvoreno društvo. Soros mlađi je prisustvovao mini-schengenskom sastanku koji se održavao u Ohridu na kojem je domaćin bio Zoran Zaev.

Prema navodima koje je nedavno u listu "Danas" iznio Dragan Bisenić, poznati srbijanski novinar i bivši ambasador te zemlje u Egiptu, "na skupu balkanskih lidera održanog u vrijeme Minhenske bezbjedonosne konferencije, krajem januara 2020. , predsednik albanske Vlade Edi Rama ušao je u otvorenu svađu sa zvaničnicima nemačkog Ministarstva vanjskih poslova zbog njihovog odbijanja da podrže ideju mini Šengena". Autor tvrdi kao se američki plan nimalo ne dopada Njemačkoj. "Prvo, smatra se da SAD nastoje nametnuti svoj koncept regionalnog povezivanja koji nije u skladu sa evropskim zamislima; drugo, on funkcioniše kao zamena evropskim integracijama Zapadnog Balkana i, treće, daje pokriće za antidemokratske procese u regionu i moguću promenu granica, čemu se EU naoštrije suprotstavlja".

Vrlo brzo nakon održavanja Washingtonskog sastanka u Bosnu i Hercegovinu je stigao visoki američki diplomata Mattehew Palmer, izaslanik za Balkan. Nakon razgovora u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik je u obraćanju Narodnoj Skupštini RS-a pomalo naslađujući se kazao kako su Željko Komšić i Šefik Džaferović koji su prije toga energično odbijali svaki razgovor o "Malom Schengenu", "promijenili ploču" i odjednom imaju razumijevanje za tu, "američku i Vučićevu incijativu". Naravno da zvuči ciinično, bezobrazno, dakle dodikovski, da politički lider koji cijelu svoju političku filozofiju i praksu temelji na idejama dezintegracije, secesije i odbijanja suradnje unutar Bosne i Hercegovine, fanatično zagovara iste te procese, ali na reginalnom planu. 

BIT ĆE ČASNO ŽIVJETI SA VUČIĆEM, VULINOM, DAČIĆEM

Međutim, da Dodikova ocjena glede stajališta druga dva člana Predsjedništva BiH nije lišena istine, govori izjava Šefika Džaferovića data nekoliko dana kasnije u kojoj je i on, poput Vučića očajavao zbog kamiona koji stoje li, stoje na granicama. "Samo neki nerazumni ljudi mogu biti protiv toga da se naši građani kreću sa ličnom kartom i da nam kamioni ne stoje danima na granici". Ja bih ovdje primjetio da samo nerazumni ljudi mogu govoriti o ozbiljnim stvarima, teškim državnim pitanjima o kojima blage veze nemaju (uostalom Predsjedništvo BiH je zadužilo Vijeće ministara BiH da napravi analizu eventualnih prednosti i nedostataka "Malog Sehengena"). Možda ja zbog oprezne skeptičnosti i hladne rezerviranosti prema toj inicijativi jesam "nerazuman", ali ne bih rekao da su mnogo razumniji oni koji su provincijskog fiškala, kompromitantne ratne biografije, Džaferovića, izabrali da "bistri" ozbiljnu, kompliciranu, međunarodnu politiku i globalne odnose.

Da sam u tome u krivu, kao i da sam uglavnom usamljen, čak i unutar novinarske profesije, uvjerio sam se iz kolumne u "Oslobođenju" (1. oktobra) mog dragog prijatelja i uvaženog kolege Gojka Berića koji otpore prema "Malom Schengenu" opisuje kao strahovanje od nove Jugoslavije. I on se poziva na benefite koje će takav jedan projekat prije svega donijeti regionalnim kamiondžijama.

"Kao da nemaju pojma o tome, ili ih se to ne tiče, šta sve na graničnim prelazima proživljavaju vozači teških kamiona čekajući po dva i više dana da krenu dalje, kako po ljetnim vrućinama, ako i po zimskim mećavama..", piše Gojko. On se potom i pita: "Nije li ovdje riječ o inat-opstrukciji SDA o čemu možda svjedoči izjava Denisa Zvizdića, koji je rekao da prije razgovora o pomenuoj inicijativi treba doći do popisivanja sporazuma o granici sa Srbijom. A takav sporazum je o dugom štapu".  Eh, sad, koliko je meni poznato, glavni preduvjet, conditio sine qua non, svih međudržavnih integracija, recimo ulaska u Evropsku Uniju, jeste da država-kandidat riješi sve svoje granične sporove i nesporazume sa susjedima. Presedan koji je načinjen sa Hrvatskom i Slovenijom još opterećuje odnose u Briselu. Srbija ne želi potpisati sporazum o granicama sa BiH zato što ih ne priznaje! I samo zato je ta "stvar" i dalje o dugu štapu.

Ali, možda je to u ovom trenutku manji problem. Centralni problem je što inicijativu u ovom procesu vodi Srbija (ili je odabrana da to radi), država lišena vjerodostojnosti koja sa svim susjedima, osobito onim koje poziva u zajedničku regionalnu ekonomsku familiju, ima teška, otorena, višegodišnja pitanja i probleme. Pogledajmo kako donedavni ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić, objašnjava razloge onih koj nisu oduševljeni inicijativom njegov šefa Vučića: "Paradoksalno je da se toj ideji protive Muslimani u BiH (Hrvate ne pominje, valjda jer Dragan Čović tokom nedavne posjete Vučiću nije imao ništa protiv) , Albanci u Sjevernoj Makedoniji, vlasti u Crnoj Gori i Prištini, kao i deo opozicije u Beogradu". Evo i zašto to oni odbijaju, po Dačićevim saznanjima: "Zato što su umesto mira i saradnja oni za sukobe, pa čak, kako kažu u Prištini i za rat. Za razliku od Srbije i Vučića koji su za mir i saradnju". 

Oprez i odgovoran, razložan, argumentiran pristup prilikom rasprave o "Malom Schengenu" nema nikakve veze sa "strahom od Četvrte Jugoslavije", nego je pitanje realne, osnovane sumnje da oni koji su srušili Drugu Jugoslaviju, strukture kojima su pripadali Dačić, Vučić i ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, imaju moralni legitimitet, poltički ugled  i diplomatski kredit, pa i iskrene namjere da bilo koga okupljaju nakon što su nijhove politike i lideri, prekrajajući granice i stvarajući nove rastjerali milione ljudi u bivšoj državi. Nije se prošla Jugoslavija raspala zbog nemogućnosti  "protoka roba" i kamiona, nego zbog slobodnog, neometanog protoka tenkova iz Beograda dekorisanih cvijećem objektivne srpske publike. Već sam negdje citirao velikog slovenačkog političkog filozofa Veljka Rusa koji je tokom "godina raspleta", krajem 80-ih, formulirao odnose Slovenije prema njenom položaju u Jugoslaviji, kojoj se ni u novim fomama integracije na njenim razvalinama nema šta dodati: "Sve ovisi o tome ko vodi Srbiju. Ako Srbiju vode Latinka Perović i Marko Nikezić, Slovenci su za čvrstu Federaciju; ako je na čelu Srbije Ivan Stambolić, mi smo za konfederaciju; a ako Srbijom vlada Slobodan Milošević, hvala lijepo, mi nismo ni za kakavu Jugoslaviju i idemo dalje samostalno".          Piše: SENAD AVDIĆ              ("START BIH"