.

 

 

 

 

 


.

U knjizi Sjećanja na saradnju s Alijom Izetbegovićem, publiciranoj 2018. godine, Nihad Halilbegović osvjetljava neke manje poznate etape iz života Alije Izetbegovića. 
Budući da je Halilbegović bio na funkciji sekretara Sekretarijata za narodnu odbranu grada Sarajeva, mnogo je vremena provodio s predsjednikom pa njegova knjiga ima i snažan pečat ličnog svjedočanstva. Također, u njoj su sačuvani brojni dragocjeni dokumenti i arhivska građa do koje je nekad veoma teško doći. Među tim dokumentima jeste i onaj Savjeti za aktiviste SDA iz ljeta 1998. godine, čiji je nacrt izradio Alija Izetbegović. U nastavku donosimo savjete u obliku u kojem su sačuvani u Halilbegovićevoj knjizi. Česta greška koju pravimo je sljedeće rezonovanje: “Ovo što govori opozicija (ili neko od njih) je laž, pa pošto je laž, ja neću da im odgovaram.” Pogrešno! Laž nije očigledna. Naprotiv. Uostalom, ne govori on tebi i o tebi tu laž, on to govori narodu, a ti si samo povod. Zato i ti trebaš odgovoriti, ne sebi i zbog sebe, nego zbog naroda kome je lažna poruka upućena. Dakle, uvijek odgovoriti, demantovati, objasniti. Nikad prešutjeti. I to što prije, jer laž ima razorno dejstvo.
 
Opozicija kaže: “Oni (to smo mi) su u koaliciji sa HDZ i SDS.” Naš odgovor: nismo mi ni u kakvoj koaliciji sa HDZ, a još manje sa SDS. Ne radi se o koaliciji, nego o ustavnoj konstrukciji bh. države po Vašingtonskom i Dejtonskom ugovoru: Srbi i Hrvati (kao i Bošnjaci) su konstitutivni narodi u BiH i prema Ustavu (i federalnom i državnom) bez njih se ne može ništa odlučiti. U ustave su ugrađeni konsenzusi i veta. To je kao kasa sa dva, odnosno tri ključa. Bošnjak otključa kasu, ali dok to ne učini i Hrvat, kasa se ne može otvoriti. Zašto je to tako? Zato što je Bosna specifična zemlja u kojoj nijedan narod nije većinski (kao što je u Njemačkoj, Francuskoj i uopće većini zemalja). Izbor je bio ili takvo rješenje ili podjela Bosne ili nastavak rata. A koji će Hrvat (ili Srbin kad se radi o BiH) držati ključ, to određuju Hrvati i Srbi na izborima. Ne možemo mi odabrati Hrvata koji nam se više sviđa. To mogu za sebe učiniti samo Hrvati. Na izborima je među Hrvatima pobijedila HDZ, pa stoga sve moramo (do novih izbora) rješavati sa Bilandžijom (u Federaciji) i Zubakom (kad se radi o državi). Da umjesto Izetbegovića u Predsjedništvu BiH sjedi Lagumdžija ili Bešlagić, oni bi također morali sve rješavati sa Zubakom i Krajišnikom. Ne radi se, dakle, o koaliciji, ni partnerstvu, čime opozicija obmanjuje neobaviješteni narod, nego o ustavnom rješenju koje je takvo do daljnjeg. Dok se to ne promijeni, jedina šansa je da na funkcije, umjesto zagriženih nacionalista, dođu razumni ljudi, i mi to svugdje podržavamo.
 
Opozicija kaže: “Za rat su krive nacionalne stranke.” Naš odgovor: Prvo, za sve je kriva agresija i oni koji su stali na stranu agresije i nastavili je. To su Srbija i SDS, a u kasnijoj fazi i Hrvatska i HDZ. Pozicija SDA tu je bila jasna, pa je trpanje u isti koš SDA sa ove dvije stranke drskost koju će narod na izborima kazniti. Jer, ako je SDA kriva ili sukrivac za rat, onda se u Bosni nije dogodila agresija nego građanski rat, a historijski falsifikat ove vrste podupiru svi neprijatelji BiH. Uostalom, teza o građanskom ratu znači amnestiju agresora, amnestiju Miloševića, Karadžića, Mladića i drugih i ova teza je smišljena na to. To treba objašnjavati narodu. Drugo, SDA jeste nacionalna stranka, ona je to po sastavu svoga članstva (jer okuplja bošnjački narod ovdje i u dijaspori), ali po svom programu, po tome čemu uči taj narod, čemu ga poziva i na što upućuje, SDA je demokratska stranka, modernih i humanih usmjerenja. Ona se zalaže za očuvanje cjelovite i demokratske BiH, slobodu medija, za toleranciju i zajednički život ljudi različitih nacionalnih, vjerskih i političkih uvjerenja. SDA se za to zalaže riječju i djelom. Ona u tome bitnom pogledu nema ništa zajedničko sa SDS i HDZ, koje su bile protiv cjelovite BiH, koje su rušile bogomolje i propovijedale odvajanje i mržnju. Izjednačavanje SDA sa ovim strankama je historijska nepravda i falsifikat koji opozicija upotrebljava da bi srušila SDA i prigrabila vlast, ne birajući sredstva. Ali narod će na ovu drskost dati odgovor na izborima.
 
Opozicija kaže: “Podržavamo zahtjeve penzionera za povećanje penzija, zahtjeve invalida za povećanje invalidskih primanja i zahtjeve boraca, rudara itd.” Naš odgovor: Oni se prave većim prijateljima penzionerima, invalidima, borcima, radnicima od nas. To je obična gluma radi kupovanja glasova, iza koje ne stoje nikakva djela. Oni to sve podržavaju na riječima i iz demagoških razloga, ali nikada ne kažu kako. Ne kažu kako to misle postići. Pitajte ih odakle bi oni pribavili nove stotine miliona maraka za povećanje ovih davanja. Oni kažu: gdje su milioni godina rada penzionera, prešućujući činjenicu da je predratni minuli rad penzionera koji je bio opredmećen u zgradama, tvornicama, mostovima i dr., nažalost, u velikoj mjeri uništen u ratu. Mi smo iza komunista zatekli prazne penzione fondove i penzioneri se danas uglavnom isplaćuju na teret tekućeg, a ne minulog rada. Država je dala mogući maksimum, iskrvavljena i porušena Bosna za sada ne može više.
 
Opozicija kaže: “Ovako nam je kako nam je (a stanje po njima je vrlo loše) jer je vlast takva kakva je.” Dakle, treba mijenjati vlast, pa će teći med i mlijeko. Odgovor: To što nam nije dobro (mnogo nezaposlenih, niska primanja, nemogućnost povratka svojim domovima, nesigurnost, teroristički akti i dr.) nije proizvela vlast. To je proizvela prije svega i u najvećoj mjeri agresija. Rat koji nam je nametnut proizveo je hiljade ubijenih, protjeranih, invalidiziranih. Nije bošnjačka vlast proizvela izbjeglice, invalide, srušila kuće i mostove. Ona se protiv toga borila i uspjela da bude manje smrti, manje ranjavanja, manje rušenja. Bez nje bi stvari bile još mnogo gore. Pitajte opoziciju zašto izbjegava riječ agresija. Odgovor je da bi mogla da sve nevolje prevali na bošnjačku vlast i tako dobije adut da je mijenja. Još jednom se falsificira povijest i obmanjuje narod u borbi za golu vlast. Prešućivanje i zaobilaženje istine je jedna od ružnijih vrsta laži.
 
Opozicija indirektno hvali ranije (komunističko) vrijeme. Onda je, po njima, vladala sigurnost i blagostanje. Sigurnosti i izvjesnog blagostanja bilo je samo deset godina, između 1967. i 1977. godine, a slobode nikada nije bilo. Prije 1967. vladao je Ranković, Jugoslavija je bila prava policijska država, a red se održavao strahom i zastrašivanjem. Komunisti na duši imaju desetine hiljada nevinih ljudi koje su pobili ili držali po zatvorima. Oni žele da se zaboravi Goli otok, koji se nije događao u ratu nego u miru, egzekucije, zatvori, kontrolirani mediji, neefikasna privreda, permanentna inflacija i dr. Sistemi te vrste doživjeli su poraz širom svijeta. Uostalom, nesreća koja nas je zadesila ovim ratom nije bila “grom iz vedra neba”, ona je nastajala u njihovom krilu, za vrijeme njihove vlasti (raspad SKJ na nacionalnoj osnovi, Memorandum Srpske akademije nauka, Milošević, Ćosić, Karadžić, sve su to otrovni plodovi njihove vlasti). Zato ono što se pod njima događalo u Jugoslaviji ne može biti nikakav primjer i model.
 
Opozicija (i stranci): “Oni koji su narod poveli u rat ne mogu ga uspješno voditi u miru.” Odgovor: Lukavo i prikriveno izjednačavanje svih strana u ratu. Opet teza o građanskom ratu, a ne agresiji. SDA nije povela narod u rat, nego joj je agresijom rat nametnut i ona je organizovala odbranu. To su historijske činjenice, sve drugo je podvala koja se prodaje u finom pakovanju i za nesmotrenog čitaoca (slušaoca) zvuči prihvatljivo i logično. Međutim, ona sadrži prikrivenu pretpostavku da nije bilo agresije, nego su se “plemena” potukla.
 
Opozicija (i stranci): “Nacionalne stranke ne mogu integrirati BiH.” Odgovor: nacije (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) u Bosni su realnost kao i njen reljef. Uzalud je plakati nad tom činjenicom. Ako ima nacija, imat će i nacionalnih stranaka i to samo po sebi ne mora biti nikakva nesreća. Nacionalni pokreti u svijetu, uzimajući generalno, odigrali su pozitivnu ulogu i u Evropi i u borbi naroda za oslobođenje od kolonijalnog ropstva. Stoga, treba razlikovati nacionalne i nacionalističke stranke i pokrete. Prvi su zasnovani na ljubavi prema svom narodu, drugi na mržnji prema drugom. Prvi se bore za prava svog naroda, drugi hoće da uz svoja prava uzmu i tuđa. Prvi mogu biti konstruktivni, drugi su uvijek destruktivni. Zato su jedino ovi drugi nepoželjni i opasni po Bosnu kao miješanu državu. SDA jeste nacionalna, ali nije nacionalistička stranka, nacionalne stranke bi mogle graditi Bosnu, nacionalističke ne mogu, one je razaraju. To se jasno vidi po ulozi SDA prema SDS i HDZ.
 
Opozicija: “Ali mogu multinacionalne, lijeve stranke, naprimjer.” Odgovor: Mogle bi kad bi bile realne opcije, a nisu to. U RS trenutno nema nijedna multinacionalna stranka, sve do jedne su srpske. Federalna SDP, koja sebe naziva multinacionalnom strankom, nema nikakvog uticaja u RS. Ona ima nekakav ured u Banjaluci, ali to je sve i za promjenu je sasvim nedovoljno. U politici se moraju realno gledati stvari. Želje, lijepe namjere, zavaravanja i samozavaravanja ništa ne pomažu, više odmažu. Ono što je moguće to je razbijanje nacionalističkih monolita i postepena evolucija nacionalističkih stranaka u normalne nacionalne stranke, i to je ono što se događa u Bosni u 1997. i 1998. godini i što mi podržavamo… Anacionalizam u Bosni nije moguć, barem za dugo vremena, moguć je neki razumni, civilizovani, prosvijećeni nacionalizam. Razumni ljudi će se sporazumjeti, definirati realne i legitimne interese svoga naroda, a tako definirani interesi mogu se uskladiti, jer ne posežu za tuđim. Tada Bosna postaje moguća. Dakle, Bosnu će učiniti mogućom razumni, umjereni nacionalisti, a ne internacionalisti, anacionalisti i ateisti. Po definiciji, ovo drugo je Bosni strano.  Priredio: Hamza RIDŽAL         stav.ba