Ostaje nada da se Bošnjacima više ne može prodati čavče pod golupče, ma koliko je teško upratiti sav taj zamršeni
koloplet i ma koliko u njihovom raspamećivanju združeno sudjelovali i njegovi dojučerašnji prvaci svojim istodobnim hvalospjevima Abazoviću i crnogorskoj opoziciji, a istom verbalnim ratom s Amfilohijem Radovićem. Govorimo o sumanutim kolumnama emeritusa hižeslava Mustafe Cerića. Istovremeno jedan ovdašnji mlađahni i nadobudni historičar na svom profilu na Facebooku reda hvalospjeve Abazoviću i čezne za novom balkanskom budućnošću koja bi bila pandan tzv. Pax Ottomana. Sve je više “njakih hižeslava” među nama. Strah nas je da će uskoro predložiti osnivanje Hižeslavije
Iako su još trajuća kriza uzrokovana pandemijom virusa korona sa svim njenim neželjenim učincima i početak nove školske godine – posebno u ovakvim okolnostima – već sasvim dovoljni razlozi da nam prva septembarska sedmica prođe u nemiru i s puno srkleta, još sadržajnijom i, nesumnjivo, dodatno uznemirujućom učinila su je dva sasvim ozbiljna politička događaja koji se itekako tiču i nas i naše zemlje. Riječ je o parlamentarnim izborima u susjednoj nam Crnoj Gori i trijumfalnoj pobjedi (41:40, u skupštinskim mandatima izraženo, zasad dok neko ne promijeni stranu) udružene crnogorske opozicije, te tzv. historijski sporazum koji su u Washingtonu potpisali američki predsjednik Trump, srbijanski predsjednik Vučić i kosovski premijer Hoti (ne zna se tačno je li to bila neka bi-laterala ili tri-laterala, ali se zna da je bilo neke riječi o dekriminalizaciji bi-seksualnih i tri-seksualnih seksualaca, nadalje, nešto oko “Malog Schengena” i premještanja Ambasade Srbije u Jeruzalem).
Spomenuti izborni trijumf opozicijskih pokreta i stranaka vrlo šarolikog i raznorodnog idejno-političkog profila, okupljenih u tri koalicije (Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo), predstavlja, očekivano, svojevrsnu ekstatičnu kulminaciju višemjesečne kampanje oličene u uličnim litijama pod duhovnim vodstvom tamošnjeg gurua novootkrivene demokratije, ljudskih prava i slobodarskih ideja – mitropolita Amfilohija Radovića, kojeg upućeni u događanja devedesetih godina 20. stoljeća poznaju i po nadimku Risto Sotona. Međutim, već u poslijeizbornoj noći, a onda i tokom cijele protekle sedmice, mlađahni Dritan Abazović, lider Koalicije Crno na bijelo i njene glavne sastavnice URA (uz manje važnu, ali znakovitu Zukorlićevu SPP), uspio je svima – pa i mitropolitu – “ukrasti šou” i, ne silazeći s televizijskih ekrana, postati “regionalna zvijezda” kojoj bi na popularnosti mogla pozavidjeti i sama Lepa Brena. I to ne bilo koja Lepa Brena, već ona koja je “zapevala” četničkoj vojsci kada su devedesetih klali pripadnike njenog naroda.
Ovaj Ulcinjanin, navodno kozmopolitskog duha, jeste “sarajevski student” – kako mu naša polučaršijska palanačko-udvornička masa tepa ovih dana, utrkujući se ko će prije objaviti kakav selfi s njime iz vremena kada je bio “zlatna značka” Univerziteta u Sarajevu. Slavodobitno je istaknuo svoju poziciju “igrača odluke” (doduše, on voli reći game changer), pritom, uz svu proturječnost s vlastitim mu svjetonazorskim, ideološkim i intelektualnim stajalištima, ne odbacuje ni nadimak “albanski četnik”, što nailazi na frenetično odobravanje diljem “srpskih zemalja”! Albanski narod pritom crveni od stida, još uvijek ne vjerujući da se među njima pojavio izdajnik ovakvog kalibra. Ne zaboravimo da je Dritan albanskog nacionalnog heroja Skenderbega javno proglasio Srbinom – i po majci i po ocu.
Međutim, mi nemamo nikakvog razloga za sumnju u njegove iskrene namjere da svojim političkim angažmanom, ako mu to pođe za rukom, sada kao dio vladajućeg establišmenta, nastavi zalaganje za borbu protiv korupcije i kriminala, vladavinu zakona, transparentnost raspodjele javnih dobara…, a naročito za primjenu četiriju načela koja je dan poslije izbora usaglasio s liderima drugih dvaju koalicija, uključujući i ekspertsku vladu i reviziju Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ovih su dana crnogorsku i “regionalnu” javnost, i on i Zdravko Krivokapić i Aleksa Bečić, uvjeravali da će buduće vlasti, nakon što su “oslobodili” Crnu Goru, za početak ostaviti po strani sva pitanja oko kojih imaju različita, rekli bismo, potpuno oprečna stajališta. Također, nemamo razloga ne vjerovati ni Dritanu ni kolegama mu iz koalicije kada tvrde da imaju odličnu saradnju i koordinaciju s tzv. međunarodnom zajednicom. Ne, naravno, taman posla, sa Srbijom! Ako bismo iščitavali samo iz njihovih izjava, bez posezanja za ikakvim alternativnim teorijama urote ili mišljenjima analitičara, mogli bismo zaključiti sljedeće: na sceni je politička operacija širih razmjera!
Nadalje, možemo proniknuti i u ciljeve ove operacije: na valovima zalaganja za borbu protiv tzv. sustavne režimske korupcije i kriminala te uz simboličnu pomoć SPC-a i “regionalnih litijaša” zaustaviti nacionalnu emancipaciju Crne Gore i razvoj crnogorske nacije (ide i popis stanovništva dogodine) te tzv. ekspertskom vladom omogućiti daljnje napredovanje ka novoj (geo)političkoj stvarnosti u kojoj je tzv. Mali Schengen tek početak priče i u kojoj će uloga regionalnog “velikog brata” biti povjerena Beogradu. Neupućenima na znanje, Mali Schengen je samo eufemizam za “jugoregiju”. Gledano iz žablje perspektive i analizirano tek kroz površinske slojeve političke stvarnosti Crne Gore, ali i okruženja, za taj novi “reformski” zaokret sasvim je dovoljan razlog to što Milo i DPS vladaju već 30 godina i što je taj vladajući establišment navodno “ogrezao u kriminalu i korupciji”. Sjaši, Brano Mićunoviću, da uzjaše Daka Davidović! A dublji slojevi kao ni ptičija perspektiva crnogorske i regionalne, kao uostalom i svjetske političke događajnosti ionako će ostati s onu stranu interesiranja prosječnog čovjeka.
Ovdje je svaka sličnost s našom političkom scenom sasvim slučajna. Naravno, slučajno je i to što pojedini portali (pressmedia) bliski “bošnjačkim” opozicionarima i borcima protiv korupcije, zagovarateljima ekspertskih vlada i sl. unaprijed pokušavaju opravdati jednu od predstojećih političkih operacija na ovdašnjem terenu. Ona sa sarajevskom “šestorkom” pokazala se kao nedonošče i proljetos doživjela fijasko. Međutim, tu se neće stati. Ista meta, isto odstojanje. Samo će se onima što gađaju metu pridružiti još koji bošnjački Sejdo (Dritan). S tim što bošnjački Dritani nisu u stanju ponuditi ništa novo ni konstruktivno čak ni na razini komunalne, a kamoli državne politike. Njihove artikulacije nisu tako jasne kao Dritanove, oni i dalje neće moći skriti svoju mržnju, svoj osvetnički naum. Oni samo znaju za destrukciju, urušavanje, podrivanje, “završavanje” i “gašenje”. Retorika će ostati ista, s istim uvježbanim frazama i floskulama. I s političkim dalekozorima koji znaju samo za žablju perspektivu. I oni će se, s pravom ili ne, pozivati na podršku stranih ambasada i određenih centara moći. I oni će imati novac za kampanje. I oni će se zalagati za PRAVDU. Oni će biti Dritani nad Dritanom.
I oni će poslužiti tek kao korisni idioti u projektima širih razmjera koje ili neće biti kadri prepoznati ili neće moći razumjeti. Žao nam je bar onih među njima koji su prije skoro trideset godina s puškom u ruci branili nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Ako ne vjeruju nama, neka na svojoj omiljenoj televiziji (jutelovski raspoloženom Face TV-u) dvaput pregledaju i preslušaju subotnji razgovor s generalom Blagojem Grahovcem, inače omiljenim gostom sarajevske FGR jugobratovštine. U tom će razgovoru, nadamo se da imaju bar toliko političke pismenosti, moći razaznati i u kakvoj su vezi crnogorski izbori, Vašingtonski sporazum i njihova politička agenda. Nije zgoreg da to pogledaju i preslušaju, mada nemamo iluziju da će im to “otvoriti oči”, jer takvi bi u “programsku koaliciju” i s ravnogorcima uz Bože pravde – samo da sruše gnijezdo iz kojeg su “polećeli”! Valjda ne znajući da se jedino u tom gnijezdu, koliko-toliko, razvila politička artikulacija ideje bošnjačkog naroda i primarno u tom gnijezdu iznjedrila nezavisna bosanskohercegovačka država. Nasuprot upravo onim idejama koje zagovara Blagoje Grahovac u spomenutom intervjuu pozivajući Šefika da se distancira od Bakira i ponavljajući otrcanu frazetinu o tri jednake krivice i tri jednaka krivca.
Ostaje još nada da se Bošnjacima više ne može prodati čavče pod golupče, ma koliko je teško upratiti sav taj zamršeni koloplet i ma koliko u njihovom raspamećivanju združeno sudjelovali i njegovi dojučerašnji prvaci svojim istodobnim hvalospjevima Abazoviću i crnogorskoj opoziciji, a istom verbalnim ratom s Amfilohijem Radovićem. Govorimo o sumanutim kolumnama emeritusa hižeslava Mustafe Cerića.
Istovremeno jedan ovdašnji mlađahni i nadobudni historičar na svom profilu na Facebooku reda hvalospjeve Abazoviću i čezne za novom balkanskom budućnošću koja bi bila pandan tzv. Pax Ottomana. Sve je više “njakih hižeslava” među nama. Strah nas je da će uskoro predložiti osnivanje Hižeslavije. Samoproglašeni geopolitički stručnjak, uvaljen u institutsku fotelju, tražeći historičarsko Pax Ottomana nadahnuće, uopće ne konta da je već postao nuncij Pax Serbica ideologije. Za takvo neznanje nema opravdanja! Ako to ne vidimo, džaba smo krečili ’92. godine!
Piše: Nedim S. HODŽIĆ stav.ba