Budući da su danas zastupnici Naroda i Pravde iznenada ušutjeli kada je u sarajevskoj kantonalnoj
skupštini bilo glasanje po inicijativi SDP-a o „promjeni naziva ulica i ustanova koje nose ime po ličnostima povezanim s fašističkim režimom”, osjećamo se dužnima dati informaciju šta o Mustafi Busuladžiću misle zastupnici te stranke. Možda se to čini u ovom trenutku teško dokučivim, jer je njihov lider Dino Konaković rekao da su ideološki “i lijevi i desni”, da bi to zatim začinio napisavši da bi “glasali i za i protiv”, ali mi imamo odgovor barem kada je riječ o njihovom zastupniku Vedranu Jakupoviću. Naime, Vedran Jakupović nekada je bio saradnik sedmičnog lista “Stav”, u kojem se lijepim i pohvalnim riječima izrazio i odredio prema ličnosti šehida Mustafe Busuladžića, nevine žrtve komunističkog režima, koji ni jednim svojim istupom nije slavio ni nacizam, ni ustaštvo. Vedran se danas ušutio “i na lijeva i na desna” usta.
Naučili su me da čitam prije nego što su me naučili da sam Bošnjak. Prvo su mi pokazali ćirilicu, pa tek u školi latinicu. A onda godinama naizmjenično. Arapsko pismo nisam naučio. Čitao sam i šta je trebalo i šta nije, od Baš‑Čelika do Erike Jong. Bio je jedan kanal na televiziji, računara nije ni bilo, pa se čitalo u kilogramima. Imao sam petnaest godina kad su me naučili da sam Bošnjak. Nije bilo vrijeme za čitanje srbijanskih ili crnogorskih autora, ali taman mi je tad ruku dopao Šćepanovićev roman Usta puna zemlje. Čovjek bježi, nepoznati ga progone. Ne znaju zašto, ali znaju da moraju – on bježati, oni progoniti. Roman sam ponovo pročitao nakon dvadeset i još više godina, i opet se, nakon nebrojenih bjegova i progona, uvjerio u njegovu genijalnost u jednostavnosti. Usta puna zemlje nisu ni u lektiri, niti su citati iz romana istaknuti po društvenim mrežama kao neke velike mudrosti. Možda zato što se ne može izvući nijedan citat koji bi ponudio smisao bez cjeline, a možda i zato što ljudi nisu voljni čitati prave mudrosti. Roman nije predug, prije bi se dalo reći da je prekratak, mada i ne bi valjalo da je duži. Ali ko će ga i tako “knap” napisanog staviti u “raspored” i čitati pored ovolike društveno-umrežene ponude odabranih i “izvađenih” citata.
Imao sam osamnaest godina kad sam počeo čitati Kur’an. Već sam bio Bošnjak, čitao sam, ali sam tad čuo da mi je prvim kur’anskim ajetom preporučeno, pa i naređeno da čitam. U hodu sam upoznavao i islam i Bošnjake. Čitao, pročitao, a nešto i zaključio. Bošnjak ne voli čitati. I kad mora čitat’, voli da mu je što kraće. Dijalog iz crtanog romana ili citat na društvenoj mreži. Društvena mreža omogućava Bošnjaku da sazna i ono što nije morao znati, a onda uvidi da nije loše da baš to sazna. Posebno ako će ga to u očima drugih načiniti pametnijim. Voli da mu se ono što je pisac htio reći skrati, sumira, poentira. Čak i pisac u Bošnjaka kad koristi citate voli skratiti kao onomad Meša kad je rekao da je svaki čovjek na gubitku. Osim onih ljudi koje Meša nije spomenuo, a koji nisu na gubitku. Al’ džaba im kad nisu među skraćenima. Ili im nije džaba? Bošnjak ne čita jer mu je lakše da se umjesto u čitanju gubi u ispraznim formalnostima. Bošnjak je savremen čovjek, mada bi, kad mu dokundiše, htio biti i duhovan. Nogometne utakmice i sportske senzacije zanimaju ogroman broj ljudi. Gramzivost i jurnjava za novcem bitne su oznake savremenog čovjeka. Robovanje materiji ponizilo je čovjeka, njegovo dostojanstvo. Ekonomska dobra proglašena su za vrhovni princip života. Gube se vrednote koje čovjeka čine čovjekom.
Bošnjak koji je prije rata živio u Sarajevu ima običaj reći kako ništa nije kao što je bilo, kaže da je sarajevska čaršija izmijenila svoje lice. Donedavno je bila puna poštenih trgovaca koji su podupirali, nosili duh Sarajeva, a danas je postala materijalističko središte nesolidnog poslovanja, krijumčarenja, špekulacije i licemjerne religioznosti. U čaršiji više nema korektnosti u ophođenju, trgovci su drski, bez ikakvih obzira i pristojnosti. Bošnjak često kaže da, dok su jedni od nas ginuli, dotle su mnogi pojedinci putem krijumčarenja i špekulacije preko noći zaradili ogromne svote novca. Dok veliki dio naroda gladuje, na drugoj strani se orgija i lumpuje, rasipa se novac po gostionicama i izletištima. Bošnjak je ponosan na činjenicu da mu šovinizam nije blizak. Bošnjačko domoljublje nikad nije bilo obilježeno ekskluzivizmom, nego je uvijek bilo kulturno i tolerantno, omogućavalo je život i razvitak i drugima osim nas. Ekstremne ideologije, ljevičarske i desničarske, sa svojih jednostranih gledišta nacije ili ekonomske klase poriču ideju čovjeka, individualiteta, slobode. Ne voli Bošnjak kad nema slobode. Ali Bošnjak zna da njegova tolerancija ne može ići dotle da mirno gleda vlastito samouništenje. Ako neko misli da bošnjačka tolerancija nema granica, grdno se vara. Bošnjak misli da sve zna. Posebno ono što mu je teško za pročitat’. Možda je došlo vrijeme da proba, namuči se i pročita. Priroda i čitava vasiona su otvorena knjiga iz koje svaki razuman čovjek može čitati Božije dokaze. Samo za duševne slijepce, ljude sputane okovima materije, knjiga prirode je zatvorena.
Roman Usta puna zemlje, u ovom drugom, poslijeratnom čitanju, uzeo sam u biblioteci (uz izraze čuđenja i neskrivenog zadovoljstva na licu bibliotekarke), pročitao ga i, nakon čitanja, vratio. Tragajući po policama, pred očima mi se pojavi knjiga Muslimani u Evropi Mustafe Busuladžića, pa rekoh da vidim šta se može pročitati u toj knjizi, poštujući onu staru “ne pričaj o bureku kojeg nisi jeo”. I uzeh knjigu uz izraze čuđenja na licu iste one bibliotekarke. Da i ja pročitam šta je to bogohulno i ljudohulno u Mustafinim spisima pročitao jedan “Naš” pseudoakademik, izvadio i citirao, pa od njega preuzeo sarajevski kantonalni zastupnik, pa predsjednici jedne, druge, treće političke partije, pa novinari, sarajevski, banjalučki, splitski kolumnisti, furkaši komunisti, profesori i šegrti s filozofije, i previše ih spomenuh, a ima ih k’o kusih pasa, posebno onih društveno umreženih. Ispade u dvadeset i prvom stoljeću da je onaj ubijeni i sakriveni opet otkriven i progonjen, a oni što misle da su živi opet se skupljaju u čopor i proganjaju. Ali nisu oni morali ni pročitati ni citirati, znali su i prije čitanja i citiranja jer su naučili a da nisu ni pročitali.
“Italicizirane” riječi koje čine ovaj tekst napisao je Mustafa Busuladžić prije sedamdeset godina. U vrijeme čudnog i istinski poganog vakta. Upućeno Bošnjaku, a ne Hrvatu islamske vjere. Dijelove koji nisu italic napisao sam ja, a citate sam unosio onako kako sam shvatio i pročitao. Neke citate nisam stavio u kontekst u kojem su napisani, izmijenio sam im smisao da bi ih čitalac pročitao kako sam ih ja shvatio ili kako sam htio da ih shvati. Nadam se da ih neće citirati jer su možda namjerno stavljeni u drugačiji kontekst da bi ih čitalac pogrešno shvatio. Zato pročitajte knjigu, a ne citate koje sam naveo. Šćepanović u romanu Usta puna zemlje govori o potpuno drugim stvarima, dinamika progona i bijega ono su što izaziva “ah” i tjera čitaoca da uz knjigu ostane do kraja. Suština je u suštini. I opet pročitajte roman, a ne citate i tumačenja.A Mustafa Busuladžić na kraju upita Bošnjaka: zna li da je opasno podilaziti neprijatelju, naročito ovakvom kakav je njegov, koji nikada otvoreno ne napada niti vodi častan rat nego operiše iza plota vršeći okrutnosti nad golorukim i nejakim? Čitaj, Bošnjo, i ne daj drugom da čita umjesto tebe. Koliko god taj “cvikeraš” mednoust bio. Piše: Vedran JAKUPOVIĆ, magazin Stav, broj 89. Stav.ba