Ne žulja opoziciju samo predsjednički sistem u Turskoj, koji je (koincidentno?) ono što, 

sudeći prema izvještaju RAND korporacije, najviše žulja i SAD. Sve su jači glasovi iz opozicije da se Turska treba (opet) zadužiti kod Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Kada se povežu tačkice, zna se da su sve nevolje počele upravo kada se Turska izvukla iz dužništva MMF-u u proljeće 2013. godine. U većini zemalja borba protiv virusa COVID-19 vodi se na dvama frontovima – zdravstvenom, koji je neupitan, i ekonomskom, pri kojem svaka vlada određuje balans između ograničavajućih (pa i represivnih) mjera i nedovođenja ekonomije u potpuni zastoj. Negdje se čini kao da postoji i treći front, u kojem se borba vlasti ogleda u uvjeravanju građana da je samoizolacija, policijski čas, ili o kojoj je god spornoj mjeri riječ, u njihovom sopstvenom interesu. Ekstremni primjer toga jesu viralni klipovi pojedinih italijanskih gradonačelnika, koji su, blago rečeno, izgubili strpljenje u borbi proti covidiota. Ipak, ja to ne bih nazvao trećim frontom, to je više komunikacijski rov koji povezuje ona prva dva.

Kako vrijeme odmiče i kako rastu brojevi oboljelih, preminulih (i ozdravljenih) u svijetu i Turskoj, sve je jasnije da ovdje postoji i treći front. U prošlom broju pisao sam o obrascu koji je vidljiv u pojedinim medijima – s jedne strane dizanje panike, a s druge guranje političke agende i političkih rasprava kojima zaista nije vrijeme. Ne žulja opoziciju samo predsjednički sistem u Turskoj, koji je (koincidentno?) ono što, sudeći prema izvještaju RAND korporacije, najviše žulja i SAD. Sve su jači glasovi iz opozicije da se Turska treba (opet) zadužiti kod Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Kada se povežu tačkice, zna se da su sve nevolje počele upravo kada se Turska izvukla iz dužništva MMF-u u proljeće 2013. godine.

No ipak bih po “genijalnosti” izdvojio ekonomski “grand plan” jednog poznatog i prominentnog zastupnika Republikanske narodne partije (CHP) İlhana Kesicija – “Država da štampa pare i dijeli ih građanima”. Da to nije izašlo kao (glavni) naslov dnevnika Sözcu (glasila kojem bi bijeli Turci vjerovali i da objavi da je mlijeko crno), pomislio bih da je riječ o nekoj parodiji. Tim prije bih to pomislio jer se tom zovu koliko odmah pridružio Muharrem İnce, po profesiji bivši predsjednički kandidat, koji je svojevrsna parodija po sebi. Inflacija kao ekonomski plan zaista je dalekosežna vizija dostojna CHP-a.

Zbog sve ekstenzivnijeg korištenja diskursa o “centralnoj vladi” nasuprot “lokalnoj”, koji je svojevremeno lansirao Zapadu omiljeni gradonačelnik Istanbula, a na koji sam kao vrlo opasan ukazao prije više mjeseci, najzad je privukao pažnju i osudu onih kojima je stalo do Republike Turske. Po mom skromnom mišljenju, trebalo bi da privuče mnogo više od verbalne osude, naprimjer krivično gonjenje. Da li se ja to zalažem za “verbalni delikt”? Paaaa… jedinstvo i unitarnost Turske nisu stvar mišljenja, nego činjenica uklesana u Ustavu i zakonima. U njima nema nikakve “centralne vlade”, o lokalnim da ne govorimo (nepotrebno objašnjenje – vlada i uprava dvije su vrlo različite stvari). Pokušaj (daljnje) polarizacije diskursom koji je van Ustava i zakona morao bi biti sankcioniran.

Kada smo već kod sankcioniranja, Kurtuluş Tayiz, kolumnista dnevnika Akşam, u kolumni od 3. aprila piše o lažnim vijestima koje se ovih dana (i ne samo ovih dana) propagiraju o Turskoj generalno i borbi protiv virusa korona posebno. Navodi poimence medije za koje tvrdi, ne bez osnova, da su do guše u psihološkom ratu protiv države. Pored TV FOX i Independent Turkçe, to su, citiram, “BBC, DW, Glas Amerike i Sputnik… Možemo staviti i web-stranice koje se finansiraju iz inostranstva, poput Sözcüa i T24. Ne zaboravimo Haber Türk.” Spisak je daleko od potpunog, pogotovo glede internet-medija, no poenta teksta nije bilo pravljenje spiska. Tayiz poziva na donošenje strogih zakona koji bi sankcionirali lažne vijesti i vukli sa sobom drakonske kazne. Lakše reći nego uraditi.

Mediji su važan rov trećeg fronta. Kurtuluş Tayiz navodi primjer kako je Independent Turkçe “iskrivio riječi ministra zdravlja Fahrettina Koce “idemo prema 30 hiljada testova dnevno”, u pokušaju da plasira laž da će 30 hiljada ljudi umrijeti za tjedan dana. Slično tome, reporter Halk TV (televizija CHP-a) “pogrešno je razumio” ministra Kocu kada je govorio da je 604 zdravstvenih radnika zaraženo virusom korona pa ih je, izvještavajući o ministrovoj konferenciji za štampu, proglasio mrtvima. “Izvinjenje” koje je uslijedilo bilo je namijenjeno imbecilima. Još bi nekako i držalo vodu da je “vijest” bila samo rečena od strane reportera, međutim, pojavilo se napismeno “flešujući” na ekranima. Do sada sam svjedočio mnogo puta da turski zvaničnici budu “loše prevedeni” u stranim medijima, ali nije baš uobičajeno da to čine i domaći (spin je nešto drugo).

Malo-malo pa se na društvenim mrežama pojavi neki “tajni” dokument, a to onda nađe put do navedenih medija (i šire). Vrlo brzo ustanovi se da je to falsifikat, ali to otkriva poznati modus operandi terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ). Nedim Şener, novinar koji se najduže bori protiv te organizacije (a da je još živ), piše: “Kao što uvijek kažem, FETÖ pokušava stvoriti haos lažima i manipulacijom percepcije ili postojeće tenzije pretvoriti u haos. Nije važno jesu li u pitanju zemljotresi, poplave, suše, izbori, cijena deviza, napetosti sa SAD-om ili EU-om, azilanti, odnosi s Rusijom ili virus korona. Odmah pokreću mašinu laži, dezinformacija i manipulacije percepcijom. Izrađuju lažne dokumente jer znaju da široka publika nije u stanju doći do istine, a mnogi su kupci laži u obliku ‘suprotnog mišljenja’.” Skraćeno, kako Şener često kaže ili piše, “svaka laž ima svog kupca”.

Sve do sada opisano glede onoga što nazivam treći front jeste u domenu, kako to piše Kurtuluş Tayiz, psihološkog rata. Bilo bi sjajno kada bi na psihološkom ratu i stalo. Ja sam prošli tekst završio primjerom direktne subverzije. Da podsjetim, iako je broj putnika u gradskom saobraćaju u Istanbulu opao za nekih 85 posto, onih preostalih 15 posto pravi gužvu. Kako je to moguće? Zapadu omiljeni gradonačelnik Istanbula smanjio je broj autobusa i vagona i prorijedio njihovu učestalost direktno onemogućivši tzv. socijalno (a zapravo fizičko) distanciranje u vozilima gradskog saobraćaja. Ne mora se biti matematički genije da se zamisli kolika je redukcija vozila i vagona potrebna da bi 15 posto korisnika pravilo gužvu.

Kada su fotografije autobusa napakovanog kao konzerva sardina osvanule u medijima prošle nedjelje, gradonačelnikov glasnogovornik poveo je rat na Twitteru, ne samo odbijajući optužbe nego prelazeći u napad, optužujući da su “trolovi” i aktivisti partije Pravde i razvoje (AKP) organizirali stampedo na taj autobus kako bi fotografije bile snimljene – zavjera protiv njegovog šefa. Ogromna rupa u tom pokušaju spina bila je činjenica da je čak i Sözcü (dakle, njihov propagandni bilten) objavio slične slike, ali sa sasvim drugog kraja Istanbula. Doduše Sözcü nije spomenuo redukciju broja vozila, nego je “uokvirio” priču tako da se odredba Vlade da se ne smije preći 50 posto kapaciteta u vozilima javnog saobraćaja ne poštuje. Redukcija je, treba li crtati, direktna sabotaža te odredbe. Inicijalna istraga Ministarstva unutrašnjih poslova, jer je stvar vrlo brzo stigla do tog nivoa, pokazala je da su putnici isti oni putnici koji su u isti sat i prethodnih nedjelja koristili tu liniju.

Još dva skandala vezuju se za Zapadu omiljenog gradonačelnika Istanbula. Prvi je na liniji diskursa “centralna” v. s. “lokalna vlada”. Kao što je poznato, predsjednik Erdoğan započeo je nacionalnu kampanju solidarnosti za pomoć u borbi protiv virusa korona “Turska, mi smo dovoljni sami sebi”. Gradonačelnik Istanbula je koliko odmah započeo konkurentsku. Jedini je problem što je to protuzakonito. No, to je odlična manipulacija percepcijom kako (“centralna”) Vlada sputava njegov altruizam, filantropiju i humanizam.

Drugi skandal govori tone o njegovom altruizmu, filantropiji i humanizmu. Koristeći borbu protiv virusa korona i samoizolaciju kao povod, gradonačelnik Istanbula pokrenuo je kampanju pomoći ugroženima. Kampanja se sastoji od poziva humanima i onima koji to sebi mogu dozvoliti da kupe paket pomoći za one manje sretne, a gradske službe distribuirat će te pakete. Ništa nije problematično s idejom, osim da je to (opet) pravljenje paralelne akcije, jer država je već organizira, a za nju su nadležni guverneri provincija, ali to još nekako. Ono što je vrlo problematično jeste da ponosno publiciran sadržaj paketa ne može ni u najluđim snovima opravdati cijenu od 150 turskih lira (oko 40 KM). Vrijednost paketa manja je od polovine cijene koju traži gradska administracija.

Kada je pukla bruka na društvenim mrežama, nastaje kakofonija i cirkus. Glasnogovornik gradonačelnika kaže: “Dodat ćemo sapun i kolonjsku vodu” (i to bi teško opravdalo datu cijenu). Gradonačelnik kaže: “Dodat ćemo pirinač” (to bi još manje kompenziralo razliku), da bi na kraju rekao da je to samo ideja, odnosno da je 150 lira najmanja suma pomoći, praktično priznajući da je sadržaj paketa ustvari “nevažan”. Šta će biti s viškom para, nije rekao. Ostaje nam da nagađamo.                   Piše: Bojan BUDIMAC              stav.ba