U posljednjih 113 godina ništa se ovdje na ideološkom i strateškom planu nije posebno mijenjalo

– Bošnjaci su i dalje međusobno podijeljeni, Srbi i Hrvati ih negiraju i gledaju kako bi da dijele Bosnu i Hercegovinu. Svjedoče o tome predizborne kampanje i rad Bosanskog sabora iz 1910. godine.  Svi vodeći građanski političari i intelektualci u Bosni i Hercegovini prihvatili su ustav koji je donijela Austro-Ugarska kao svršenu činjenicu. Oni su, štaviše, vjerovali da u zemlji počinje jedna nova politička era. Potpuno zahvaćeni idejama tzv. realpolitike, bosanski građanski političari su vjerovali da im i ograničeni ustav pruža dovoljno mogućnosti za rad na “narodnim stvarima”.

Ovo “realno” pragmatično stanovište zauzela je i Muslimanska narodna organizacija (MNO), koja je do tada bila najtvrđa opoziciona stranka. Njen Egzekutivni odbor obratio se putem Musavata 12. februara 1910. godine proglasom bošnjačkoj javnosti u kojem se ističe da je nužno preduzeti određene korake, kako bi u novoj ustavnoj eri bošnjački interesi bili dovoljno zaštićeni. Ta zaštita ostvarivat će se u prvom redu preko sabora i drugih ustavnih institucija. Same te institucije ne zadovoljavaju potrebe naroda, ali sve zavisi od ljudi koji će biti u saboru, čime se indirektno apeliralo da se u sabor biraju predstavnici MNO.

Umjesto sporazumnog djelovanja, ustav je izazivao nova stranačka pregrupiranja i polarizaciju unutar bošnjačkog građanskog političkog pokreta. Reaktiviranje snažne MNO, neposredno pred proglašenje ustava, izazvalo je tešku krizu unutar Muslimanske napredne stranke. “Napredni Muslimani” su nastojali iskoristiti opoziciju MNO i njenu apstinenciju od zvanične ustavne rasprave i nametnuti se kao glavni politički predstavnici Bošnjaka.

BOŠNJAČKA STRANAČKA TRVLJENJA

Potcjenjujući MNO i držeći da su je u postaneksionom razdoblju politički sasvim potisnuli, “napredni Muslimani” su odbili njenu ponudu da poduzmu zajedničku akciju u pogledu “nepravedne podjele” saborskih mandata.

Da bi unaprijed odbila moguće prigovore od MNO zbog prorežimskog i posebno prohrvatskog držanja svojih vodećih članova, što je bilo krajnje nepopularno među bošnjačkim narodom, Napredna stranka reorganizirala se na skupštini u Sarajevu 31. januara 1910. godine. Do ove skupštine došlo je najviše na zahtjev sarajevskog gradonačelnika Esada Kulovića, koji se u periodu od aneksije do proglašenja ustava afirmirao kao stvarni vođa “naprednih Muslimana”, mada formalno nije bio član glavnog odbora stranke. On je kao uslov za ulazak u vodstvo stranke postavio zahtjev da se stranka javno odrekne svakog rada na bilo kakvom prohrvatskom nacionaliziranju Bošnjaka. Tome se, po kasnijoj vlastitoj izjavi, najviše suprotstavio Adem-aga Mešić.

Napredna stranka nije, doduše, u svom programu sadržavala nikakve tačke o tobožnjem hrvatstvu Bošnjaka, ali je zbog pisanja svog glasila Muslimanske svijesti, posebno njenog glavnog urednika Ekrema Šahinovića te djelatnosti Adem-age Mešića, bila u narodu označena kao frankovačka.

Nakon dosta žive i oštre političke borbe, na skupštini je odlučeno da se obustavi izdavanje kompromitirane Muslimanske svijesti i pokrene novi list, Muslimanska sloga, da sama stranka promijeni ime “napredna” u Muslimanska samostalna stranka (MSS) i da se jednim proglasom javno odrekne “nacionaliziranja”, tj. kroatiziranja Bošnjaka.

Ovaj proglas Muslimanske samostalne stranke izazvao je žaljenje kod hrvatskih građanskih stranaka u Bosni. Reakcija Hrvatske narodne zajednice bila je relativno blaga. Njen list Hrvatska zajednica pisao je 3. februara 1910. godine da se postupak “naprednjaka”, uz sve žaljenje, ne može osuđivati te da je on učinjen pod pritiskom okolnosti, jer su “naprednjaci”, zbog hrvatskog nacionalizma, bili u bošnjačkoj sredini "prilično zanemareni". Da ne bi ostali samo “jedna inteligentna elita“, bez korijena i dodira sa narodom, “naprednjaci” su morali “iz svoje lađe izbaciti suvišan balast”, mada je žalosno da je ”taj balast predstavljala nacionalna misao i to baš hrvatska”.  

Na kraju se napominje da će HNZ zadržati simpatije za ovu stranku. Nasuprot tome, Štadlerov Hrvatski dnevnik je sa puno oštrine i ne bez izvjesne zluradosti pisao 5. februara 1910. godine da su “napredni Muslimani” “stresli sa sebe hrvatsku prašinu” i potražili nov okvir u kojem nema mjesta hrvatskom imenu. List je konstatirao da danas nema u Bosni ”ni jednog istaknutijeg muslimana” koji bi bio spreman da u javnosti ispovijeda hrvatsko nacionalno osvjedočenje i ideju te da se za njih bori među bošnjačkim elementom. To pokazuje, pisao je dalje list, da je Štadler nesumnjivo bio u pravu, kada je nasuprot prvacima HNZ, koji su se uzalud nadali da će Bošnjake pridobiti za hrvatstvo, zahtijevao da se Hrvati organiziraju isključivo na katoličkoj osnovi.

ĐIKIĆA NAROD NIJE HTIO SLUŠATI NA SKUPOVIMA

Ni promjena imena stranke i glasila, ni javno odricanje od hrvatstva nisu bivše “naprednjake”, a nove “samostalce”, učinili popularnijim u narodu. U tom pogledu pozicije MNO u narodu nisu bile nimalo poljuljane. Musavat je 12. februara 1910. godine u tom smislu objavio karakterističan komentar pod naslovom “Rahmetli naprednjaci”. List je ukazivao da promjena imena ne znači nikakvu izmjenu politike “naprednjaka”. Za većinu Bošnjaka “naprednjaci” ili “samostalci” bili su, bez obzira na njihov značajan kulturni rad, jednostavno skupina oportunističkih i hiperlojalnih elemenata, koji su kroz čitavo vrijeme autonomne borbe Bošnjaka stajali po strani, a mnogi među njima pokorno slušali i služili vladi, kako je to zapisao Osman Đikić u prvom broju svog lista Samouprava (organa “muslimanske demokratije”) 31. marta 1910. godine.

Nakon proglašenja ustava, došlo je također do oštrijeg političkog diferenciranja unutar Muslimanske narodne organizacije. Jedna grupa njenih mlađih aktivista, ne istupajući formalno iz stranke, pokrenula je spomenuti list Samoupravu, kao “organ muslimanske demokratije”. Muslimanska demokratija priznavala je lojalno da je Narodna organizacija svojom desetgodišnjom borbom i radom “učinila dosta našem elementu" (...) ali da je to samo po sebi nedovoljno da popravi položaj bošnjačkog naroda, koji se nalazi “u jadnom i nevoljnom stanju”.

Bošnjaci “demokrati” u prvi plan ističu potrebu socijalnog rada u narodu radi poboljšanja njegovih životnih prilika. Dok je MNO skoro uvijek na prvo mjesto stavljala veleposjedničke interese, dotle Bošnjaci “demokrate” ističu da prije svega treba raditi na podizanju bošnjačkog seljaka, radnika, zanatlije, malog posjednika i trgovca, koji “sačinjavaju ogromnu većinu našeg elementa”.

U tom smislu “demokrati” smatraju da se interesi svih bošnjačkih staleža moraju jednako čuvati i štititi. “Demokrati” su u pogledu nacionalnog pitanja smatrali “sve tri vjeroispovijesti u zemlji jednim narodom”, ali ne kažu kojim. 

Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za 18–28. maj 1910. godine. Nakon raspisivanja izbora, MNO i MSS povele su pregovore o zajedničkom istupanju na izborima. Pregovori su vođeni uglavnom o podjeli mandata, mada su “samostalci” podnijeli jedan program o ujedinjenju dviju stranaka.

Egzekutivni odbor MNO nudio je “samostalcima” šest mandata, ali su oni tražili više. Kako “egzekutivci” nisu htjeli ustupiti više ni jedan mandat, to su pregovori prekinuti. “Samostalci” su posebnim izdanjem Muslimanske sloge 28. aprila 1910. godine optužili Muslimansku narodnu organizaciju za neuspjeh pregovora, dok Musavat nije dao nikakav komentar.

Na izborima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, ukupno 31. Isto je i Muslimanska narodna organizacija dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih mandata, Hrvatska narodna zajednica je dobila 12, a štadlerovci svega 4 zastupnička mjesta. Odziv birača bio je masovan, čak i u trećoj, seoskoj kuriji, gdje se to najmanje očekivalo.

Bez mandata su ostali bošnjački “samostalci” i “demokrati”. Bošnjaci “demokrati” su istakli jedino Osmana Đikića kao kandidata u trećoj kuriji u nekim selima istočne Hercegovine. Utjecaj MNO bio je tako snažan da su seljaci odbijali da uopće saslušaju govore Osmana Đikića, Smail-age Ćemalovića i drugih “demokratskih agitatora”.

U SABORU NIŠTA NOVO

“Samostalci” su priznali svoj poraz kao “žalosnu istinu” da je njihova stranka na prvom koraku naišla na “neprohodne zapreke taštine i džehaleta” (neznanja). U Bosanski sabor izabrano je nekoliko "muslimanskih analfa-beta”, koji za Bošnjake neće moći ništa učiniti, nego im samo poslužiti ”na sramotu pred čitavim kulturnim svijetom”, pisala je Muslimanska sloga 27. maja 1910. godine.

Umjesto da analizira uzroke svog neuspjeha, stranka je jednostavno optužila “egzekutivce” da su potisnuli bošnjačku inteligenciju uz pomoć Srba i barona Pitnera.

Potpuni poraz MSS rezignirano je 11. juna 1910. prokomentirao i stari list Bošnjak. Nepopularnost "samostalaca" ili "naprednjaka" pokazuje i podatak da je od 98.814 Bošnjaka birača u gradskoj kuriji, za MNO glasalo 81.217, a za MSS svega 7.597 građana.

U takvoj situaciji Esad-ef. Kulović, vođa MSS, kojem je kao sarajevskom gradonačelniku

 pripadalo virilno mjesto u saboru, podnio je ostavku, ne želeći da u saboru bude izložen napadima svih ostalih bošnjačkih poslanika.

Odmah poslije saborskih izbora, posjetio je car Franjo Josip prvi i jedini put Bosnu i Hercegovinu. Car je u Sarajevu boravio od 30. maja do 3. juna. On je tom prilikom 31. maja izdao patent, kojim je sazvao sabor za 15. juna 1910. godine.

Sabor se sastao u određeni dan. Carskim ukazom od 10. juna 1910. za predsjednika prve saborske sjednice imenovan je Ali-beg Firdus, a za potpredsjednike Vojislav Šola i dr. Nikola Mandić.

Već na drugoj saborskoj sjednici, 16. juna 1910. izjavio je dr. Nikola Stojanović u ime “svih srpskih poslanika” protest što je vlada prilikom stavljanja prijedloga za imenovanje predsjednika Sabora zanemarila princip relativne većine.

Na ovo je putem Musavata 18. VI 1910. iz redova MNO došla oštra javna reakcija i čuđenje da protiv imenovanja Firdusa, koji je toliko godina vodio Bošnjake “u zajedničkoj borbi sa pravoslavnim Srbima”, protestiraju oni koji su uvijek isticali i ističu princip nacionaliteta, dok im je vjera navodno “privatna i sporedna stvar”. Protest dolazi od ljudi koji godinama govore da su oni “samo Srbi i ništa drugo” i koji neprestano prigovaraju Bošnjacima zašto se bore samo pod vjerskom “firmom” i što ne uzmu noviju i moderniju ideju nacionalnosti. Ovo je utoliko čudnije što protest dolazi od ljudi koji su se uvijek voljeli “hvaliti svojim napretkom i kulturom”. List na kraju dodaje da bi ta ista gospoda protestirala protiv imenovanja Ali-bega Firdusa, čak kad bi on bio “osvjedočeniji Srbin nego što je bio rahmetli Avdo Karabegović”. Oni bi protestirali samo zato što je Firdus Bošnjak, a nije pravoslavni Srbin.

Mada je u početku Sabor radio sporazumno, skoro sve debate karakterizira nacionalistička obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve za Bosnom i Hercegovinom. To je naročito došlo do izražaja u prvoj proračunskoj (budžetskoj) raspravi, koja je otvorena 18. jula 1910. godine. Izvjestilac saborskog proračunskog odbora, Šćepan Grđić, uzgred je spomenuo da u Bosni i Hercegovini žive samo dvije narodnosti, srpska i hrvatska, te da je i za jedne i za druge, “kao realne političare”, bitno da zajedno “pridobiju elemente moći” svojim ekonomskim i kulturnim podizanjem, kako bi stvarno preuzeli vlast u zemlji. 

U relativno mirnu budžetsku debatu, u kojoj su poslanici kritikovali vladinu politiku, buru je unio virilista dr. Ivan Šarić, nadbiskupski vikar, izjavom da je za autonomiju Bosne, ali “u hrvatskoj državi” i da HKU “ne može priznati na teritoriju kraljevstva hrvatskoga nikoje drugo ime, nikoji drugi narod i nikakve druge ambleme doli hrvatske”.

Ove su riječi dočekane burnim protestom Sabora, posebno srpskih poslanika. Predsjednik Kluba muslimanskih poslanika pročitao je saopćenje Kluba da se preko Šarićevih riječi prelazi s prezirom i protestira protiv takve i slične drskosti, ma s koje strane ona dolazila. Bošnjacima se ne mogu držati lekcije kojoj narodnosti pripadaju niti se može dopustiti da se Bosna i Hercegovina sjedini s Hrvatskom ili ma kojom drugom pokrajinom. Naše je geslo, istakao je Derviš-beg Miralem, “Bosna Bosancima”.

Tako je već ova prva budžetska rasprava u Saboru pokazala da skoro svako pitanje u Bosni i Hercegovini, zbog srpskih i hrvatskih nacionalističkih aspiracija, dobija nacionalno-politički, odnosno državno-pravni karakter.

(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)   stav.ba