„Moja majka se žalila Titi jer samo tako mogu objasniti kako me pozvao Đuro Pucar Stari, ondašnji predsjednik SR BiH u svoj kabinet.

To je jedan poseban događaj. Uvodi me njegov šef kabineta i ja s vrata prilazim da se rukujem. Nisam uspio dva koraka učiniti, on zavika: 'Stani, ne mrdaj, kuda ćeš?', pa ja mu kažem da sam pošao da se rukujem, on odgovara: 'Ne treba mi tvoja ruka. Neprijatelju ove zemlje, naše revolucije, neprijatelju naše borbe...' Vidim, pred njim neki veliki dosje, valjda moj. Kaže mi na kraju: 'Ja ne želim da ti više rovariš po mojoj republici i šta to ti rovariš po mojoj republici?' Ja njemu odgovaram: 'Gospodine predsjedniče, ja sam rođen u ovoj republici, ovo je moja republika, nisam pao s Marsa.'“ 

Priredio: Sanadin VOLODER:   Odrastao je u Gacku, potječe iz ugledne kapetanske porodice iz Ključa koja je vladala istočnom Hercegovinom oko 130 godina. Srednju školu završio u Sarajevu, pridružio se partizanima, nakon čega ga hapse ustaše. U Sarajevu inscenirao svoju smrt od tifusa 1944. godine kako bi se spasio iz ustaškog zarobljeništva. Nakon oslobođenja Sarajeva priključuje se partizanima u borbama protiv ostataka njemačke vojske u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje biva ranjen.

„Moj prvi susret s 'Mladim muslimanima' je bio tokom 1943. godine, kad sam se upoznao s mladomuslimanskom idejom. Išao sam na predavanja u Društvo 'Hurijet', slušao sam predavanja od mnogih ondašnjih 'Mladih muslimana', uključujući Kasima Dobraču, hadži Mehmeda Handžića, Edhema Šahovića, Asafa Serdarevića, Esada Karađozovića, Ešrefa Čamparu... To je trajalo do mog odlaska u partizane tokom 1944. godine. Nakon što sam izašao iz zatvora u Sarajevu bio sam ponovo na predavanjima, ali ne mnogo jer sam bio slabog zdravlja.“

Nakon što se krajem godine opet vratio u Sarajevo, na osnovu iskustva u partizanima počinje razmišljati i djelovati u cilju organizovanja svoga naroda jer je vidio kako se četnici kroz partizane transformišu i onda ubijaju nevine ljude, što su radili i u Gacku.

„Prvo sam mislio da osnujem političku organizaciju jer sam vidio šta se dešava. Četnike koje sam ja hapsio tokom '44 i dovodio u komandu gdje su brijani, data im je nova uniforma, petokraka i već su sutra bili zajedno sa mnom u jedinici. Vidio sam ih 1945. godine sa spomenicama. Kad sam saznao koje su nevine ljude pobili po Gacku i teško stanje muslimanskog naroda, ja sam se odlučio da osnujem organizaciju za otpor. Stanje nije bilo stabilno, bilo je napetosti oko Trsta i očekivao se ponovo rat. Moje mišljenje je bilo da ne smijemo sebi dozvoliti da budemo nespremni kao 1941. godine, kad je NDH progutala Bošnjake, proglasili su nas 'hrvatskim cvijećem' i iskoristili da se borimo za njihove interese. Ja sam bio protiv toga, moja rodbina i prijatelji su dijelili moje mišljenje. Razmišljao sam: ako osnujem tu organizaciju, zašto da je ne udružim s islamom i nek to bude organizacija 'Mladi muslimani'“, prisjeća se Tanović.

U to vrijeme Ismet Zvizdić i Rušid Prguda demobilisali su se i došli u Gacko.

„Ja sam se sastao s njima više puta da bih se uvjerio u njihovu orijentaciju. Rušid je bio ogorčen jer su njegova oca Abida komunisti, odnosno bivši četnici, ubili na svirep način kamenovanjem, a on je štitio tokom rata te Srbe. Shvatio je našu tragediju tokom Drugog svjetskog rata. Vidio sam u njima dobar materijal za rad i da s njima počnem. Sastali smo se u mojoj kući, predstavio sam svoju viziju, koju su oni podržali. Ja sam predložio da osnujemo 'Mlade muslimane' u Gacku. Moram priznati da ja tada nisam imao nikakvih veza s centralom. Međutim, ja sam njima rekao da imam veze sa Sarajevom i da će oni biti dio organizacije 'Mladi muslimani' u BiH. U toku zime 1946. godine mi smo uspjeli da osnujemo jednu solidnu i jaku organizaciju 'Mladih muslimana'. Prema izvještajima UDBE, u Gacku je bilo 24 člana mladomuslimana. Međutim, taj podatak nije tačan jer oni nikad nisu otkrili sve članove.“

 Organizacija „Mladih muslimana“ u Gacku je otkrivena kad su uhapsili Ismeta Zvizdića, kod kojeg su našli mnogo materijala, spisak članova, brošure...

„Ja sam njemu predao organizaciju kada sam otišao iz Gacka u jesen 1946. godine u Sarajevo. Međutim, razotkrivanje organizacije od strane UDBE se desilo ranije kada je u Gazi Husrev-begovoj medresi uhapšen mladi Omer Kovač, koji je bio naš kurir. UDBA je bila pametna pa nije odmah sve članove uhapsila nego je pratila našu komunikaciju nekoliko mjeseci. Oni su bili zaprepašteni kad su utvrdili da se radi o organizaciji koja ima članove u cijeloj BiH. Omer je umro u velikim mukama, a direktor Kemura je za nagradu što ga je prijavio dobio mjesto reisul-uleme. To je bila jedna velika tragedija za cijelu Islamsku zajednicu“, smatra Tanović.

Godine 1948. Tanović odlazi na ljetni raspust u Gacko, kad hapse Ismeta Zvizdića dva-tri dana poslije sastanka članova.

„Moja rahmetli majka kaže: 'Bogami, Bećo, ode Ismet, ti si na redu, pogotovo ako on bude pričao, a prisilit će ga.' Međutim, to se nije desilo. Rahmetli Rušid je bio u Gacku, ubrzo se vraća u Mostar i hapse ga kasnije. Ja sam te godine po savjetu majke otišao u Valjevo kod mog daidže Šukrije Bijedića, koji je bio pukovnik i sekretar 4. krajiške divizije. Kod njega sam se krio sve dok nije došla potjernica. Jedne noći on dolazi kući ljut i kaže meni: 'Bećo, potjernica je došla za tebe. Ne mogu dozvoliti da te hapse u mojoj kući jer neću moći Emini na oči.' On je nju jako volio i jako se nje bojao jer je ona bila najstarija sestra. Savjetuje mi da se sklonim negdje, ali pitanje je gdje jer ja moram da tu noć bježim. Njemu su valjda dali iz poštovanja šansu da bježim. On mi predloži da idem vojsku služiti, a ja mu kažem da sam već u partizanima odslužio vojsku godinu dana. Na to mi on odgovara da mogu još jednu godinu. Istu noć pobjegnem za Sarajevo, gdje se prijavim u vojsku. Rasporede me u Vogošću, gdje sam bio 4-5 mjeseci. Međutim, potjernica je i tu došla i mene zatvoriše 27. jula 1949. godine. Oficir KOS-a prema običaju me sprovodi u Centralni zatvor u Sarajevu. Tamo mi na svečan način skida petokraku sa kape. Prva iskustva u zatvoru su mi bila sa infobirovcima. Tu je bio dekan iz Beograda, čini mi se, Pravnog fakulteta. Ne sjećam se njegova imena, ali dobro se sjećam njegova pitanja. 'Kakav je vaš utisak?' Ja sam ga pitao za odžak koji sam vidio dok sam ulazio da li je to krematorij UDBE. On me prijavio upravi, za što sam dobio veliku šamarčinu, ali u isto vrijeme me spasio jer su tu bilo natiskano mnogo infobirovaca koji su jedni druge isljeđivali i prisiljavali da potpišu rezoluciju da je Tito bio u pravu. Nisu ih puštali dok svi ne potpišu, a onima koji su odbijali navečer bi nabili ćebe na glavu, a do ujutro su bili gotovi, da Bog sačuva. Mene i još jednog zatvorenika je to spasilo jer nakon šamara je naređeno da nas izoluju u jedan ćošak i da sa nama ne smiju komunicirati. Mene su ubrzo prebacili u drugu ćeliju, a u Centralnom zatvoru sam se zadržao oko mjesec dana. Nakon toga me prebacuju u Ćelovinu u Mostar. Zanimljivo je da me u Sarajevu nisu ispitivali. Pokazalo se da sarajevska Udba mostarskoj nije dostavila zapisnik o meni tako da mi je to bila olakšavajuća okolnost u Ćelovini.

Pošto je bio vikend, prvi dan nisam ispitivan, a sljedećeg dana je bilo kiblovanje. To je praksa da se u određeno vrijeme svakog dana zatvornici trče od ćelije do WC-a da istresu kiblu, a to je noćna posuda, a u isto vrijeme da uzme vode. Za vrijeme tog kiblovanja ja sam čuo galamu u hodniku gdje su dvojica-trojica zatvornika raspravljaju sa čuvarima. Meni su vrata već bila otvorena i ja trčim u nužnik, kad tamo Rušid Prguda. On mi išareti da šutim i kaže mi da ne govorim o oružju, o sastanku na Divinu, 'nemoj pričati ništa o samoinicijativnom radu i kaži da te Ismet primio u organizaciju'. Ja mu kažem da nisam uopšte priznao ni da sam 'Mladi musliman' i ne planiram da priznajem. Tad mi kaže: 'Odbit će ti rebra, oni već znaju za tebe, jer imaju izjave Ismeta i drugih. Ako budeš govorio o 46. i samoinicijativnom radu, onda ćeš nas sve vratiti na ponovno suđenje i bit će belaj.' Ja mu na to kažem da iz principa neću da govorim sa njima. 'Nipošto to nemoj uraditi nego reci kako sam ti objasnio i proći ćeš dobro.' Rušid otrča nazad, a ja se vratio u ćeliju. Istu večer zovu me na ispitivanje i po mene dolazi Duka Pudar, oficir UDBE. U međuvremenu se desilo da je moj daidža prebačen na mjesto komandira milicije za Bosnu i Hercegovinu. Naravno, udbaši znaju da je to moj daidža. Ja sam to osjetio jer mi Pudar daje izvještaj u kojem piše šta znaju o meni. Govori mi i pokazuje ovaj je ovo rekao, ovaj ovo. Ne spominju Sarajevo ni samoinicijativni rad. Ja njemu kažem da se slažem da ću to potpisati i još mi kaže da ću dobiti četiri godine zatvora i da ovo nikako ne mogu izbjeći. Kroz nekoliko dana napisali su prvu izjavu koju nisam htio potpisati, a nakon traženih izmjena potpisao sam drugu izjavu.

Sudija je bio Kuluder, za kojim je bila udata moja rodica. On je morao suditi po dužnosti i dobivam četiri godine. Iza toga me sastave sa Rušidom, Omerom Behmenom, Smailom Velagićem, Mujom Hadžiosmanovićem i svom našom rajom. Poslije toga me prebacuju u Zenicu, gdje sam bio kraće vrijeme. Nakon toga me greškom šalju na rudnik. Prvo jutro se budim i neko mi ljubi ruku. Kad sam otvorio oči, vidim da je to rahmetli Hilmija Muftić. Plače i izvinjava se što je morao reći na mene. Ja mu kažem da mi nisu uopće rekli da je išta govorio. On i dalje plače. Vrlo brzo su me vratili u glavnu kuću. Na intervenciju mog daidže me prebacuju na mjesto gdje je on planirao da prva amnestija bude za mene. Ja o tome nisam ništa znao, a i da sam znao, ne bih tome pridavao važnosti. Ja odlučim da pobjegnem. Nađem jednog partnera Abida koji je bio iz Istočne Bosne. On je našao makaze da se žica presiječe, a ja čekić. Mi smo procijenili da, kad presiječemo žicu, možemo za 3-4 sekunde da pretrčimo ispod tornja gdje je milicioner stajao sa mitraljezom i čuvao logor. Pratili smo njegove korake i računali koliko nam treba vremena da pretrčimo ispod tornja pa do uvale. Međutim, kada smo pretrčavali, on nas je opazio i zavikao da stanemo ili će pucati, zapucao je, ali mi smo već prešli u uvalu. Uspjeli smo kroz baštu i šumicu pobjeći. Međutim, naletjeli smo na vojni magacin, gdje nas zaustavi vojnik. Mi u strahu se razdvojimo, ja sam krenuo prema gradu i dođem u Sarajevo. U Zenici sam promijenio odjeću, a imao sam neke sandale koje su me žuljale i koje sam promijenio za neke patike.

Mislio sam da nisu svi članovi uhapšeni. Došao sam kod majke Fikreta Ploče, a ona plače i kaže da ne zna za njega. I još kod nekih sam dolazio, ali su svi bili uhapšeni. Odlučio sam da preko planina dođem do Borča i Gacka. Na putu u Kasindolu upadnem u sanatorij koji je meni izgledao kao park gdje su me uhvatili stražari, koji su me sproveli opet u Belediju, gdje su me odmah prepoznali. Abida su uhvatili na Romaniji jer je jeo neke bobice od kojih je poludio. Kad smo se susreli, već je bio bolje. Vratili su nas u logor gdje su zarobljenike kaznili sa pola hrane i vode, a zatvornici su bili kivni na nas. Mi smo došli žicom svezanih ruku iza leđa. Sad čuvar steže žicu tjerajući me da jaučem. On steže, a ja šutim dok nije pukla žica. Kad se to desilo, svi su se razbježali. Tada dolazi komandir i govori mi: 'Tanoviću, nemoj praviti probleme, upotrijebit ćemo naoružanje', a ja mu odgovaram da ne dozvoljavam da me vežu. Zna on dobro ko mi je daidža. Ja i odvežem i starog Abida. Vratili su me u Centralni zatvor, gdje su počela isljeđivanja, bacili su me u mračaru, nisu mi dali šetnju ni novine, ni da pišem porodici ni da primam pakete.

U tim okolnostima Tanović odlučuje da ide na štrajk glađu.

Meni jedna kaže da se štrajkovati glađu može izdržati oko dva mjeseca. Koja sam ja budala bio jer odlučim da štrajkujem i žeđu, a u tom slučaju smrt nastupa za desetak dana. Ja sam tako štrajkovao glađu i žeđu osam dana. Zbilja sam bio totalno iscrpljen. Moja rahmetli majka je čula za to. Ona je uspjela doći do mene. Obećali su mi da će me poslati u KPD Zenica i da će mi dati status običnog zatvorenika. Nakon toga sam prihvatio posjetu majke i prekidanje štrajka. Ona mi je, naravno, donijela hranu, ali da sam to pojeo, ja bih odmah umro. Ljekar me upozorio da prva 3-4 dana jedem samo supu. Tako je i bilo.

U ambulanti se desio jedna zanimljiv slučaj.

"Kad sam bio u ambulanti, sreo sam se sa jednim fratrom čijeg imena se ne sjećam. On mi je govorio kako je bio u istoj ćeliji sa Omerom Stupcem. On mi kaže da je Omer napisao na zidu 'Da umrem pa da opet oživim, pa da umrem, pa da opet oživim, svaki bih život dao na putu džihada.' I govori mi taj fratar o karakteru i moralu Omera. Ja ga pitam: 'Dobro, je l' on još živ?' Odgovara mi da su ih strijeljali. Kako? Kaže da je imao privatnu ispovijed kod jednog milicionera koji mu je rekao da je učestvovao u tom strijeljanju. I kaže na putu prema Vracama da se crna marica prevrnula. Niko od njih nije bio mnogo ozlijeđen, nastavili su put i ubili su ih. Ja sam čuo mnogo godina kasnije priče da su ih ubili u ćeliji i da su ih odnijeli na odredište. Međutim, ja sam bliži priči ovog fratra. Mene začuđuje da nakon toliko vremena i promjene vlasti nije otkriveno kako su ubijeni i gdje su ukopani.“

Nakon oporavka su ga vratili u Zenicu, gdje su ga prvo podvrgnuli disciplinskom postupku, a onda su ga zatvorili u staklaru zajedno s Omerom Behmenom.

„Vidjeli su nas da razgovaramo i u ljetnoj odjeći nas ubacili u staklaru, gdje nas je zima zatekla, prozore su nam skinuli. Sjećam se da je moj daidža jednog dana ušao na moja vrata sa pomoćnikom direktora zatvora koji je bio ustvari glavni za torture. Ja sam tada bio jedini svezan sa lisicama naopako. Daidža me nije mogao prepoznati dok pomoćnik Jure Bilić nije rekao: 'Ovo je mlado muslimanče Bećir Tanović.' Daidža se trgnuo, pogledao me, svezana, bez posteljine, otvorenih prozora. Odmah je izašao. Za pet minuta trči stražar da mi skine lisice i donosi mi moju posteljinu i stvari i pita mene odakle poznajem druga generala. Ja mu odgovaram: 'Pitaj njega.' U KPD Zenica uskoro dolaze ustanici iz Krajine, najviše iz Cazina i Kladuše. Mučili su ih strašno. Njih su ubacili u hodnik staklare, a nas su ujutro sve iz staklare prebacili u jednu sobu koja je kasnije dobila naziv svećenička soba i našu ulemu Dobraču i biskupa Čule. Samo katoličkih svećenika je bilo oko 120. Tada sam vidio razliku u kvaliteti u obrazovanju između katoličkih svećenika i pravoslavnih popova i naših hodža koji su bili na znatno nižem nivou obrazovanja od svećenika. Svaki katolički svećenik je imao fakultet i više doktorata, a jedan je imao pet doktorata. Mi smo tamo imali dovoljno intelektualnog kapaciteta da formiramo jednu vladu. Kakva su predavanja držala i na kojoj razini, to je bilo fantastično", prisjeća se Tanović.

Kasnije ih opet vraćaju u izolaciju nakon što su Krajišnike osudili.

"Novi zakon je propisivao da se zatvorenik ne može držati u izolaciji na jednom mjestu duže od šest mjeseci. I onda jednu grupu od nas šalju u Mitrovicu, sa kojima je bio Dobrača, Munir Gavrankapetanović, Omer Behmen, Alija Nametak, biskup Čule. Desila se nesreća sa lokomotivom, a tu su se zadesili francuski novinari koji su prepoznali Nametka, koji im je objasnio o čemu se radi. O tom slučaju su pisali mnogo strani mediji. Zbog tog slučaja, mi smo još ostali u Zenici, ali nas ubrzo šalju u Foču u izolaciju šest mjeseci."

1953. godine se održava popis stanovništva koji nas je zadesio u Foči u izolaciji.

"Kažem ja Ismetu Zvizdiću da se na popisu pišemo Bošnjaci, a ne neopredijeljeni. Krenuo je popis, dovode nas jednog po jednog. Oni prvo kažu šta možeš biti Srbin, Hrvat, Slovenac i Makedonac... neopredijeljen. Ja napišem Bošnjak. To je bio skandal prvog reda. Ismet isto uradi i još neki od nas. Za nagradu sam dobio dvije sedmice samice, a ostali po jednu. Ovdje želim istaknuti riječi upravnika zatvora rahmetli Muhameda Nožića, s razlogom kažem rahmetli, koji me zvao Bećiraga. On mi kaže: 'Mi smo mali narod, ako se suprotstavimo i budemo ponašali kao ti, uništit će nas. U drugoj sedmici u samici dobijem jaku temperaturu i taj Muhamed je brinuo o meni i pomagao mi i kaže da je došla na naredba da se vraćam u Zenicu. Pitam je li opet u izolaciju, on kaže da. 'Prekid će ti biti nekoliko sati u toku puta'“, kaže mi Nožić.

Tanović izlazi na slobodu tačno 27. jula 1953. godine nakon pune četiri godine zatvora.

„Zapošljavam se u Sarajevu u jednoj izdavačkoj kući nekoliko mjeseci dok me nisu pozvali u vojsku. Oni su mi rekli da su izgubili moj dosje. Pošalju me na bugarsku granicu, gdje sam ostao godinu dana. Kad sam demobilisan, javio sam se u vojni odsjek u Gacko. Tamo mi kažu da imaju moj dosje i da sam džaba služio ponovo, ali će oni to računati u rezervni sastav. Koja je to ironija bila... To pokazuje da je za njih sve bilo dozvoljeno i oni su mislili da mogu sa nama raditi šta hoće i radili su. To je bio srbokomunizam. Kad sam završio vojsku, bio je problem naći posao u Sarajevu. Pored toga, kad god je bila neka strana posjeta, oni su me zatvarali. Dolazi Naser iz Egipta, Dželal Bajar iz Turske ili ko drugi, oni me zatvore dok posjeta traje. Uvijek sam morao biti spreman za zatvora", pojašnjava Tanović.

On je imao zanimljiv susret sa Đurom Pucarom koji mu je promjenio životni put.

"Moja majka se žalila Titi jer samo tako mogu objasniti kako me pozvao Đuro Pucar Stari, ondašnji predsjednik SRBiH u svoj kabinet. To je jedan poseban događaj. Uvodi me njegov šef kabineta i ja sa vrata prilazim da se rukujem. Nisam uspio dva koraka učiniti, on zavika: 'Stani, ne mrdaj, kuda ćeš?', pa ja mu kažem da sam pošao da se rukujem, on odgovara: 'Ne treba mi tvoja ruka. Neprijatelju ove zemlje, naše revolucije, neprijatelju naše borbe...' Vidim pred njim neki veliki dosje, valjda moj. Kaže mi na kraju: 'Ja ne želim da ti više rovariš po mojoj republici i šta to ti rovariš po mojoj republici?' Ja njemu odgovaram 'Gospodine predsjedniče, ja sam rođen u ovoj republici, ovo je moja republika, nisam pao s Marsa. Ako me ne smatrate svojim državljaninom, dajte mi pasoš.' On je tada zadrečo 'napolje'. Pucar mi je rekao da idem bilo gdje iz njegove republike, da ću dobiti posao i da neću biti zatvaran. Njegov šef kabineta me uzeo za ruku, a u isto vrijeme je došao ministar Blažo Đurišić, kojeg sam poznavao slučajno jer je poznavao moga rahmetli oca. Bio sam zaprepašten primitivizmom tadašnjeg predsjednika SRBiH. Njih dvojica su me smirivali, a onda me Blažo otpratio kroz hodnik i rekao mi: 'Mali Tanoviću, ja ti savjetujem da ideš čim prije jer se bojim da će predsjednik narediti da te hapse.' Posavjetovao sam se s još prijatelja i svi su mi rekli da bježim. Otišao sam kod svog rahmetli amidže Jusufa, koji je isto prošao robija sa Dobračinom grupom. On mi je rekao da odmah bježim istu večer u Rijeku. Ujutro kad sam šetao gradom, vidim Zdravljak u kojem ljudi jedu burek i piju kiselo mlijeko. Pitam jednog čovjeka koje je najveće preduzeće ovdje, on mi kaže: Direkcija skladišta. Ja odem tamo kod direktorice personala i kažem da me poslao predsjednik Skupštine BiH Đuro Pucar Stari da mi dadnete posao. Ona se jako iznenadila, prvo je mislila da nisam normalan. Nakon što se uvjerila da sam ozbiljan rekla mi je da prošetam i upoznam grad pa, ako mi se svidi, da dođem u 1 sat. Ja sam joj opet rekao da nazove Predsjedništvo Skupštine i pita, ako mi ne vjeruje, predsjednika ili šefa njegova kabineta", dodaje Tanović.

Posao koji je dobio Tanoviću je bila priprema za odlazak u Ameriku.

"Kada se vratila, ona je rekla da me želi primiti generalni direktor. Bez uvijanja mi je ponudio posao platnog referenta. Objavio mi je uslove ponude koju mogu prihvatiti danas ili sutra. Naravno, ja nisam imao alternativu i prihvatio sam ponudu koja je bila dobra. On me vodio da me upozna sa kolegama, što nije bila praksa. Mogao sam ostati koliko želim, ali ja sam se osjećao da sam u egzilu. Odlučio sam da idem u Ameriku, gdje sam imao rodbinu. To je bilo 1956. godine i vrlo brzo sam uhvatio vezu za Austriju, što je propalo, umalo me nisu uhvatili. Kasnije sam uspio prebjeći u Trst, gdje su me pokušali da me kindapuju. Prebacili su me u Bari u logor, gdje su se Srbi i Hrvati pobili. Nas Bošnjake nisu dirali. Ubrzo mi se javljaju Bošnjaci da Hrvati čine pritisak na njih da se izjasne da su Hrvati, da se učlane u njihove organizacije. Mi smo bili manjina, nas 30 i Albanaca 30. Napisao sam molbu da nas prebace u Napulj, gdje je bila posebna hrana za muslimane. Kad sam poslao molbu, Hrvati su mi prijetili, a Bošnjaci i Albanci su me čuvali. U Napulju sam dobio brzo vizu jer je tada Amerika primala političke zarobljenike. U Italiji sam bio oko godinu i po.“

Prije dolaska u Ameriku Tanović nije poznavao engleski.

„Kada sam došao u Ameriku, na početku sam smatrao da ćemo mi imigranti uspjeti srušiti komunistički režim u Jugoslaviji tako da se nisam bio upisao na fakultet. Nakon dvije godine shvatio sam da kuminizam ostaje i da ja ostajem u Americi na duži period. Upisao sam koledž i naučio jezik. Morao sam da radim puno radno vrijeme u fabrici, a da navečer studiram jer nije stipendija bila dovoljna. Završio sam političke nauke i historiju. Počeo sam da radim kao nastavnik, nakon godine dana dobio sam posao socijalnog radnika u općini, a kasnije za vladu države Illinois. Nastavio sam uzimati kurseve iz administrativnog prava koje sam specijalizirao i dobio sam posao administrativnog sudije, koji sam radio 20 godina, do penzije, pred samu Agresiju na RBiH 1992. godine u januaru."

Tek 1969. godine Tanović dolazi prvi put u Jugoslaviju, kada je bilo aktuelno Hrvatsko proljeće.

„Jednom prilikom susrećem svog prijatelja iz mladosti Muju Hafizovića, koji me upoznaje sa Atifom Purivatrom, za kojeg mi kaže da je najzaslužniji za priznavanje muslimanske nacije. Ja se zahvaljujem i kažem mu da nigdje na svijetu ne postoji muslimanska nacija, nego postoji bošnjačka nacionalnost i za to se trebalo boriti. Naravno, to je izazvalo žučnu polemiku. Atif je držao svoj stav o muslimanstvu, a ja za to govorio da je besmislica. Mi smo tu raspravljali više puta. Odveo me da mi pokaže svoju biblioteku i u njoj knjigu profesora Lokanovića, koji je također zastupao ideju bošnjaštva. Njega su porodica i pop na smrtnoj postelji prisiljavali da se odrekne te ideje. Ja tu Atifu kažem: 'Evo, mi smo sad sami, zašto ne priznaš da je totalna glupost smatrati muslimane nacijom?' On mi potvrđuje argumente i kaže nije se moglo drugačije i kaže da, kada bismo mi izašli s tom idejom, onda bi se naše komšije Srbi i Hrvati osjećali stranci u svojoj domovini. Atif je bio kao na iglama dok sam mu ja pričao o bošnjaštvu. Ipak, to je bio pomak jer više nismo bili neopredijeljeni. Mladi muslimani su odigrali više prosvjetiteljsku ulogu, ali i revolucionarnu političku borbu za nacionalnu i vjersku emancipaciju Bošnjaka. Mnogi od naših članova ipak nisu bili nacionalno svjesni Bošnjaci. Ja sam se od djetinjstva osjećao po naciji Bošnjak, a po vjeri musliman", ističe Tanović.

On je u Americi bio istaknuti vođa i autoritet Bošnjaka.

"Bio sam aktivan u raznim muslimanskim organizacijama, uključujući Bošnjačko-američko kulturno društvo i Muslimanski kulturni centar. To bošnjačko udruženje je nastavilo djelovanje prve organizacije naših doseljenika 1906. godine. Inače, najveći dio Bošnjaka Amerike je živio upravo u Čikagu do Agresije na RBiH. Ćamil Avdić je bio dugo duhovni lider Bošnjaka u Americi. Nakon smrti Ćamila ja sam bio u procesu selekcije za novog imama. Prvi preduslov je bio da nam ne uvale nekog komunistu. Kad smo tražili od IVZ imama, postavili smo određene uslove i ja sam se dopisivao sa rahmetli Smajlovićem. Prvu ponudu smo glatko odbili. Onda su nam ponudili Mustafu Cerića, koji je bio kvalificiran jer je završio Azhar. Drugi uslov je bio da imam ima želju da doktorira ovdje i da na taj način cijela Bosna ima benefit. Najveća njegova prednost je bila njegova supruga Azra hanuma, odnosno njegov babo je bio član MM i zajedno smo bili na robiji. Mustafa ef. se pokazao jako sposoban i uspješan, ja sam ga odveo na Čikaški univerzitet. Za pet godina je završio doktorat i onda se vratio u Bosnu, a mi smo se nadali da će ostati da bude profesor. Početkom 1990. on nam donosi vijest da se formira bošnjačka stranka. U isto vrijeme tu informaciju mi potvrđuju Bakir Tanović i Omer Behmen. Ubrzo dolazi do osnivačke skupštine SDA.“ stav.ba