na njima se umiralo, gladovalo i čitalo štivo “Istrebljenje poturica”  

Jedan od najinteresantnijih događaja u poslijeratnoj Jugoslaviji bile su svakako omladinske radne akcije, koje su organizovane pod dirikentskom palicom Komunističke partije Jugoslavije. Omladinske radne akcije predstavljene su kao dobra volja omladinaca Jugoslavije i svih onih  koji žele da obnove ratom srušenu zemlju. Njima se propagira lo zajedništvo, druženje i “bratstvo – jedinstvo”. Karakteristika većine literature koja obrađuje suštinu radnih akcija, a pogotovo ona koja je izašla u socijalističkom periodu, jeste neobjektivnost, jer se na osnovu arhivske građe može zaključiti da se radilo o daleko složenijem procesu od spontanog i dobrovoljnog sakupljanja omladine koja je u ime naroda i Tita krenula u izgradnju, odnosno obnovu, zemlje.

Radne akcije nisu izmišljene u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Prema historijskim podacima prvi međunarodni dobrovoljački pokret pojavio se 1920. godine a cilj mu je bio obnoviti ratom razrušeno selo Esenes Argone u blizini Verduna u Francuskoj, a postao je simbol pomirenja velikih neprijatelja Francuske i Njemačke koje su se sukobile u Prvom svjetskom ratu. Ovaj događaj poslužio je Jugoslaviji kao temelj za obnou ratom srušene zemlje, čije je 65% infrastrukture potpuno uništeno. Tokom sedam mjeseci 1946. godine preko 60 000 omladinaca izgradilo je 90 kilometara pruge Brčko – Banovići, a zatim i prugu Bosanski Šamac – Sarajevo.

Gotovo da ne postoji u socijalističkoj literaturi informacija koliko je ratnih zarobljenika učestvovalo u radu. Broj ratih zarobljenika i protivnika režima, koji su učestvovali na prisilnom radu na omladinskim akcijama uopšte nije bio zanemariv. Samo na izgradnji pruge Brčko – Banovići radilo je ukupno 1 500 ratnih zarobljenika, a na pruzi Bosanski Šamac – Sarajevo oko 15 000. Teško da postoji podatak i koliko je omladinaca izgubilo život ili koliko ih je teško povrijeđeno za vrijeme tih radnih akcija, a takvih slučajeva je bilo. Poznat je podatak da je na izgradnji autoceste Zagreb – Beograd umro 51 radnik, od tuberkuloze, pucanja čira, odrona zemlje, trovanja pokvarenim mesom, a čak je bilo i slučajeva da su se neki utopili. Nesreće su se krile iz razloga što se smatralo da će u očima javnosti takvi događaji stvoriti negativnu sliku o Partiji, jer se nije dovoljno brinulo o sigurnosti omladinaca na radu. Istina, Partijske ćelije, koje su nadgledale gradnju pruga, redovno su izvještavale Glavni odbor omladinskih brigada o problemima na izgradnji, ali sve te informacije su brižljivo čuvane od javnosti. Tako u jednom izvještaju partijske organizacije na pruzi Brčko – Banovići stoji da je život omladinaca veoma težak. Hrana se sastojala od graha ili makarona, a zdravstveno stanje je bilo takvo “da ima svakodnevno mnogo bolesnih”, u “jurnjavi za kubaturom” dolazilo je do mnogo povreda, a bilo je i smrtnih slučajeva. Na jednoj sekciji pruge Brčko – Banovići smrtno je stradalo pet omladinaca, a dvadeset ih je teško povrijeđeno, od kojih su neki ostali invalidi. U jednom partijskom izvještaju sa gradnje pruge Bosanski Šamac – Sarajevo navedeno je da je briga o omladini nedovoljna, da se radi po deset sati, da omladinci vuku vreće cementa od po pedeset kilograma, a zbog kašnjenja nadzornika gradilišta brojni su prisiljeni raditi i prekovremeno. U izvještaju doslovno piše: “Mi ne čuvamo omladinu nego je iscrpljujemo.” Javnost nikada nije bila informisana o ovakvim događajima. Posjete novinara bile su dopuštene samo na određenim sekcijama pruge, kako među domaću i svjetsku javnost ne bi mogla procuriti informacija koja bi mogla predstaviti negativnu sliku omladinskih akcija. Novinari su u dozvolama koje bi dobili od vlasti morali navesti hoće li praviti fotografije i za koji list prave reportažu. Također, sva pošta koja je stizala omladincima i koju su oni slali bila je otvarana, kako bi se provjerile i spriječile moguće negativne informacije o stanju na gradilištima. Na poslijeratnim akcijama bilo je i slučajeva zakonske prijetnje u slučaju neodazivanja na poziv, pa i slučajeva prisilne mobilizacije za akciju. Omladinske brigade često pojma nisu imale šta će tačno raditi, a komandanti nisu znali kontrolisati rad. Nije bilo vode, nedostajalo je sapuna, pojavile su se bolesti pa i epidemije – enterokolitis, dizenterija i trušni tifus. Uši je omladina često donosila sa sobom na radne akcije. Stanje je bilo takvo da je Josip Broz Tito u januaru 1949. godine reagirao: “Mi samo pričamo i pričamo o novim generacijama, a ustvari gledamo da ih što više iscrpemo na autostradi, na željezničkim prugama i na raznim drugim javnim radovima…. Obilazeći javne radove, mene je prosto srce zabolilo koliko je ta omladina jadno izgledala”.

Ono što je najporažavajuće, u slučaju omladinskih radnih akcija, je podatak da se na njima čitala šovinistička literatura, odnosno predavanje pod nazivom “Istrebljene poturica” uz teme poput “O seljačkim buanama” i slično. Tako u jednom izvještaju Štabu omladinskih radnih brigada, “Na gradnji omladinske pruge br. 686”, od 6. avgusta 1946. godine, kojeg potpisuje Batrić Jovanović, stoji: “Upućuje vam se po jedan primjerak predavanja ‘O seljačkim bunama’. Isto predavanje je prodvidjeno u planu popularno – naučnih predavanja, te ga prema planu treba održati. Uskoro ćemo vam uputiti prodavanja ‘Istrebljenje poturica’ kao i o ‘Budu Tomoviću’ i ‘Joži Vlahovi’ koju će to čitati na časovima prodavanja. Smrt fašizmu sloboda narodu.”   bosnae.info