.

 

 

 

 

 


.

Imam Muslim je u svom ”Sahihu” zabilježio hadis u kojem je Muhammed, s.a.v.s., rekao: 

”Ko od vas vidi loše djelo (ar. munker) neka ga otkloni rukom, ako to nije u stanju neka ga otkloni jezikom, a ukoliko ni to nije u stanju, neka to zlo prezre srcem, a to je naslabiji vid vjerovanja (imana).”  Zbog pogrešnog shvatanja i razumijevanja ovog hadisa, uostalom kao i cjelokupne vjere, ali i zbog nasušne potrebe za naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla, posebno u našem vremenu koje je u znaku nevjerstva, sujevjerja, zuluma, nasilja, laži, nemorala itd., u ovom tekstu ćemo pokušati dati ispravno objašnjenje ovog hadisa kako bismo obavezu naređivanja dobra i zabranjivanja zla izvršili na islamu primjeren način, i kako bismo time ostvarili željeni cilj i stekli Allahovu nagradu i zadovoljstvo.

Komentarišući spomenuti hadis poznati islamski učenjak Ibnu-l-Kajjim je, između ostalog, rekao: ”Nemaju pravo ni muftija, ni sudija, ni vladar u islamskoj državi donositi fetvu ili presudu ukoliko ne poznaju stvarnost i stanje društva u kojem žive i  ukoliko ne razumiju šerijatske dokaze i njihovu pravilnu upotrebu u datoj situaciji.” To znači da se kod naređivanja dobra i otklanjanja zla i štete mora dobro paziti da se time ne izazove veća šteta i da se nikome nasilje ne učini. Nas je poslanik Muhammed, s.a.v.s., naučio mudrosti pozivanja u dobro i otklanjanja munkera. On je pozivao u islam trinaest godina u Mekki čije je društvo bilo ogrezlo u zlu i grijesima, ali većinu od njih nije otklonio jer nije mogao. Situacija i stanje ljudi zahtijevali su sabur, upornost, mudrost i odricanje. Čak i onda kada je Allahovom voljom pobjedonosno ušao u voljenu Mekku nije stvari rješavao naprečac niti preko koljena. Na to nam ukazuju i njegove riječi upućene Aiši, r.a., koje su pune zadivljujuće mudrosti i pronicljivosti: ”Aiša, da tvoj narod nije nov u vjeri, ja bih srušio Kabu i sagradio je na starim, Ibrahimovim temeljima, ali se bojim da ne kažu (zbog svog nerazumijevanja vjere) da Poslanik ruši Kabu.” Ovaj Poslanikov, s.a.v.s., postupak nam objašnjava da ”otklanjanje zla rukom”  ne podrazumijeva primjenu sile u tom otklanjanju čim se vidi zlo. Naprotiv, treba sagledati situaciju, dobro razmisliti i onda donijeti ispravnu odluku. Ukoliko smo u stanju bezbolno otkloniti određeno zlo, onda ćemo to i učiniti, a ukoliko zaključimo da će to prouzrokovati veće zlo i štetu, onda odustajemo. Poslije toga dolazi otklanjanje zla jezikom, tj. lijepom riječju koja nam danas toliko nedostaje. Za lijepu riječ Allah, s.v.t., kaže da ”plod svoj daje u svako doba godine” i to nam uvijek treba biti na umu. Allah upravlja ljudskim srcima i On upućuje koga hoće.

Mi moramo u ime Allaha pozivati ljude na najljepši način i ne smijemo nikoga odbacivati. Allah, s.v.t., je naredio Musau i Harunu, a.s., da idu faraonu i da ga pozovu u islam: Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao! Kad je Katade proučio ove kur'anske ajete rekao je: ”Gospodaru moj, kako je samo velika Tvoja blagost prema onome koji je govorio: ‘Ja sam vaš najveći bog’ (tako je govorio faraon), pa kolika je onda Tvoja blagost i milost prema onome ko govori: ‘Subhane rabbijel-e'ala’?”

To je, dakle, islamski princip i način pozivanja ljudi u islam. Allah, s.v.t., je znao da faraon neće prihvatiti njihov poziv, ali je i pored toga naredio Musau i Harunu da izvrše svoju poslaničku zadaću i da ukaže na metod koji se mora koristiti u da'wi, a na koji, nažalost, mnoge daije zaboravljaju i postupaju suprotno Allahovoj naredbi. U tom smislu spomenut ćemo primjer jednog muslimana koji je pošao u džamiju da klanja namaz i na putu do džamije napravio katastrofalnu grešku želeći da drugu dvojicu muslimana, koji su stajali pored džamije, upozori na obavezu klanjanja namaza. Umjesto lijepog savjeta, on im je prišao i ljutito rekao: ”Zašto ne idete na namaz, magarci?” Tada je naišao jedan alim koji je, također, pošao u džamiju i kada je čuo kako se taj musliman obraća drugoj dvojici, prišao je i rekao im: ”Nemojte ići na namaz!” Onaj musliman je, čudeći se, upitao šejha: ”Zašto im kažeš da ne idu na namaz kad je to obaveza?”, a šejh mu odgovori: ”Zato što Allah nije naredio magarcima da klanjaju, već ljudima.” Radosni i zadovoljni ovim lijepim postupkom šejha, oni su, također, otišli da klanjaju namaz. Eto, to su primjeri lijepe i ružne riječi, lijepog i mudrog pozivanja u dobro i ružnog pozivanja koje uvijek izaziva kontraefekat.

Mi dobro znamo da ljudi nisu meleki i da nisu bezgrješni, a nisu ni šejtani koji čine samo zlo. Čovjek je posebno biće sa posebnom ulogom na Zemlji. On ima mogućnot izbora između dobra i zla, ali, također, i mogućnost razumijevanja i razlikovanja dobra od zla. I ukoliko upotrijebimo lijep metod prilikom objašnjavanja islamskih principa i onaj kome ih objašnjavamo primijeti da mu uistinu želimo dobro i da ga uvažavamo kao ličnost, nema sumnje da će to ostaviti pozitivan trag na njegovu dušu, pa makar se odmah i ne odazvao. I treći način odnosa prema zlu jeste njegovo preziranje srcem. Musliman mora  prezirati i mrziti zlo jer je to znak njegovog vjerovanja. Zbog toga ga je Muhammed, s.a.v.s., i spomenuo u citiranom hadisu. Međutim, mnogi muslimani ne pridaju posebnu važnost toj da'wetskoj metodi iz prostog razloga što pogrešno razumijevaju riječi Poslanika, s.a.v.s.: ”…a to je najslabiji vid imana.” A u drugom hadisu Muhammed, s.a.v.s., nam objašnjava da je preziranje zla srcem vid džihada, pa je rekao svojim ashabima: ”Svaki poslanik je imao svoje drugove i pomagače koji su slijedili sunnet svog poslanika, pa tako i ja. Poslije vas će doći generacije koje će govoriti ono što neće raditi, a radit će ono što nije naređeno. Ko se protiv njih bude borio rukom, on je vjernik, ko se protiv njih bude borio jezikom, on je vjernik, ko se protiv njih bude borio prezirom srca, on je vjernik. Poslije toga nema vjere ni koliko je zrno gorušice.”  Molimo Allaha da nam podari istinsko razumijevanje vjere i da nas učini iskrenim vjernicima i pomagačima islama.  Autor : Abdussamed Nasuf Bušatlić    saff.ba