Poštenim odnosom prema sebi, drugima, komšiluku i poslu koji je radio postao je uzor ljudima u Špionici i okolini.
Postao je moralna vertikala i oličenje kakav treba da bude čovjek koji je u svom životu uspostavio istinski balans fizičkih i duhovnih komponenti na temeljima Kur'ana Ovo je priča o hadžiji Bešlagi Bajraktareviću iz Špionice kod Srebrenika, koji je u martu ove godine ušao u 94. godinu života. Njegov život obilježili su neizmjerno poštenje, težački poslovi na plodnim špioničkim njivama i starost bez penzije. Jedan je od rijetkih ljudi koji je gotovo do 90. godine života vozio traktor i njime obrađivao zemlju. Na duhovnom planu, uz redovno obavljanje svih namaza, svoj dosadašnji životni vijek obilježio je s 83 ramazana, koje je u kontinuitetu ispostio, trideset i jednom godinom prakticiranja Davudovog posta, višedecenijskim obavljanjem mujezinske dužnosti u svom džematu.
Rođen je u martu 1927. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a potom u Gradačcu upisao tada poznatu Sviračku medresu. Nakon završena dva razreda, a zbog zatvaranje te škole, morao se vratiti u Špionicu. Čekali su ga poslovi na porodičnom imanju. Trebalo je obrađivati zemlju, baviti se stočarstvom. O tome hadžija Bešlaga kaže: “Brat mi je otišao na državni poso, a ja sam osto s ocem da radim na poljoprivredi. I osto sam s njim do njegove smrti. Poslije njegove smrti nastavio sam težački rad na zemlji.” Svojim poštenjem, te odnosom prema sebi, drugima, komšiluku i poslu koji je radio postao je uzor ljudima u Špionici i okolini. Postao je moralna vertikala i oličenje kakav treba da bude čovjek koji je u svom životu uspostavio istinski balans fizičkih i duhovnih komponenti inspiriran Kur’anom.
Baveći se zemljoradnjom, osigurao je solidan život, isfinansirao je školovanje svoje djece i osigurao dva odlaska na hadž. U sretnom braku s rahmetli suprugom Havom proveo je 70 godina, a stekli su troje djece, sinove Orhana i Benjamina te kćerku Senadu. Sve troje ugledni su intelektualci, a Orhan je doktorirao i redovni je profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Utjehu za hanumom Havom, koja je prije nešto više od godinu dana preselila, nalazi u učenju Kur’ana Časnog. Najljepše trenutke u svom životu veže za Kur’an Časni učeći Jasine i hatme i pred duše onih kojima niko nema proučiti. Kad upoređuje ponašanje ljudi nekad i sad, reći će: “Po mom mišljenju, prije su ljudi bili bolji, poštovali su se stariji. Prije nisi mogo nikoga vidjeti da ne posti. I ako nije postio, to je krio od postača. Opalo je klanjanje. Treba stalno spominjati Allaha. Allaha treba spominjati na svakom čistom mjestu. U našem ponašanju najbolja je pouka za druge.”
Mjesna džamija postala je njegova druga kuća. Nastavljajući tradiciju svojih predaka, on je sve namaze, izuzev onih koji su ga zadesili na njivama u jeku sezonskih radova, u džamiji klanjao. Od dvadesete godine svog života do danas obavljao je mujezinsku dužnost. Ovu časnu dužnost obavlja besplatno. Od ranog djetinjstva bio je hizmećar u džamiji. Posebno je bio sretan kad je otpočeo mujeziniti u svojoj džamiji. Časnu mujezinsku dužnost, volonterski i bez materijalnih naknada, obavlja gotovo 80 godina. Poznat je i kao učač mukabele u svom džematu.
Ramazanski post hadžija Bešlaga posti od svoje desete godine života. Ovogodišnji ramazan, koji se desio u jeku korone, njemu je bio 83, koji je ispostio do posljednjeg dana. Budući da se Davudov post posti svaki drugi dan tokom cijele godine, s virusom korona ušao je u 31. godinu ovog ibadeta. Davudov post neprekidno posti od 1989. godine. O motivima da posti Davudov post hadžija Bešlaga voli reći: “U jednoj TV emisiji vidio sam bračni par, čijih se imena ne sjećam, a koji su 25 godina prakticirali ovu vrstu posta, nakon čega sam odlučio da i ja zapostim Davudov post. Na početku nikom osim mojim ukućanima nisam govorio o toj mojoj nakani. Do tada sam puno jeo i gojio se. Kada sam počeo taj post, osjećao sam se puno zdravije, tako da ni u 94. godini života nisam posustao. Postio sam i u vrijeme koševine, kad se kosilo ručnom kosom. I nipošto se ne bih odrekao ovog posta. Postit ću ga dok sam živ.”
Budući da ga u životu nisu interesirale nikakve besposlice i traćenje vremena uprazno, u slobodno vrijeme učio je Kur’an Časni i čitao knjige. Tako je tragao i za izvorima o Davudovom postu. O tome kaže: “Negdje sam pročitao da se jedan od ashaba (drugova) požalio Allahovom poslaniku Muhamedu, a. s., da mu je malo da posti samo ramazan, na šta mu je Poslanik preporučio da posti 13, 14. i 15. dan u mjesecu. Kad se ponovo požalio Poslaniku da mu je i to malo, Poslanik mu je predložio da posti svaki drugi dan. Ashabu je i to bilo malo pa je rekao da bi mogao i više, a Poslanik mu je odgovorio da nema više, jer je to nafila post. Taj post ostao je u tradiciji muslimana do današnjih dana.” Priču o Davudovom postu hadžija Bešlaga zaključuje: “Kada čovjek ima čvrstu vjeru u Allaha, dž. š., ništa mu nije teško. U toku posta nikad ne osjećam glad ili žeđ, tako da sam siguran da bih bez problema mogao postiti i tri dana bez prekida.”
Za hadžiju Bešlagu kažu da je bio umjeren u radu, spavanju, učenju, priči, hrani, u svemu. Kao iskreni musliman, nikada nije okušao niti ijedan haram. Čak je i djecu savjetovao da se klone i duhanskog dima. O njegovom karakteru sin Benjamin kaže: “Za vrijeme rata pšenicu, kukuruz nikom ni grama nije htio prodati, nego je dijelio besplatno. Budući da su cijene ovih prehrambenih kultura bile enormno visoke, ja sam ga bio namolio da mi pokloni jednu količinu žitarica od čije bih prodaje kupio auto. Taj dan kad sam ga uspio namoliti, kad je nevoljko pristao na taj aranžman, pojavili su se konvoji s hranom i naglo je pala cijena žita. Babo je bio sretan što je tako ispalo. Potom mi je ponudio pare da kupim auto pod uvjetom da prestanem pušiti. Uzeo sam te pare i, pošto nisam mogao prestati pušiti, vratio sam mu ih.”
Prije nepune tri godine hadžiju Bešlagu posjetio je muftija tuzlanski dr. Vahid ef. Fazlović. Taj je gest za svaku pohvalu. Iako je hadžija Bešlaga moralna veličina našeg naroda i, pored toga što ništa u životu nije radio da bi ga neko osim dragog Boga nagradio za to, nije nam poznato da li ga je nagradila Islamska ili društvena zajednica. Zar samo za više od 70 godina mujezinske misije u džematu, koja je bila na volonterskoj bazi, nije zaslužio nagradni odlazak na hadž ili neko drugo priznanje?! Piše: Bajro PERVA stav.ba