Šamponiranje je dio svakodnevne higijene, a u Evropu nam je stiglo u 19. stoljeću iz Indije, tada dijela Britanskog carstva.
Dobili smo ga zahvaljujući muslimanu iz Indije – Sakeu Deanu Mahomedu U vrijeme pandemije virusa korona, koji hara svijetom, svakodnevno čujemo savjet stručnjaka o tome kako je redovito pranje ruku u trajanju od najmanje 20 sekundi najbolja prevencija zaraze. Isto tako, preporučuje se svakodnevno tuširanje, najmanje jedanput dnevno. Sve su to savjeti koji su pomalo besmisleni svakome ko redovito vodi računa o higijeni, no pojava novog virusa korona pokazala je kako čovječanstvo, očito, u svom većem dijelu baš i ne vodi previše računa o osnovnim higijenskim navikama. Stoga nije zgoreg podsjetiti kako su u Evropu stigla sredstva kojima održavamo higijenu. Šampon je jedan od njih.
Engleska riječ shampoo ima svoje korijene u hinduskom izrazu champoo (ponekad champi ili champy ili champna), što znači miješanje ili masiranje. Izvedena je iz hinduske riječi koja je evoluirala od sanskritske riječi chapyathi. Način na koji danas peremo kosu stigao nam je iz Indije. Riječ šampon nije poprimila svoje savremeno značenje sve do kasnih 1800-ih. Prije 1860-ih šamponiranje se odnosilo na terapijsko masiranje, ne samo glave već i cijelog tijela. Praksa korištenja šampona datira iz 1500. godine, kada je napravljena kombinacija sapunice, ogrozda, hibiskusa, akacije i drugih biljaka prilagođenih dlačicama za zdravlje i čišćenje vlasišta. U mnogim kućama širom Indije mnogi i dalje danas slijede praksu sušenja određenog lišća i cvijeća i izrađuju od toga pastu. Kako je rođen u porodici brijača, odrastao je učeći tehnike izrade biljnih napitaka i sapuna. Tek kasnije, početkom 1900-ih, značenje šampona prešlo je iz puke masaže u nanošenje drugih tvari na kosu zbog čišćenja.
Sake Dean Mahomed bio je iz bengalske muslimanske porodice. Tvrdio je da je iz elitne porodice te da je imao pretke koji su bili bliski mogulskim carevima. Njegov otac, koji je pripadao tradicionalnoj brijačkoj kasti, bio je zaposlen u britanskoj kompaniji “East India”. Proučavao je alhemiju i razumio metode korištene za proizvodnju različitih sapuna i šampona. Kasnije će u svojim djelima detaljno opisati mudrog cara Alama II i gradove Allahabad i Delhi te zabilježiti detalje izblijedjele slave Mogulskog carstva. Dean Mahomed otišao je iz Indije kada mu je bilo 25 godina. Po dolasku je svom imenu dodao i Sake (što je bila varijanta izgovora riječi šeik). Rođen je 1759. godine u indijskoj Patni. S jedva 11 godina uključio se u vojsku, služeći u Bengalskoj pukovniji pod komandom irskog kapetana Godfreya Bakera. Nakon 13 godina aktivnog služenja u vojsci, 1784. godine Mahomed odlučuje poći s Bakerom, koji se nakon umirovljenja vraća u njegov irski dom u Corku. Zbog prijateljstva koje se razvilo među njima, Baker je mladog Indijca tretirao kao sina i platio mu studij u lokalnoj školi kako bi usavršio znanje engleskog jezika i naučio književnost.
U školi se zaljubljuje u Jane Daly, ali je njena porodica protiv te veze pa je par pobjegao u drugi grad da bi se vjenčali 1786. godine. Zbog nje je Mahomed prešao na protestantizam, ali kako je brak između protestanata i katolika bio nezakonit, postaje anglikanac. Par se preselio u London početkom 1800-ih i imao je sedmero djece: Rosannu, Henryja, Horatija, Fredericka, Arthura, Deana Mahomeda i Ameliju. Frederick je imao haman u Brightonu, a unuk Frederick Henry Horatio Akbar Mahomed postao je liječnik poznat po svom važnom doprinosu u proučavanju bolesti krvnog pritiska. Mahomed je u Engleskoj postao poznat kada je objavio autobiografiju pod naslovom Putovanja Deana Mahomeda. Vjerovatno nesvjestan toga, ali postao je prvi Indijac koji je objavio knjigu na engleskom jeziku. Mahomedova je knjiga bila prva prilika da Britanci vide život azijske zemlje iz perspektive Indijca. Sake Dean Mahomed počeo je uviđati brojne mogućnosti poslovanja u Engleskoj. Njegov prvi posao u Londonu bio je pomoćnika u hamamu Basila Cochranea. Uslugu je poboljšao proizvodom nazvanim champi, što je dovelo do anglizma shampoo, a koja je potekla od hinduske riječi champissage, što znači masaža glave.
Mahomed je nakon toga pokrenuo vlastiti posao, restoran i kafić “Hindoostan”, na zapadnoj strani Londona, gdje je želio nastaviti iskorištavati mogućnosti indijske kulture. Međutim, u gradu je već postojala konkurencija i u svom prvom iskustvu poduzetnika bio je prisiljen proglasiti bankrot. Već 50-godišnji Mahomed s porodicom seli u Brighton kako bi se bavio poslom koji je zaista znao raditi – u hamamu. Sebe je nazvao “izumiteljem ljekovitih hamama Indije”. Kako bi uspio, Sake Dean Mahomed riskirao je sve što je imao. Svom je imenu dodao naslov Sake, ukrasio je svoju biografiju tvrdeći da je bio na studijama medicine u Indiji prije nego što se pridružio vojsci, a sebi je dodao deset godina kako bi učinio svoje iskustvo vjerodostojnijim. Od tada je Dean Mahomed reklamirao svoja indijska ulja i biljne tretmane kao lijek za razne tegobe. Prevladao je početno nepovjerenje besplatnim tretmanima za one koji su patili od astme, paralize i reumatizma i počeo se baviti marketingom, koji u to vrijeme uopće nije ni postojao, puneći svoj ured štakama i napravama za koje je rekao da su ih odbacili ljudi koje je izliječio. To je, zajedno s objavljivanjem opisa njegovih liječenja i svjedočenja pacijenata koji su tvrdili da su izliječeni zahvaljujući njemu, dovelo do buma u poslovanju i postao je poznat kao dr. Brighton.
Godine 1821. sa suprugom otvara ono što danas poznajemo kao banja. Banja “Mahomed” smještena je u blizini morske obale, gdje su dame i gospoda imali svoje smještajne jedinice na odvojenim katovima i gdje se nalazila čitaonica, mramorne kupaonice s toplom i hladnom vodom i sobe opremljene za obradu parom i šamponiranjem. Luksuzni objekt privlačio je klijentelu britanske aristokratske više klase. Čak su i kraljevi George IV i William IV sponzorirali Mahomedovu banju. U svoje najpoznatije dane Mahomed je postao redovan gost na zabavama i utrkama konja, ali i vrlo velikodušni donator lokalnih dobrotvornih organizacija i organizator raznih dobrotvornih aktivnosti tokom cijele godine. Kada je Mahomed već bio u svojim 70-im godinama, žestoka konkurencija počela je uzimati svoj danak i postupno je padao u zaborav. Otvorio je još jedno kupatilo u Londonu sa svojim sinom, ali je lokal propao i završio na aukciji. Više nije imao novca da ga otkupi, a novi je vlasnik unajmio Mahomedove bivše zaposlenike i najavio tretmane identične onima iz Indije. Mahomed i njegova supruga Jane nastavili su liječiti pacijente kod kuće, ali više ništa nije bilo tako sjajno kao prije.
Sake Dean Mahomed umro je 1851. godine, u dobi od 91 godine i samo dva mjeseca nakon što je Jane preminula. Pokopan je u skromnoj grobnici u Crkvi Svetog Nikole u Brightonu. Godinama je bio potpuno zaboravljen sve dok nisu otkriveni radovi koje je ostavio iza sebe. Priznanje za njegov život i doprinos kulturnoj razmjeni između Indije i Velike Britanije uslijedilo je 29. septembra 2005, kada je u Londonu otkrivena ploča postavljena u njegovu čast. Ostatak čovječanstva nesvjesno mu odaje počast svakodnevnim tuširanjem, kada glavu masiramo šamponom onako kako je on to definirao. /N. Hasić/ stav.ba