Tacka u kojoj se ozbiljni historicari, bez obzira na njihovu ideologiju, slažu jeste cinjenica da je kao historijski oblik države komunizam dostigao nivo kontrole nad stanovništvom koji nikada prije nije bio postignut. Uoci 80. obljetnice lenjinisticke revolucije, u ruskim novinama prvi put objavljeno je cjelovito istraživanje o broju ubijenih od strane komunistickih režima diljem svijeta od 1917. do 1987. godine. Tada je objavljen podatak o 110 miliona žrtava tog režima. Komunizam je u tom trenutku i zvanicno postao najsmrtonosnija ideologija 20. stoljeca  Kraj je aprila 1945. godine. Berlin više ne lici na onaj blještavi grad, na sjajno uredeno središte Treceg rajha. Na ulicama kojima su vojnici Adolfa Hitlera donedavno ponosno marširali sada se ostaci njegove vojske ocajnicki bore medu ruševinama kako bi sprijecili napredovanje Saveznika. Odjednom, na krovu Reichstaga, sjedišta Parlamenta Njemacke, sovjetski vojnik trci do najviše tacke zgrade i podiže crvenu zastavu na kojoj su srp i cekic. Taj je cin znacio konacan poraz nacista u Drugom svjetskom ratu i pukom srecom i hrabrošcu autora ovjekovjecen je fotografijom koja ce ubrzo postati cuvena. To je službena verzija koju je svijetu odaslalo rukovodstvo tadašnjeg SSSR-a o nastanku jedne od najpoznatijih fotografija u historiji covjecanstva. Postoji tek jedan sitan problem. To pojašnjenje nema nikakve veze sa stvarnošcu.

 

PROPAGANDNA AKCIJA

Snimak nije nastao slucajno, napravljen je nekoliko dana nakon što su borbe u Berlinu okoncane, i to po zamisli i naredenju ratnog reportera koji je želio zaraditi svoje mjesto u historiji. Cak je i retuširao fotografiju, napravio neke promjene na njoj nakon što je shvatio koliko je popularna i utjecajna medu sovjetima. Velika laž živjela je medu stanovnicima SSSR-a sve do raspada te države, kada je otkrivena istina o toj propagandnoj operaciji.Da bi se shvatila važnost ove fotografije, ciji je zvanican naziv bio “podizanje zastave iznad Reichstaga”, potrebno se vratiti u 16. april 1945. godine. Tacno tog dana pocela je bitka za Berlin. Bila je to posljednja odbrana grada koju je cinila šaka njemackih vojnika koji su još uvijek štovali Hitlera. U to vrijeme više nije bilo tajna da su Saveznici (osobito sovjeti, koji su imali više od dva i po miliona vojnika i 6.000 tenkova) daleko napredovali prema posljednjem uporištu Führera. Jedan od najmocnijih voda prve polovice 20. stoljeca jedva je mogao skupiti 800.000 boraca. I vecina njih bili su samo siromašna djeca regrutirana iz “Hitlerove omladine” s lažnim obecanjima o slavi i buducem njemackom carstvu kojim je zapovijedao Hitler, a koje ce se izdici iz pepela. Te su male vojnike pratile hiljade staraca naoružanih i treniranih u ostacima nekoliko jedinica koje su uspjele preživjeti neprekidne borbe protiv Saveznika u polovini Evrope.

 

Kako su dani prolazili, situacija se još više pogoršavala za branitelje, koji su, unatoc svemu, bili odlucni braniti Führera, vodu koji je, kako su mnogi tvrdili, vec izgubio pamet nekoliko sedmica ranije. “Dana 23. aprila general Weidling, zapovjednik bitke za Berlin, obavijestio je Hitlera da je ostalo municije samo za dva dana borbe. Medutim, rekao je da ce braniti svoje položaje dok sovjetska opsada lebdi nad gradom, nekoliko blokova od bunkera gdje je Hitler bio uronjen u svoje iluzije. 30. aprila Berlin je bio vatreni pakao u kojem su Rusi imali primarni cilj: simbolicki zarobiti Reichstag”, objašnjava Chris Mann u svojoj knjizi Velike bitke Drugog svjetskog rata.Sovjetska misija nije bila nimalo jednostavna jer se unutar zidina vladine zgrade branilo ne manje od 5.000 pripadnika zloglasnog Waffen SS-a. “U tu svrhu minirane su sve ulice koje su vodile do Reichstaga, postavljene su barikade, iskopani su rovovi i protutenkovske jame. Nijemci su rasporedili nekoliko baterija artiljerije i ostali u podrumima ojacanim betonskim i celicnim gredama”, piše Jesus Hernández Martinez u svojoj knjizi 100 najboljih anegdota Drugog svjetskog rata.Usred haosa, usred svog tog vrtloga smrti, službena verzija iz Staljinovog kabineta navodi da je 30. aprila (kada Reichstag još nije u potpunosti preuzet i dok još uvijek nekoliko stotina Nijemaca pruža otpor u nekoliko odaja) sovjetski vojnik uspio doci do krova zgrade. Kad je stigao tamo, skinuo je zastavu sa svastikom i, umjesto nje, mahnuo sovjetskom tkaninom sa srpom i cekicem koji simbolizira osvajanje Berlina. Taj trenutak, prema onome što je objavio SSSR, fotograf je svojim fotoaparatom ovjekovjecio za sovjetsko potomstvo. Nastala je jedna od najpoznatijih fotografija cijelog Drugog svjetskog rata. Istina je drugacija. Fotografija je bila montaža, rekonstrukcija napravljena 2. maja na temelju onoga što se, prema tvrdnjama nekih boraca, dogodilo nekoliko dana prije, ali to nije bilo moguce ovjekovjeciti.

 

“Otvaranje tajnih arhiva Sovjetskog Saveza nakon njegovog raspada objasnilo je kada je fotografija nastala. Ratni fotograf Yevgeni Jaldéi (1917–1997) iz agencije TASS pripremio je scenu 2. maja, kada je Reichstag vec bio osvojen i osiguran. Za to je zamolio nekoliko vojnika da poziraju na taj nacin, stavljajuci zastavu na najviši dio zgrade. Od brojnih fotografija koje su proizašle iz sesije, on je odabrao onu koja ce kasnije postati poznata širom svijeta”, objašnjava Hernández u svom radu. Ocigledno, sovjeti su htjeli nešto jednako šokantno poput cuvene fotografije Amerikanaca na Iwo Jimi.Nakon što je fotografija stigla u Moskvu, šefovi su odlucili da na njoj postoji nekoliko detalja koji baš i nisu herojski i da joj je potrebno i malo retuširanja da bude savršena. Prvi je zadatak bio ukloniti jedan od dva sata koje je vojnik Crvene armije nosio sa zastavom na jednoj od svojih ruku. Možda se cini apsurdnim, ali razlog je bio sasvim jednostavan: satove je zaradio pljackajuci leševe njemackih vojnika koje su tog dana ubili u borbi. To se nije moglo tolerirati, a u isto vrijeme dva stuba dima dodana su na fotografiju kako bi se situacija u Berlinu doimala dramaticnijom.Preostalo je samo još da se fotografija raširi svuda gdje je moguce i priceka da ona postane poznata. Historijski snimak bit ce prvi put objavljen 13. maja u ilustriranom casopisu Ogonyok; od tada ce se široko reproducirati u svim sovjetskim publikacijama, pa cak i na poštanskim markama. Konacno, “podizanje zastave na Reichstagu” uskoro je postao simbol pobjede SSSR-a nad Adolfom Hitlerom i nacizmom. Rat se završio, ali legenda je ostala. Iako je bila lažna.

 

Ni danas nije poznato ko je sve osmislio, ko je bio arhitekta ove operacije. Hernandez, nakon istraživanja, upucuje izravno na druga Staljina, iako dodaje da je to nemoguce potkrijepiti. Hernandez tvrdi kako se špekuliralo da je sam Staljin ohrabrio Odjel za propagandu da naprave historijsku fotografiju nakon što je shvatio kakav je utjecaj imala fotografija americkih vojnika koji podižu zastavu na Iwo Jimi. Stoga je, prema toj hipotezi, sovjetski diktator odlucio stvoriti slicnu scenu.Osim ove tajne propagandne operacije, sovjeti su takoder lagali o tome ko je bio zadužen za podizanje zastave iznad Reichstaga. Smatralo se da je to bio gruzijski narednik Meliton Kantaria (koji je odlikovan kao heroj Sovjetskog Saveza). Medutim, tokom godina i uzastopnih povijesnih istraživanja, cast je prenošena s jednog na drugog vojnika.“U stvarnosti, ta cast mora pripasti covjeku koji je prvi put stavio crvenu zastavu na simbolicki važnu zgradu, u 22:40 sati 30. aprila 1945. godine. Bio je to Rus Mikhail Petrovic Minin. Dok su se borbe još uvijek odvijale u hodnicima Reichstaga, Minin i još trojica muškaraca ponudili su se da se popnu na krov i postave zastavu, a nadredeni su im kazali da ce, ako uspiju, biti imenovani herojima Saveza”, objašnjava Hernández. Niti je te veceri napravljena fotografija, niti su Minin i drugovi dobila orden. Pocast im je odana tek 1995. godine.

 

ISTOK U ORBITI SSSR

 

Staljinova neobicna laž bila je u svakom slucaju tek sitnica za ono što je zamislio ostatku Evrope. Posebno njenom istocnom dijelu. Manje od godinu dana nakon snimanja izmišljene scene postavljanja zastave, Staljin je poceo ostvarivati svoj pakleni plan komunistickog porobljavanja Starog kontinenta. Dvanaestog januara 1946. godine proglašena je Republika Albanija. Ono što je Josip Broz Tito bio u Jugoslaviji, Enver Hoxha bio je u Albaniji, a obojica su bili vjerni Staljinovi pomagaci. Jugoslavija je proglasila republiku bez uzimanja u obzir volje miliona svojih gradana i u januaru 1946. godine albanska skupština je ucinila isto. Bile su to prve zemlje koje su uspostavile komunisticke režime u orbiti SSSR-a nakon završetka Drugog svjetskog rata.Staljin je dvije godine ranije došao na ideju o stvaranju “zdravog koridora” s politicki povezanim državama, podredenim odlukama Moskve. Bilo je to onda kada su njegove trupe pocele osvajati istocnu Evropu nakon uspjeha operacije “Bagration”. Pokrenuta 23. juna 1944. godine, bila je to najveca ofanziva koju je do tada poveo Sovjetski Savez. Na Zapadu nikad nije dosegla slavu koju je imalo iskrcavanje u Normandiji, iako je to više nego zaslužila jer je tom operacijom sovjetskoj vojsci uspjelo da nanese ogromne gubitke Wehrmachtu u svega šest sedmica. Nacisti su imali više žrtava nego u Staljingradskoj bici.Ta operacija i sporazumi napravljeni pri i na kraju rata (Potsdam i Yalta) znacili su veliku teritorijalnu ekspanziju za sovjete. Staljin je vojno ili politicki uspio pripojiti zemlje poput Poljske, Estonije, Latvije, Litve, Bugarske, Ukrajine, Cehoslovacke, Finske, Madarske, Rumunije, dijelova Njemacke (Istocna Pruska), pa cak i Mandžuriju i Sjevernu Koreju. Prije toga, staro rusko carstvo bilo je ograniceno na podrucja slavenske kulture, ali nakon Drugog svjetskog rata, SSSR se proširio na vecu regiju Evrope i za kratko vrijeme poceo intervenirati u drugim dijelovima svijeta. SSSR je od zaostale i odbrambene nacije narastao u ogromnu osvajacku mašineriju i bio je to savršen trenutak za pokretanje crvenog stroja kojim bi se proširio njegov utjecaj i nametnulo se rivalstvo Sjedinjenim Državama.

 

Nastao je Istocni blok, kojeg se pocelo oblikovati u januaru 1946. godine, s dolaskom na vlast Hoxhe i Tita u Albaniji, odnosno Jugoslaviji, diktatora koji su vladali 41 i 35 godina. Postojala su dva strateška pokreta koja je Staljin podržao i motivirao samo osam mjeseci nakon Hitlerovog samoubistva, dok su se “Nirnberška sudenja” još uvijek održavala. Nije bilo vremena za gubljenje. S padom nacista, zemlja je vec bila oplodena tako da su komunisticke partije ostalih zemalja mogle zapoceti svoj uspon, uz mali sovjetski poticaj i korištenje svih neophodnih sredstava.Scenarij koji je Staljin pripremio kako bi proširio svoj utjecaj bio je slican u svim tim zemljama. I sve je moralo biti izvedeno vrlo precizno jer vecina komunistickih i socijalistickih partija u tim zemljama u ta doba i nije bila previše važna niti je ikada bila na vlasti. Rumunska komunisticka partija, naprimjer, imala je svega hiljadu podružnica. U Albaniji Demokratska fronta Envera Hoxhe, koja je vec bila pod utjecajem boljševika, ostvarila je ogromnu izbornu pobjedu 11. januara 1946, ali samo zato jer je bila jedina stranka koja je izišla na izbore. Njezin voda vec je dugo imao potpunu kontrolu nad zemljom kao predsjednik privremene vlade koja je žurila centralizirati ekonomiju i provesti agrarnu reformu prije izbora. Slucaj Jugoslavije bio je slican. Vojna pobjeda nad nacistima bila je ogroman uspjeh za Tita i komuniste, koji su ojacali svoju popularnost medu stanovništvom. Monarhija i politicari koji su bili na vlasti prije rata bili su vrlo “oslabljeni”. Nakon izbora u novembru 1945, Tito je brzo proglasio novu Narodnu Federativnu Republiku. Ubrzo nakon toga, poceli su smaknuca i represija nad hiljadama ljudi koji su bili poslani u koncentracijske logore poput Golog otoka, na kojem je do 1956. godine bilo oko 16.000 “neprijatelja” režima.

 

Nakon Albanije i Jugoslavije, vecina komunistickih partija zemalja pod Staljinovim plaštom prvi put u historiji domogla se vlasti. U mnogim slucajevima, uz direktnu potporu sovjetskih okupacijskih vlasti i organizacija kao što su NKVD i vojska. Ponekad su ulazili u vlast u koalicijama i uzimajuci za sebe ministarstva koja su im davala istinsku moc: unutarnjih poslova, kojim su dominirali policija i tajne službe; poljoprivrede, kako bi promicali agrarne reforme s kojima ce uz sebe dobiti seljake bez zemlje, ili ministarstva pravde, kako bi njihovi suci mogli kontrolirati i ocistiti iz uprave elemente koji nisu s njima povezani. Takav je bio slucaj Bugarske i Georgija Dimitrova, koji je uspostavio Narodnu Republiku u decembru 1947. godine, nakon referenduma koji je ukinuo monarhiju. Narodna skupština, koju je kontrolirala Komunisticka partija, ubrzo je pokrenula procese, a narodni sudovi osudili su na smrt cetvrtinu od više od 11.000 ljudi osudenih na kraju Drugog svjetskog rata. Kaže se, medutim, da je neslužbeni broj pogubljenja bio 18.000.Slucaj Rumunije bio je mnogo skandalozniji i sve se, takoder, dešavalo u decembru. Zemlju je okupirala vojska SSSR-a, a komunisticka partija pod vodstvom Gheorghea Gheorghiu-Deja falsificirala je rezultate izbore nakon što je na njima poražena. Nakon toga, prisilili su na odlazak kralja Mihaela Prvog, postavši tako još jedna zemlja koju je Staljin lagano riješio. Isto se desilo u Poljskoj, takoder u decembru 1947, gdje je Radnicka stranka Boleslawa Bieruta morala falsificirati izbore kako bi se domogla vlasti, takoder uz potporu sovjetskih trupa. Prvo što je Bierut ucinio bilo je odbaciti Marshallov plan koji su finansirale Sjedinjene Americke Države i eliminirati široku opoziciju koja je postojala u zemlji. Pet godina kasnije, osnovali su Narodnu Republiku i odobrili ustav koji je bio na snazi ??sve do 1997. godine, kada je zamijenjen drugim koji je jamcio gradanske i ekonomske slobode.

 

ZLOCINI REŽIMA

 

U mnogim od istocnih zemalja bilo je vrlo važno potkopati moc politickih protivnika, a u tu je svrhu korištena neodoljivo privlacna kontrola štampe i radija, sve kako bi sprijecili da njihova mišljenja dodu do stanovništva ili da ih izravno kritiziraju. U ekstremnim je slucajevima dolazilo do ubistava opozicionih voda koji su još uvijek imali neke javne dužnosti. Takav je bio slucaj Cehoslovacke. Komunisticka partija Klementa Gottwalda došla je na vlast 9. maja 1948. državnim udarom, a sedam dana kasnije, ministar vanjskih poslova umro je u cudnim okolnostima. Tijelo mu je pronadeno, obuceno u pidžamu, ispod prozora njegove kupaonice u vrtu ministarstva.Prvobitna istraga novoosnovanog komunistickog režima zakljucila je da je rijec o samoubistvu, ali je naknadnim istragama iz 1968, 2004. i 2006. godine utvrdeno da je rijec o ubistvu. Istog mjeseca, na madarskim izborima, komunisti su dobili velikih 48% glasova. Narodna Republika proglašena je u augustu, na celu s vodom Radnicke partije Mátyásom Rákosijem. Ubrzo je to postala diktatura koja je nacionalizirala tvrtke i kolektivizirala zemljišne posjede. To je bio samo prvi korak u strašnim cistkama, madarski komunisticki voda stvorio je malu repliku staljinisticke diktature SSSR-a.Jedna od posljednjih epizoda ove komunisticke pretvorbe postat ce i najpoznatija. Njemacka Demokratska Republika osnovana je 7. oktobra 1949. u dijelu Njemacke koji su okupirali sovjetski vojnici. Prvi predsjednik bio je Wilhelm Pieck, glavni sekretar Jedinstvene socijalisticke stranke (SED) s komunistickom vecinom. Od tada pa u narednih pola stoljeca, Sovjetski Savez je nadzirao sve što se dogadalo u njegovom podrucju utjecaja, a od 1945. do 1953. godine komunizam je uspostavljen kao jedina politicka snaga svih tih režima.Ideja o svijetu koju je definirao Marxov “komunisticki manifest” još uvijek postoji, nakon sto godina i sto miliona mrtvih. 

 

Najnaseljenija nacija na Zemlji, Kina, vlada na taj nacin, a autokratska i nacionalisticka tradicija Rusije, ojacana komunistickim diktatorskim iskustvom dugim sedam desetljeca, provodi novu imperijalnu reinkarnaciju. Popularnost Staljina je ogromna. Širom Rusije lahko je naci lice diktatora otisnuto u magnetima, na majicama, šalicama… Staljin je posvuda. Pad Berlinskog zida nije znacio kraj jednog dijela historije, komunisticke ideje pokušavaju se prežvakati iznova u nekim evropskim državama. Primjena komunizma bila je nespretna ili podmukla, ali “ideje su bile dobre”, kazat ce moralizirajuci simpatizeri. Srecom, postoji historiografija o globalnom historijskom iskustvu komunizma. On je bio iskustvo moci, brutalno, militantno, nesporno i genocidno. Tacka u kojoj se ozbiljni historicari, bez obzira na njihovu ideologiju, slažu jeste cinjenica da je kao historijski oblik države komunizam dostigao nivo kontrole nad stanovništvom koji nikada prije nije bio postignut. Niti ce. Konacno, krajem oktobra 1997. godine, uoci 80. obljetnice lenjinisticke revolucije, u ruskim novinama prvi je put objavljeno cjelovito istraživanje o broju ubijenih od strane komunistickih režima diljem svijeta od 1917. do 1987. godine. Tada je objavljen podatak o 110 miliona žrtava tog režima. Komunizam je u tom trenutku i zvanicno postao najsmrtonosnija ideologija 20. stoljeca.    Stav.ba