.

 

 

 

 

 


.

Islamska historija se sa neizmjernom zahvalnošću i divljenjem sjeća uspjeha

 Salahuddina el-Ejjubija i oslobađanja Kudsa (Jerusalema) od krstaša (27. redžeba, 583. h.g./2. oktobra, 1187.), koje je bilo u duhu samilosti, plemenitosti i veličanstvenog islamskog ahlaka. Slavni islamski vojskovođa i neustrašivi mudžahid, Salahuddin el-Ejjubi, iako mu se pružila ogromna prilika, nije dozvolio da ga nadvlada strast i želja za osvetom krstašima koji su, nakon što su osvojili Kuds (22. ša'bana, 492. h.g./15. jula, 1099.), počinili strašan zločin i izvršili pravi pokolj i masakr nad muslimanskim civilima u Kudsu, tako da su ulice svetog grada Kudsa bile pune muslimanskih tijela.
 
Sultan Kamil i Kuds: I nije prošlo više od 35 godina od vraćanja Kudsa u ruke muslimana, kada je, od strane egipatskog sultana Kamila ibn Adila el-Ejjubija, Kuds postao predmetom trgovine u jednom od najčudnijih ustupaka koje je napravio jedan muslimanski vladar kada se našao u kriznoj situaciji.Ovaj sultan iz porodice El-Ejjubi je to učinio prije nego što je Dumjat pao u ruke krstaša (27. ša'bana, 616. h.g. /5. novembra, 1219.), u Petom križarskom ratu i pokušaju krstaša da osvoje snažnu Ejjubijsku državu u Egiptu. I nakon što je izgubio svaku nadu u vraćanje Dumjata, sultan Kamil ibn Adil el-Ejjubi ponudio je kršćanima da im vrati Kuds u zamjenu da oni evakuišu svoje snage i napuste Egipat.Na svu sreću, ova velikodušna ponuda nije naišla na jednoglasno prihvatanje kod krstaša, pa su je odbili, jer su se oni nadali da će osvojiti cijeli Egipat. Zbog toga su ostali u Dumjatu osamnaest mjeseci bez ijedne ozbiljne vojne akcije, sve dok ih muslimani Egipta nisu porazili i protjerali iz Dumjata. Tako je Kuds preživio prljavu trgovinu i ponovni pad u ruke krstaša.
 
Raskol među Ejjubijama:  Savez, jedinstvo i bratska solidarnost između sinova sultana Adila el-Ejjubija: Kamila Muhameda, Muazzama Ise i Ešrefa Muse bili su presudni u pobjedi muslimana u Dumjatu i potpunom neuspjehu i krahu Petog krstaškog rata. Postojala je nada kod muslimana da će taj savez ostati jak, ali to se nije dogodilo, tako da je ugovor o savezništvu trojice braće muslimana prekinut zbog međusobne svađe i borbe za pozicije i lični interes, zapostavljajući u potpunosti interese muslimana, odnosno interese ummeta. Tako je došlo do međusobnog sukoba između sultana Kamila i njegovog brata Muazzama, vladara Damaska.U toku sukoba obojica su tražili pomoć vanjskih sila, pa je Muazzam zatražio pomoć od sultana Dželaluddina Havarizm Šaha, vladara države Havarizm, dok je sultan Kamil zatražio pomoć od Fridrika II, koji je u to vrijeme bio izabran za cara Svetog rimskog carstva. Sultan Kamil je ponudio Fridriku II da mu preda Kuds i sva mjesta koja je osvojio, odnosno oslobodio Salahuddin el-Ejjubi na šamskoj obali, u zamjenu za njegovu pomoć Kamilu u ratu protiv rođenog brata Muazzama. Tako visoka cijena za tako prezren i ništavan cilj!
 
Ako bi se za prvobitnu ponudu predaje Kudsa krstašima u zamjenu za njihovo napuštanje Dumjata i moglo naći opravdanje, jer je eto sultan zapao u tešku situaciju i bojao se da krstaši ne osvoje cijeli Egipat, kakvo je opravdanje očekivao jadni sultan Kamil kada je i drugi put ponudio krstašima Kuds u zamjenu za njihovu pomoć u borbi protiv rođenog brata?! Sultan Kamil ibn Adil el-Ejjubi poslao je svoga izaslanika emira Fahruddina Jusufa caru Fridriku II, koji se u to vrijeme nalazio na Siciliji. Naravno, Fridrik II je sa zadovoljstvom prihvatio tu velikodušnu ponudu, onaj isti Fridrik koji je prethodno vodio krstaški rat u Šamu. Po dogovoru sa papom Grgurom IX, Fridrik II je krenuo u Šam u junu 1228. godine, da ponovo preuzme vlast nad Kudsom (Jerusalemom) i to bez ikakve borbe i otpora, nakon što su muslimani, na čelu sa Salahuddinom el-Ejjubijem, prolili rijeke krvi dok su ga oslobodili.Kad je stigao u Akku, zatekao je situaciju kakvu nije želio. Naime, razlog zbog kojeg ga je sultan Kamil pozvao u pomoć više nije postojao, jer je vladar Damaska, Muazzam Isa, koji je želio da proširi svoju teritoriju na račun svoje braće, umro. Zbog toga sultan Kamil nije morao ispuniti svoje obećanje koje je prethodno dao caru Fridriku II, a pogotovo što se, nakon smrti Muazzama, situacija među Ejjubijama smirila.
 
Oružje pregovaranja i diplomatije:  Položaj cara Fridrika II se u tim okolnostima potpuno promijenio, zbog čega je on pribjegao jedinom preostalom oružju, a to je oružje pregovaranja i dodvoravanja. S tim ciljem on je poslao svog izaslanika sultanu Kamilu sa bogatim poklonima, da traži od sultana Kamila da ispuni ono što je obećao, a to znači da mu preda Jerusalem. Taj zahtjev sultan je odbacio nakon svega onoga što se u međuvremnu desilo. Međutim, sultanovo odbijanje povećalo je carsko ustrajavanje na ponavljanju zahtjeva, preuveličavajući sultanovu ulogu i dobrotu te pribjegavajući samoponiženju i plaču.Spominje se da je u toku pregovora sa sultanom Kamilom, car Fridrik II, između ostaloga, pisao sultanu: “Ja sam sada u vašem vlasništvu. Vi znate da sam ja jedan od najvećih kraljeva, a papa i ostali kraljevi znaju moju želju i namjeru. Ako se vratim poražen i ponižen, to će u potpunosti srušiti moj ugled kod njih. Pa, ako bi mi sultan iz svoje dobrote poklonio dio zemlje i dozvolio da je posjetim, to bi bila milostinja od njega, a time bi se povećao i moj ugled među ostalim kraljevima.”
 
Predaja Kudsa:  Ta politika je uspjela, Fridrikove molbe i žalopojke uspjele su osvojiti srce sultana Kamila koji je bio pretjerano tolerantan čovjek, pa je poklonio ono što nije njegovo vlasništvo i pokazao je toleranciju tamo gdje nema mjesta toleranciji. Pristao je predati Jerusalem bez da je car Fridrik II isukao mač i prolio i kap krvi zbog njega. Fridrik II je svojim suzama i dodvoravanjem postigao ono što Ričard Lavljeg srca nije mogao postići sa svojim ogromnim vojskama i potencijalima.Dvije strane su potpisale sporazum u Jaffi (22. rebiul-evvela, 626. godine/18. februara, 1229.), pri čemu je sklopljen i mir u trajanju od 10 godina. Tim sporazumom križari su zauzeli Jerusalem, Betlehem, Nazaret i Sidon. Ugovorom je propisano da grad Jerusalem ostaje kakav jest, da se njegovi zidovi ne obnavljaju, a da džamija Al-Aksa, Brdo hrama i Kupola na stijeni pripadaju muslimanima.Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, Fridrik II otišao je u Jerusalem. U Sveti grad je ušao 19. rebiul-ahira, 626. h.g./17. marta, 1229. godine, a sutradan je ušao u crkvu Svetog groba kao okrunjeni kralj Jerusalema.
 
Tuga muslimana za Kudsom:  Muslimani su vijest o predaji Kudsa primili sa ogorčenjem, tugom i nezadovoljstvom širom muslimanskog svijeta. Opisujući bol muslimana zbog Kudsa, El-Makrizi je rekao: “Na sve strane se čuo samo plač, krici i jauci. Imami i ožalošćeni muslimani su odlazili pred logor sultana Kamila i učili ezane mimo uobičajenih ezana u vrijeme namaza. Povećalo se osporavanje kredibiliteta sultanu Kamilu i muslimani su u svim pokrajinama upućivali dove protiv njega.”Kada je sultan shvatio kakvu grešku je napravio, pokušavao je ublažiti čin predaje Kudsa krstašima, ubjeđujući muslimane da kršćanima pripadaju samo njihove crkve i razorene i opustošene kuće, a da džamija Al-Aksa ostaje netaknuta i ona pripada muslimanima. Međutim, njegova nesuvisla opravdanja niko od muslimana nije htio slušati.Kuds je ostao zarobljen u rukama križara oko petnaest godina, sve dok ga muslimani Havarizma nisu oslobodili u vrijeme sultana mudžahida Saliha Nedžmuddina el-Ejjubija, 3. safera, 642. h.g./11. jula, 1244. godine.    saff.ba