Uskoro obilježavamo godišnjicu genocida u Srebrenici.
Već su se pojavili oni medju našim redovima koji bi radije zaboravili i oprostili, kojima je “smaranje” kada se obilježi 11. Juli. Šta reći o takvim jugobalijama? Šta kad bi znali da je Srebrenica samo kap u moru zločina nad Bošnjacima u proteklom ratu? Šta kad bi znali da je protekli rat jedanaesti genocid nad Bošnjacima?
PRVI GENOCID nad Bošnjacima – od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija Bošnjaka koja se događa za vrijeme velikog Bečkog rata koji je počeo 1683. godine, pohodom osmanske vojske na Beč, a završio mirovnim sporazumom 1699. godine.
Čim se saznalo za osmanski poraz pod Bečom, izbio je u jesen 1683. godine, u graničnim oblastima Dalmacije i Bosne, morlački ustanak. Centar je bio u Ravnim kotarima, a morlački uskoci i hajduci su do novembra 1683. godine uglavnom uspjeli protjerati Bošnjake iz sjeverne Dalmacije. Iduće godine Venecija ulazi u rat, tako da morlaci prelaze na njihovu stranu, Francuska napušta savez sa Osmanlijama i poslije poraza kod Beča Osmanska carevina se našla sama nasuprot jednom broju udruženih kršćanskih sila. Stupanjem Venecije u rat, marta 1684. godine, formirana je Sveta liga, kojoj su pored Austrije, Poljske i Mletačke republike, pristupile još Malta, Toskana i Vatikan, a ubrzo im se pridružila i Rusija.
Tokom 1684. godine izgubile su cijelu Dalmaciju i Liku. Uglavnom bošnjačke posade redom su predavale i napuštale gradove po Dalmaciji, Lici i Krbavi. Oktobra 1687. godine pali su u mletačke ruke Risan i Novi u Boki. Počinje ubijanje i protjerivanje Bošnjaka iz Dalmacije, Mađarske..
(O prvom genocidu nad muslimanima precizne, jasne i nepobitne podatke, posebno o pokrštavanju, pružaju franjevački arhivi u Dalmaciji, Slavoniji i Lici.)
DRUGI GENOCID nad Bošnjacima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana “istraga poturica”, kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području “Stare Crne Gore” koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara.
Strateg, idejni promotor i agens drugog genocida bila je pravoslavna crkva. Ova tvrdnja je tačna zato što je Badnje veče najveći krišćanski praznik i što je istragu poturica opjevao i dokumentovao crkveni dostojanstvenik i pjesnik P.P.Njegoš u “Gorskom vijencu”.On je time pružio epsku podlogu i paradigmu za sve buduće genocide nad muslimanima Srbije, Sandzaka, Crne Gore i BiH.
TREĆI GENOCID nad Bošnjacima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao “generalno trebljenje Turaka – muslimana iz naroda” događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820.
Pored pravoslavne crkve koja od drugog genocida igra ključnu ulogu, u trećem genocidu nad Bošnjacima njoj se pridružuju historičari, političari, pjesnici..
Na čelu Srba stajao je Đorđe Petrović zvani Karađorđe. Vuk Stefanović Karadžić (1787.-1864.), upotrebljavajući famozni glagol “očistiti” za označavanje genocida nad muslimanima, kaže: “Pošto Srbi uzmu i očiste Beograd od Turaka godine 1807., premjesti se Sovjet iz Smedereva u Beograd.” (V. S. Karadžić, Srpska istorija našeg vremena, Beograd, 1969., str. z83.) Službeni Karađorđev biograf Konstantin N. Nenadović piše: “Ogorčeni Srbi i poslije toga (poslije zauzimanja Beograda, op. M. O.) klali su Turke, gdje su god koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku.” (K. N. Nenadović, život i dela velikog Đorđa Petrovića Karađorđa, Beograd, 1971., str. 166.) Isti Nenadović dalje piše: “Kako (Karađorđe) dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Soveta, rešeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste. (..) No kako je po odlasku Sulejman-paše još mnogo Turaka u donjem Gradu sa ženama i decom zaostalo, taj isti dan i u Beogradu rasplamti se osvetna seča Srba nad Turcima, kojoj osveti i gorkoj razjarenosti Srba ni same vojvode niti su smele niti mogle od toga Srbe uzdržati, i ta seča dva je dana trajala, tražeći i ubijajući sakrivene Turke po kućama. I samo oni su pošteđeni bili koji su se obećali pokrstiti…”
ČETVRTI GENOCIDnad Bošnjacima Hatišerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine (1830-1867), kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva. Ovim dokumentom Srbija je stekla status vazalne autonomne kneževine unutar osmanskog carstva. Tada su svi Bošnjaci protjerani iz Beograda, Valjeva, Užica, Sokola, Šabca. Sve protjerane Muslimane Porta naseljava u Bosnu, gdje je za njih podigla dva naselja Gornju i Donju Aziziju tj. Bosanski Šamac i Orašje.
Bosna nije dobila samostalnost jer nije mogla da sakupi golemu sumu dukata koje je Srbija proslijedila put Porte, psolije čega je prodata za dva miliona zlatnih dukata Austrijancima.
Srpski otpor osmanskoj dominaciji pojačao se krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, kada dolazi do podizanja tzv. srpskih ustanaka protiv Osmanlija. Ovi ustanci nisu donijeli samo nezavisnost i osamostaljenje srpskom narodu. Oni su također donijeli genocid nad Bošnjacima, kao sastavni dio srpske politike, bez obzira za kakvu se Srbiju borili – malu, srednju ili veliku. Iako su muslimani stotinama godina živjeli na području tzv. Beogradskog pašaluka, za vrijeme ovih srpskih ustanaka i poslije njih, pa sve do Berlinskog Kongresa 1878.godine, Srbi će ih sistematski, organizirano i planski etnički očistiti sa ovih područja, a potruditi će se i da zatru svaki materijalni trag njihovog boravka na tim područjima.
PETI GENOCID nad muslimanima, uglavnom Albancima i Bosnjacima, dogadja se na prostoru Srbije i Crne Gore izmedju 1876. i 1878. godine. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora sticu potpunu nezavisnost, ali uveliko prosiruju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno prosirila Niškim, pritskim, Topičkim i Vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini (Niksic, Grahovo, Bilece i Trebinje). Toplicki i Vranjski kraj u velikom procentu naseljavali su Albanci muslimani, danas ih uopste nema na tim prostorima. U razdoblju od 1862. do 1878., za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina dzamija, mnoge sahat-kule, biblioteke, hanovi, bezistani u Beogradu, Sapcu, Valjevu, Uzicu, Sokolu, Nisu, Pirotu, Prokuplju, Kursumljiji i Vranju i protjerano i ubijeno na desetine hiljada muslimana – Bosnjaka i muslimana Albanaca, a svi njihovi kulturni i vjerski objekti su porušeni. Grad Niksic 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bosnjaci da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bosnjaka, jer su se niksicki muslimani pokrenuli na veliki muhadzirluk prema Turskoj, Sandzaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. Sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bosnjacima – muslimanima pokazala put za Tursku, tako su muslimani Niksica sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se vise nikad ne vrate, jer nisu htjeli da im sudi kaurin.
ŠESTI GENOCID nad muslimanima (1878.–1911.), posljedica je Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Mada je Austro-Ugarska posljednja pravna država koja je vladala u Bosni, unazad posljednjih 115 godine, i koja je garantirala svim građanima osnovna vjersko-duhovna, fizičko-biološka i materijalno-imovinska prava, muslimani su se, u početku, svim raspoloživim sredstvima suprostavljali Austro-Ugarskoj okupaciji. Oni su se, odmah poslije, ali i u toku okupacije, počeli intezivno iseljavati u Tursku, Sandžak, Kosovo, Albaniju i Makedoniju, gdje je tada još uvijek bila tursko-muslimanska vlast. Tako dolazi do depopulacije i radikalnog smanjenja broja muslimanske populacije u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1879. godine, muslimani su činili skoro 39% populacije BiH, dok je njihov udio u BiH stanovništvu 1910. godine opao na svega 32%. Od 1879. do 1910. procenat muslimanske populacije u BiH je smanjen za 7 % što nije mali broj s obzirom da Bošnjaci gledajući brojčano nisu veliki narod.
Bošnjački otpor Austrijancima 1878., u Sarajevu
SEDMI GENOCID dešava se 1911. – 1913.
Nakon Turskog poraza, u Prvom Balkanskom ratu (1912.), Novopazarski Sandžak je bio podijeljen između Srbije i Crne Gore. Od 1912. – 1913. godine crnogorske okupacione vlasti izvršile su nezapamćen genocid nad Bošnjacima kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju: Bilans zrtava onih koji nisu htjeli pokrstavanje odvedeni su u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje je streljano 850. Za deset dana u Gusinju pokrstili su 12.500 Bosnjaka i Albanaca. Poznati su masakri u Bihoru, Pešteri, te likvidacije uglednih muslimana i pokrštavanje Plavljana i Gusinjana – njih oko 12.000. za dva dana, nakon čega je došlo do rušenja poznate Plavske džamije ‘Sultanije’, (koja je inače dar Plavo-gusinjskom narodu, zbog iskazane hrabrosti protivu okupacione crnogorske vojske, u bitki na Nokšiću (Novšiću), ispod Plava, 1879. godine, kada su razbili udružene vasojevićke, kučke, moračanske, bjelopavlićke, bratonožićke i rovčanske snage, na čelu sa kučkim vojvodom Mark Miljanom, koji je tada jedva izvukao živu glavu sa nokšićkog polja kraj Lima, što je sve bilo direktnom posljedicom Prvog i Drugog balkanskog rata.
OSMI GENOCID nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.
1919. godine također je ubijeno 450 najuglednijih građana Plava i Gusinja i ovaj osmi genocid nad Bošnjacima dogodio se upravo u Plavsko-gusinjskom kraju nakon nasilnog pokrstavanja 1912. – 1913. godine. Za razliku od tada, ovog puta je stradalo 450 najodabranijih Bosnjaka ovog kraja o kojima se inace nikako nije pisalo.
U Bijelom Polju u selu Sahovicima 7. novembra 1924 godine ubijeno oko 600 Muslimana bez ikakvog povoda, krivnje i razloga.Takodje podaci govore da je u Hercegovini od kraljevih komita bilo je oko 3000 neotkrivenih ubistava nad Muslimanima. Tako da se zbog ovih ubistava, proterivanja i zastrasivanja etnicka slika Istocne Hercegovine promijenila na stetu Bosnjaka.
Šahovićka kapetanija se sastojala iz 4 opštine. U svim opštinama, izuzev Nedakusa, koje je bilo na lijevoj obali rijeke Lim, stanovništvo je bilo bošnjačke nacionalnosti. Podsticani od velikosrpskih okupacionih vlasti, posrbljeni crnogorci su neprekidno tražili povoda da se obračunaju sa tamošnjim Bošnjacima, stanovnicima tih opstina.
O genocidu u Šahovićima i Pavinom Polju skoro da niko nije smio da pomene, a kamoli da napiše ili objavi, u vrijeme SFRJ, ovaj zločin se krio i zataškavao, o njemu ni danas mnogi ne znaju ništa. Izuzetak čini pokojni Milovan Đilas koji je u svojoj knjizi “Bespravna zemlja”, prvi opisao Šahovički pokolj (“Istragu poturica”). O tome da ovaj pokolj nije bio spontani čin krvne osvete, kako su ga srpska i crnogorska štampa opisivale, već temeljito pripreman zločin, govore mnoge činjenice.
U svojoj knjizi “Zemlja bez pravde”, Milovan je Đilas također je opisao ovaj pokolj u kome je kao vođa raspojasanih krvoloka bio i njegov otac Nikola Đilas. Otac mu je priznao kao se sve to dešavalo, kao i neke detalje tokom samog genocida.
Đilas piše:
“Takvog osvetničkog pohoda nije nikad bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je nešto tako moglo biti skriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine, bila je prema ovome dječija igra…”
Tokom 1925. godine 50 000 Bosnjaka iselilo se iz nekoliko sandzackih gradova za Tursku.
DEVETI GENOCIDnad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 106.000 muslimanskih života, uglavnom civila. Ovaj broj naravno, nije konačan jer mnogi slučajevi nisu rasvijetljeni do današnjih dana. Prije svega ovdje spadaju žrtve četničkih ruku.
Krajem avgusta 1941. najviše je stradalo stanovništvo bilećkog kraja. Četnici Anta Bjelotića i Raka Lalića su na zvjerski način likvidirali 450-800 ljudi, žena, staraca i djece (ubijani kolčevima i bacani u jame). Krajem 1941. između desne obale rijeke Drine i lijeve obale Lima više nije bilo muslimana.
Ljeti i u jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, osobito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, naročito od strane četnika Draže Mihajlovića. Posebno su stradali Bošnjaci na području srezova istočne Bosne (Foča, Čajniče, Goražde, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhadžira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradišku, Tuzlu, Brčko, Gradačac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroistočnoj Bosni.
U cilju da stvore etnički čiste teritorije četnici Draže Mihajlovića su izvršili u tri navrata masovne pokolje nad bošnjačkim sta¬novništvom u istočnoj Hercegovini, istočnoj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sandžaka. Prvi val četničkog genocida nad Bošnjacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. pretežno u Foči, dok se treći zbio početkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bošnjaci na području Ljubinja, Avtovca, Bileće, Kulen-Vakufa, Koraja, Višegrada, Rogatice, Goražda, Čajniča, Vlasenice, Srebrenice, Nevesinja, Foče, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj neviđeni genocid nad Bošnjacima odnio je na desetine hiljada života. Učesnike u ovim masakrima pomagali su partizani, ili su ih kasnije regrutovali u svoje redove.
Tačno za pravoslavni Božić 5. januara 1943. godine crnogorski četnici pod komandom Pavla Đurišića počinili su u Sandžaku grozote i nedjela. Oni su na desnoj obali Lima prema izvještaju ovog zločinca ubili oko 1.500. ljudi, žena, djece i staraca. Svoj krvavi pir četnici su nastavili po istočnoj Bosni, kada po drugi put strada stanovništvo Foče, Rogatice, Višegrada … U prvih devet genocida muslimani se nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima.
DESETI GENOCIDnad Bošnjacima traje od 1945. godine do 1992., odnosno za vrijeme Titove Srboslavije.
Nakon rata, 1945. godine, na Bleiburgu i na Hadžetu Titovi partizani nastavili su svoj krvavi pokolj muslimana. Ulaskom u Sarajevu partizani su pobili muslimansku inteligenciju, Mlade Muslimane, kao i imućne Bošnjake. Mučili su ih u Filipovića Logoru i bacali u masovne grobnice širom Sarajeva. Te grobnice se dobrim dijelom nalaze ispod zgrada koje su komunisti izgradili, kako bi ih sakrili. Ogromna grobnica se nalazi i na Alipašinom Polju.
Komunisti su silom skidali zarove i feredžu sa muslimanki sve dok nisu izvršili kulturocid nad jednim dijelom bošnjačke tradicije. Krmetina se forsirala u obrazovnim institucijama kao i u vojsci, tradicije poput Ajvatovice zabranjene su, vjera u Boga je automatski zabranila učešće u vlasti Jugoslavije. Intelektualci poput Alije Izetbegovića, ako nisu strijeljani, zatvarani su sa koljačima jer su širili Islam. Komunisti su uradili sve da unište posebnost Bošnjaka i da ih utope u “Jugoslovene”. Samo pogled na vodstvo SK BiH je dovoljan da se vidi diskriminacija:
Predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine
- Đuro Pucar (1952. – mart 1965.) | 13 godina, Srbin
- Cvijetin Mijatović (mart 1965. – 1969.) | 4 godine, Srbin
- Branko Mikulić (1969. – april 1978.) | 9 godina, Hrvat
- Nikola Stojanović (april 1978. – 23. maj 1982.) | 4 godine, Srbin
- Hamdija Pozderac (23. maj 1982. – 28. maj 1984.) | 1 godina, musliman
- Mato Andrić (28. maj 1984. – jun 1986.) | 2 godine, Hrvat
- Milan Uzelac (jun 1986. – maj 1988.) | 2 godine, Srbin
- Abdulah Mutapčić (maj 1988. – 29. jun 1989.) | 1 godina, musliman
- Nijaz Duraković (29. jun 1989. – decembar 1990.) | 1 godina, musliman
Trebalo je 30 godina da na čelo saveza komunista BiH dodje musliman sa velikim M, Hamdija Pozderac
23 godine su tom partijom vladali Srbi, 11 godina Hrvati, 2-3 godine muslimani
Kada je Hamdija Pozderac, odani komunist, Tita zamolio da prihvati nacionalnost Bosanac, Tito je to odbio. Posebnost Bošnjaka je bio Islam, pa Tito to nije htio dozvoliti. Srbi i Hrvati, narodi koji su činili četnike i ustaše dobili su svoje nacije. Mi nismo. Sami grbovi republika Jugoslavije govore kako su nas vidjeli.
Alija Sirotanović je tu da crnči za “četnike i ustaše”
Bošnjaci su ipak preživjeli do 1992., ali komunisti su ih razoružali i pripremili za klanje. Onda je nastupio najsvirepiji zločin nad Bošnjacima u povijesti.
JEDANAESTI GENOCID, najbrutalniji, najzvjerskiji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine do završetka agresije 1995. g na BiH od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske. U ovom genocidu učestvovale su zajedno Srbija, Crna Gora i Hrvatska – u prethodnih devet genocida nije događalo da su istovremeno i zajednički činili zločin.
U ovaj zločin bilo je uključen sav srpski i crnogorski vojni i civilni potencijal vođen od najviših državnih, političkih, vojnih i crkvenih struktura. Također veliki doprinos ovom zločinu dale su srpska i crnogorska inteligencija. Namjera je svakako bila ostvarivanje Velike Srbije na granici Karlobag-Virovitica davno zapisanih planova Garašanina, Moljevića i poslednjeg Memoranduma SANU-a ( srpska akademija nauka i umjetnosti ).
U ovoj zločinackoj agresiji i Hrvatska je htjela ušićariti i stvoriti Veliku Hrvatsku gdje su zločini hrvatskih bojovnika nad civilima Stupnog Dola, Ahmića i drugih mjesta već poznati. Stradanja Bošnjakinja/Bošnjaka civila – ogromna su.
Također treba naglasiti da je u ovoj agresiji na BiH izvršen etnocid, urbicid, kulturocid, silovanje, pokrštvanje i drugi zločini. U ovom genocidu su se Bošnjaci vojno i organizovano suprostavili što u prijašnjih devet genocida nije bio slučaj. Bošnjački narod ali i drugi narodi kojima je zajednički život bio moto i cilj, iako u početku nenaoruzani, smogli su snage i suprostavili se nadmoćnijem agresoru (tada četvrtoj vojnoj sili u Evropi), gdje su itekako osjetili odlučnu snagu odbrane zemlje i svojih, prije svega ljudskih vrijednosti.
BOSNIAK REVIVAL ????