Iako se lider HDZ-a BiH Dragan Čović dijelu bh. javnosti često percipira kao onaj koji suvereno upravlja političkim procesima, posljednjih nešto više od godinu dana događaji su pokazali upravo suprotno. Sve je zaokruženo političkim i diplomatskim debaklom hrvatske politike kojem smo svjedočili u institucijama Evropske unije i NATO-u.
Ispostaviće se da je ključnu političku grešku napravio potpisivanjem “Mostarskog sporazuma” sa liderom SDA Bakirom Izetbegovićem pred međunarodnim svjedocima. Iako su mnogi tada tvrdili da je Čović odnio značajnu pobjedu, a tek rijetki da se radi o trijumfu Izetbegovića, posljednje se ipak potvrdilo tačnim. Mostar je dobio izbore, a HDZ tek mamac da će u budućnosti doći do izmjene Izbornog zakona po volji ove stranke.
U međuvremenu lider HDZ-a je pokušao izvršiti dodatne pritiske na domaćoj i međunarodnoj sceni. Hrvatska se dala u nikad žešće lobiranje za Izborni zakon, a HDZ BiH je pravio pritisak na SDA porukama da je spreman za rekonstrukciju vlasti na svim nivoima sa nekim novim partnerima, koji su spremni prihvatiti princip “legitimnog predstavljanja”. S tim u vezi, HDZ je čak dobio i ministarsku poziciju u Vladi TK, u šarolikoj vladi koju predvode SDP i PDA.
U toj atmosferi Čović je zadavao i rokove, SDA je taktički prihvatala ali i odugovlačila sa razgovorima nakon kojih se ništa konkretno nije desilo. Izetbegović je vjerovatno procijenio da bi preuranjenim napuštanjem razgovora izgubio vrijeme i mogućnost za borbu protiv pandemije na ekonomskom polju, koja se sudeći po ekonomskim parametrima u Federaciji BiH ipak pokazala uspješnom. Uz to, kako je sam više puta naglasio, “nije želio odbiti prijatelje iz međunarodne zajednice”, tačnije EU i SAD, koji su u prvo vrijeme i sami insistirali na formatu razgovora HDZ-SDA.
Ono što je posebno bitno jeste da je u protekloj godini dana Izetbegović uspio u razgovorima s Čovićem predstavnicima EU i SAD nametnuti problem izmjene Ustava BiH, kao preduslova za izmjenu Izbornog zakona. To je na kraju i sam Čović, koji je to ranije jezičkim vratolomijama uporno odbijao, morao prihvatiti.
U međuvremenu, dok su trajali razgovori o izmjenama Izbornog zakona, desile su se još neke veoma bitne, suštinske stvari. Tako je lider HDZ-a zajedno sa strateškim partnerom iz Banja Luke ostavljan bez kontrole u nekim od ključnih institucija poput CIK-a i VSTV-a. Milorad Dodik je pod pritiskom bio prinuđen ukloniti ploču sa imenom Radovana Karadžića na Studentskom domu u Palama, ali i konačno provesti sudsku odluku o uklanjanju crkve iz dvorišta nane Fate Orlović u Konjević Polju. Ništa manje nije bitno i to što je odbijen združeni nasrtaj ovog dvojca na Ustavni sud BiH.
Politika HDZ-a i SNSD-a je ogoljena pred svjetskom javnošću i gurnuta u defenzivu. Na svjetsku scenu vratila se Amerika sa Joeom Bidenom, a s njim i proširene sankcije za kočničare procesa i proizvođače nestabilnost na Balkanu.
Izetbegović je uoči Rezolucije Evropskog parlamenta i Bundestaga napustio pregovore u “skraćenom format” sa HDZ-om i jasno naglasio da od pregovora ne odustaje, ali pod uvjetom da u njima učestvuju sve parlamentarne stranke. Čović je “ostao na suhom”, a povrh svega iz Evrope je stigla poruka da principi konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja nisu ideje budućnosti, jer ni u prošlosti nisu donijele ništa dobro.
Tako je Dragan Čović potrošio i svoj posljednji adut da potpunom radikalizacijom i blokadama na svim nivoima, natjera stranu kojoj oponira da mu popustiti u većini njegovih političkih zahtjeva. Popuštanja kao što vidimo, nije bilo. Naprotiv, pozicija probosanskog bloka u posljednjih godinu je itekako ojačana. S.Ć. (Vijesti.ba)