Nema sumnje da je SFR Jugoslaviji došao kraj s nastupom ere demokratije i političko-partijskog pluralizma. Ali druga je priča kada je i kako počeo njen raspad.  Neki hroničari, istoričari i neposredni akteri početak raspada vezuju za odluke Sabora SR Hrvatske i Skupštine SR Slovenije, od 25. juna 1991. godine, o ustavnopravnom osamostaljenju ovih do tada federalnih jedinica SFRJ. Neki to vezuju i za raspad Saveza Komunista Jugoslavije na 14. kongresu, januara 1990. godine, jer je time nestao ključni kohezioni faktor. Nije tačno ni jedno ni drugo. Proces razgradnje SFRJ započela je Srbija, marta 1989. godine, nasilnim rušenjem ustavne autonomije Kosova. U nastavku, gledali smo epizode i to krvave i brutalne.

Godine 1986. Predsjedništvo SFRJ pokrenulo je inicijativu za određene promjene Ustava zemlje, s ciljem da se otvore mogućnosti za privredne reforme. Iz Srbije se tom prilikom tražilo da se razgovara i, ako je moguće, dođe do određenih promjena u njenim odnosima sa Kosovom i Vojvodinom. Saglasnost o tome nije postignuta jer bi se zadiralo u položaj pokrajina u strukturi Ustava zemlje.

Godine 1987. političku scenu Srbije i njene vrhove vlasti preplavio je srpski nacionalizam, s pretenzijama ne samo da reducira ustavni položaj dviju pokrajina već da zadominira Jugoslavijom. Kao politička platforma, za te ciljeve podmetnut je Memorandum SANU. Na čelo SK Srbije dolazi S. Milošević, koji rado prihvata da Srbiju povede tim putem. Njega nadalje ne zanimaju utvrđene procedure usaglašavanja i dogovaranja ustavnih ili bilo kakvih promjena jer za to nema partnera na drugoj strani. Zato se politika u Srbiji počinje voditi preko mitinga, na ulicama, kao „događanje naroda, antibirokratska revolucija i slično”. Ta militantna forma vođenja politike pretvorila se u pritisak na institucije, partijske forume i na svakoga ko misli drugačije. Preko mitinga i ulice, najprije je srušeno legalno rukovodstvo Vojvodine.

Preko mitinga i ulice povedena je žestoka kampanja protiv Kosova. Pošto se bližio kraj rasprave o ustavnim promjenama, predloženim od Predsjedništva SFRJ, jurišalo se na rukovodstvo koje je branilo legalni ustavni položaj ove pokrajine. Kao predsjednik Pokrajinskog komiteta SK, bio sam glavna meta napada. Na mitinzima se tražila moja glava, hapšenje. Manipulacijama i zloupotrebom principa „demokratskog centralizma” u Savezu Komunista, sa nemalim brojem pristalica nove srpske politike u Predsjedništvu i Centralnom komitetu SKJ, pomoglo se Miloševiću u rušenju partijskog rukovodstva Kosova. To je izazvalo snažnu reakciju i Albanci su masovno ustali na mirne proteste. Branili su legitimno izabrano rukovodstvo i legalni ustavni položaj Kosova. Preko svojih ljudi, uglavnom Srba, ali bilo je tu i Albanaca, Srbija se već infiltrirala unutar kosovskih institucija, posebno u bezbjednosnim strukturama. Na protestima Albanaca nije bilo ničega neprijateljskog prema Jugoslaviji. Naprotiv, od Jugoslavije se očekivala zaštita legalnog ustavnog položaja Kosova od pritisaka. Bez obzira na to, bezbjednosne službe Srbije, uz pomoć svojih jataka na Kosovu, požurile su da tim događajima pripišu karakter neprijateljske ujdurme, navodno protiv Jugoslavije. A iz Miloševićevog štaba požurili su da nametnu svoje ljude na čelne partijske funkcije, namjesto nas potisnutih. Manipulacijama, glasovima srpskih članova, zastrašivanjem preostalih Albanaca u Pokrajinskom komitetu, pronašli su svoga slugu s imenom Rahman Morina. Bilo im je važno da na čelnoj partijskoj funkciji imaju nekoga s albanskim imenom, dok obave ono što su naumili. Milošević je bio zahvalan federalnom partijskom rukovodstvu koje mu je u tome pomoglo. To je bilo prvi put poslije Tita da je federalna vlast pokazala da joj je do Albanaca stalo kao do lanjskog snijega. Niko nije htio zbog Kosova u sukob sa Miloševićem. Srbija je već bila na pragu da postigne to da pokrajine vrati u položaj od prije 1963. godine. Albanci su opet u februaru 1989. godine burno reagovali i opet ustali masovno na mirne proteste. Epicentar tih protesta bio je štrajk rudara „Trepče” u rudničkim kopovima. Ni afrička plemena ne bi pristala da im se jednom dostignuta prava pogaze i vrate tamo gdje su prije bila. Zašto bi Albanci mirno pristali na to? Iz Miloševićevog štaba insistiralo se da su protesti Albanaca, u stvari, neprijateljski čin protiv Jugoslavije. U Beogradu ne prihvataju da je to normalna, spontana i opravdana reakcija Albanaca u odbrani legalnog ustavnog položaja Kosova, a time i svojih prava i ravnopravnosti s drugim narodima. Milošević i Morina traže navodne organizatore i njihovo hapšenje. Trebalo je, dakle, preduzeti nešto drastično da bi se otpor slomio, da bi se Albanci preplašili i smirili, dok Srbija ne ostvari što je naumila.

Po već ustaljenoj praksi pravljenja politike preko ulice i mitinga, Milošević organizuje veliki miting u centru Beograda. Dok naručena grupa militanata usred te mase uzvikuje: „Uhapsite Vlasija!”, on obećava: „Uhapsićemo i kaznićemo sve one koji su se poslužili narodom radi ostvarenja svojih ciljeva!” Koja ironija! On se već mjesecima služio narodom preko ulica i mitinga da ostvari ciljeve, suprotno legalnom ustavnom poretku, a prijeti onima koji brane ustavni poredak.

Sa tog mitinga Milošević je otišao u sjedište Predsjedništva SFRJ, gdje ga čekaju članovi Predsjedništva, anemični i preplašeni od njegovog cjelodnevnog mitinga. Traži da ono zavede vanredno stanje na Kosovu. Ako ne, sjutra će isti miting biti organizovan pred njihovim kabinetima u Palati Federacije na Novom Beogradu.

Predsjedništvo SFRJ je 27. februara 1989. godine odlučilo da se na Kosovu zavede vanredno stanje. Takva mjera se preduzima prvi put poslije 1945. godine. I to da bi se pogazio legalni ustavni položaj jedne federalne jedinice. Time je Predsjedništvo SFRJ očigledno zloupotrijebilo svoja ustavna ovlašćenja. I to u korist onih koji će poslije Kosova krenuti dalje u pohod za teritorijalno proširenje, za „Veliku Srbiju”. Taj akt Predsjedništva označava početak razgradnje ustavnog poretka, a time i početak formalnog raspada Jugoslavije, koji će se desiti dvije godine iza toga.

Sjutradan, Milošević, zajedno sa Rahmanom Morinom, daje zadatak službi bezbjednosti Srbije da se, s njihovim izvršiteljima i infiltriranim poltronima u službi Kosova, krene sa hapšenjima. Najprije uhapse mene i u tih nekoliko dana još preko dvjesto Albanaca, uglavnom uglednih i poznatih iz raznih oblasti života. Federalni vrh je tog proljeća 1989. godine neposredno pomagao Srbiji u sprovođenju represije, širokih razmjera, protiv Albanaca. To je Albancima bila posljednja poruka da njih Jugoslavija ne tretira kao druge građane. Albanci su to dobro razumijeli i to im je bio posljednji oproštaj s Jugoslavijom koja ih je pustila u nemilost Srbiji.

U uslovima vanrednog stanja i policijske strahovlade na Kosovu, Skupština Srbije je 28. marta 1989. godine slavila usvajanje ustavnih promjena kojima poništava dotadašnji položaj pokrajina. Time je narušena suština prvog člana Ustava gdje se navode federalne jedinice koje čine SFRJ. Tu se, uz Srbiju, navode i Kosovo i Vojvodina. Zadire se i u druga poglavlja Ustava gdje se uređuje način zastupanja federalnih jedinica i njihove uloge u donošenju usaglašenih odluka.

U Beogradu se slavilo, dok je na ulicama gradova Kosova, tokom brutalne intervencije policije, one poslate iz Beograda, pobijeno dvadeset dvoje mirnih protestanata, na stotine pohapšeno, fizički zlostavljano.

Meni je suđeno i u zatvoru sam proveo četrnaest mjeseci, do kraja aprila 1990. godine, sve dok je Milošević obavio na Kosovu ono što je naumio. Najviše čime me teretila optužnica, inače napisana u Beogradu, bilo je da sam uživao veliki ugled među Albancima, pa sam tako uticao da na masovnim protestima oni pruže otpor ustavnim promjenama i naporima „progresivnih snaga” u borbi protiv albanskog nacionalizma. Bilo je to posljednje političko suđenje u istočnoj Evropi.

Rukovodstva drugih federalnih jedinica su računala da će Srbija time stati. Milošević je taj krvavi pohod prema Kosovu i Albancima proslavio na Gazimestanu, dva mjeseca kasnije. Došli su mu, iz federalnog rukovodstva i drugih republika, na noge. A on im je, ohrabren poslije Kosova, neskriveno poručio da se Srbija još nalazi usred bitaka, od kojih ni one oružane nisu isključene. Ako je već pogazio dvije pokrajine, jasno je bilo da Srbija neće stati. Namjerava ići dalje. Sada će maca igrati i drugima na vrata. Srbija je već uveliko funkcionisala po slovu Memoranduma SANU. U septembru 1990. usvaja se novi Ustav SR Srbije, kojim se ona definiše kao samostalna i nezavisna država. Ubrzo se usvaja zakon kojim Srbija sebi daje za pravo da ne primjenjuje na svojoj teritoriji savezne zakone koje smatra da nisu u skladu s njenim interesima i njenim zakonima. Ilegalno upada u platni sistem zemlje.

Ipak, svi vide kuda idu novi procesi i kuda to vodi. Sudbina Kosova i Albanaca im je opomena i noćna mora. Samo naivni ne shvataju da Jugoslavija nije više ono što je bila, da ne može funkcionisati, niti biti onakva kakva je bila do kosovskih događaja. Shvatili su da nema više potrebnog balansa i konsensusa prilikom donošenja odluka u Federaciji, ako one nisu po volji Srbiji. U takvim okolnostima svako je pravio svoju strategiju i računicu. Slovenija i Hrvatska krenule su tražiti spas u osamostaljenu od Jugoslavije, kakvoj teži Srbija. Crnoj Gori bio je potreban unutrašnji mir, pa joj se nije žurilo da ostane bez Srbije, ali sa položajem kakav je imala u SFRJ. BiH je u njenoj specifičnosti bio potreban unutrašnji mir, takođe s ustavnim položajem koji je imala. Makedoniji je bilo važno da drži pod kontrolom tamošnje Albance, a računala je da to može u saradnji sa Srbijom. Dakle, raspad Jugoslavije počeo je na Kosovu. Eto, generacije rođene tada i poslije da znaju. Šta je poslije bilo i gdje smo sada, to znamo.   Piše: Azem Vlasi za gradski.me