Neke od međunarodnih institucija u BiH su se u jednom trenutku
"balkanizovale", prihvatajući pravila igre i političkog ponašanja ovdašnjih etnonacionalnih kleptomana. Za Vijesti.ba piše: Tanja Topić Decenijska era Valentina Inzka u Bosni i Hercegovini privodi se kraju, što ni izdaleka ne znači kraj Kancelarije visokog predstavnika u našoj zemlji. Na čelo ove institucije dolazi čovjek iz zemlje koja je sama zagovarala zatvaranje ove kancelarije i snažnije kretanje BiH iz dejtonske u briselsku fazu.
Mnogi međunarodni zvaničnici su naivno vjerovali ili barem željeli vjerovati da ovdašnje quasi političke elite žele izvesti neophodne reforme u zemlji i učiniti boljim društvo u kojem živimo. To vjerovanje dovelo nas je u stanje beskonačnosti i beskrajnosti - što je u stvarnosti značilo da su međunarodni zvaničnici domaćim prepustili političko delanje, donošenje odluka, uz vjeru u njihovu političku zrelost i odgovornost. Evropska opredjeljenost i jednih i drugih postala je tako isprazna floskula u koju više niko nije ozbiljno vjerovao. U isto vrijeme građani BiH su se masovno uputili ka zemljama Evropske unije.
Valentin Inzko postao je tako kolateralna šteta, s jedne strane neusaglašenosti onog što zovemo međunarodnom zajednicom, različitih interesa i pristupa rješavanja "slučaja" BiH i bahatosti i arogancije te i podsmijeha pojedinih domaćih političara, koji su se na taj način poigravali sa njegovom nemoći da iskoristi oružje bonskih ovlasti. Meta kritika najviše je postao Valentin Inzko, za jedne jer nije koristio ovlašćenja koja je imao na raspolaganju, iako su mu ruke bile vezane i nije ih mogao koristiti zbog razjedinjenosti međunarodnog faktora, za druge jer je predstavljao oličenje institucije koju su bezuslovno htjeli ukinuti. Čime je ova institucija u BiH postala obesmišljena za većinu ali iz različitih motiva. Inzku je spočitavano da nije uradio za BiH ono što domaći političari nisu ni pomišljali da urade. Koristili su ga kao paravan za izbjegavanje sopstvene odgovornosti, uvjeravali građane ove zemlje da bi nam ruže mogle procvjetati čim OHR ode iz zemlje, za sopstvene neuspjehe krivili strance, gradili pravnu državu na temeljima korupcije, klijentelizma i nepotizma.
Zašto bi Valentinu Inzku ili bilo kojem drugom međunarodnom zvaničniku trebala da bude važnija naša država od nas samih i onih koje smo birali? To nikako ne znači da OHR treba biti amnestiran odgovornosti za krah pravne države u BiH i njenog političkog (ne)sazrijevanja. OHR je sastavni dio poltičko-pravnog sistema BiH, i morao je imati drugačiji pristup prema onima koji su je decenijski razgrađivali, istovremeno ponižavajući ovu međunarodnu instituciju. Prema onima koji su relativizovali genocid i veličali zločince, čime su u startu gasili svaku nadu u moguće pomirenje. Neke od međunarodnih institucija u BiH su se u jednom trenutku "balkanizovale", prihvatajući pravila igre i političkog ponašanja ovdašnjih etnonacionalnih kleptomana. Zajednički su ponizili institucije sistema, izmještajući razgovore i procese reformi za kafanske stolove i sužavajući ih u uski etnonacionalni krug, praktikujući demokratiju i pluralizam na naš balkanski način.
Šta očekivati od Inzkovog nasljednika? Sasvim sigurno ne jednu novu deceniju tapkanja na graničnom prelazu Dejton-Brisel. Jer bi to značilo da je većina građana BiH odavno već u Evropskoj uniji i više ne u BiH. Svakako jednu odlučnost u ispunjavanju uslova za zatvaranje ove kancelarije, što će značiti da je u zemlji napokon napravljen taj bitan iskorak - pomjeranje sa mrtve tačke. Sama odluka Njemačke, koja je zagovarala zatvaranje OHR-a, da imenuje svog čovjeka za visokog predstavnika govori o posvećenosti ove zemlje prostoru koji odavno nije na vrhu prioriteta u međunarodnim relacijama, što nama prilično narcisoidnima i umišljenima u uvjerenju da smo centar svijeta, teško pada. Da li će se ta šansa iskoristiti, ovisi isključivo o nama samima. (Vijesti.ba)