O pitanjima raspada Jugoslavije do pitanja stabilnosti BiH za TAKT je govorio nekadašnji predsjednik Skupštine Republike

 Bosne i Hercegovine, Miro Lazović.  N.B: Važite za jednog od najiskusnijih političara u Bosni i Hercegovini socijaldemokratske provenijencije. Kakav je bio Vaš politički put do trenutka kada ste izabrani u Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine na prvim demokratskim izborima u BiH 1990. godine?

M. Lazović: Potičem iz radničke porodice. Svoja prva radna i politička iskustva sticao sam u fabrici PRETIS u Vogošći. Uz rad studiram i završavam Fakultet Političkih Nauka u Sarajevu. Prošao sam sve faze političkog sazrijevanja. Od sekretara OOSK do Predsjednika Akcione konferencije SK Pretisa. Nakon toga, 1987. godine, izabran sam za Predsjednika Opštinskog komiteta SK Vogošća. Poslije dvogodišnjeg mandata na Kongresu SK BiH biran sam u Centralni komitet SK BiH a nakon dolaska Nijaza Durakovića na čelo partije ulazim u Predsjedništvo CK SK BiH. Prvi višestranački izbori u BiH održavaju se u Oktobru 1990. godine. U sarajevskoj izbornoj jedinici izabran sam u Skupštinu RBIH. Tadašnje rukovodstvo partije me predložilo za šefa poslaničkog kluba. Nacionalne stranke uvjerljivo pobjeđuju a SK odlazi u opoziciju.

N.B: Možete li nam ukratko opisati događaje nakon prvih demokratskih izbora u BiH. Koji su po Vama ključni razlozi raspada bivše SFRJ i zašto je baš BiH doživjela najtragičniji epilog od svih republika ex YU u kojoj je i pravno presuđen zločin genocida u Srebrenici?

M. Lazović: Rušenjem Berlinskog zida 1989. godine definitivno pada blokovska podjela svijeta. Komunistički režimi u mnogim državama padaju kao kule od karata što neminovno zahvata i bivšu nam zajedničku državu Jugoslaviju.

Na 14. Kongresu SKJ u Beogradu režiran je raspad partije a time i države. Prikriveni velikodržavni koncepti nadvladali su pokušaje demokratizacije partije. Slobodan Milošević koji je sjedio u Predsjedništvu Kongresa odbijao je sve racionalne prijedloge slovenačkih i drugih delegata. Prvi je dizao crveni karton što je bio znak delegatima iz Srbije i drugima koji su ga podržavali da glasaju protiv. Slovenački delegati, sa suzama, napuštaju Kongres a poslije njih odlaze i delegati iz Hrvatske što je bio kraj SK kao jedinstvene partije koja je bila temelj Jugoslavije.

Sa urušavanjem temelja bilo je jasno da slijedi i urušavanje državne konstrukcije. Jugoslavija kao zajednička, jaka i važna svjetska država raspadala se pred naletom velikodržavnih i velikonacionalnih projekata Miloševićevog i Tuđmanovog režima. U vrtlogu tog raspada BiH je platila najveću cijenu.

N.B: Nakon početka rata u BIH 1992. godine ostali ste lojalni institucijama Republike BiH iako je velika većina Vaših tadašnjih skupštinskih kolega iz reda srpskog naroda napustila Skupštinu Bosne i Hercegovine i faktički se okrenula protiv nje. Više puta ste javno izjavljivali da ste bili na pravoj strani. Možete li nam objasniti razloge Vaše lojalnosti Bosni i Hercegovini i suprostavljanje tadašnjim „sunarodnicima“. Je li bilo pritisaka i prijetnji i kako ste se s tim nosili?

M. Lazović: Pozicija BiH u procesu raspada Jugoslavije bila je najsloženija. Na dvije pobjedničke nacionalne stranke u BiH – SDS i HDZ- preovlađujući utjecaj imao je Milošević i Tuđman. Njihov dogovor iz Karađorđeva 1991. godine o nestanku i podjeli BiH konstantno je lebdio u Skupštini RBiH sprečavajući svaki naš prijedlog da se sačuva Jugoslavija kao zajednički prostor. Alija Izetbegović i Kiro Gligorov – Predsjednik Makedonije, predlagali su konfederalnu Jugoslaviju. SDS i HDZ- su to odbili. Kao što su odbili i prijedlog moje partije koji sam detaljno obrazložio da se sačuva Jugoslavija kao Savez suverenih republika. Ponudu koju nam je Milošević poslao da ostanemo u skraćenoj Jugoslaviji koju bi činile Srbija, Crna Gora, BiH, Kninska Krajina i Zapadna Slavonija nismo mogli prihvatiti. Naš odgovor je bio da možemo prihvatiti i skraćenu Jugoslaviju ukoliko je u njenom sastavu i Srbija i Hrvatska. Taj stav nije bio prihvatljiv ni Miloševiću ni Tuđmanu. Ipak je njihov međusobni dogovor iz Karađorđeva bio vodilja njihovog odnosa prema BiH.

U takvoj situaciji Skupština RBiH se opredijelila da prihvati sugestiju EZ i Banditerove komisije da svoju nezavisnost potvrdi putem referenduma. Za mene nije bilo dileme. Kad su propali svi pokušaji da se Jugoslovenski prostor transformiše jedino ispravno je bilo da se građanima BiH ponudi referendumsko pitanje o nezavisnosti BiH.

Pred sjednicu Skupštine na kojoj smo glasali za referendumsko pitanje prijetnje i ucjene na mene se pojačavaju. Telefonski mi se prijeti atentatom i ubistvom moje porodice. Te kao i druge prijetnje nisu me spriječile da prisustvujem dramatičnoj sjednici Skupštine RBiH na kojoj smo izglasali referendumsko pitanje.

N.B: Tokom rata u BIH obavljali ste funkciju predsjednika Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, po toj funkciji ste bili i član ratnog Predsjedništva RBIH, učestvovali ste u većini mirovnih pregovora u tom periodu. Kakve su Vaše impresije i utisci sa ove vremenske distance. Jeste li imali priliku pregovarati sa tadašnjim predsjednicima Srbije i Hrvatske, Miloševićem i Tuđmanom?

M. Lazović: Mirovni pregovori za BiH krenuli su krajem septembra 1992. godine u Ženevi. Bio je to Vance-Owen plan koji je predviđao BiH sa deset kantona. Taj plan je bio prihvaćen od strane delegacija RBiH i HVO-a ali ga u Maju 1993. g. odbija SDS. Nakon toga HVO pokreće sukob u Mostaru sa pripadnicima Armije RBiH. Cilj HVO-A je bio rat za etničke teritorije i granice njihove Herceg Bosne.
Taj sukob je doveo do Owen-Stoltenberg mirovnog plana koji je predviđao etničku podjelu BiH na tri etničke republike. Taj plan definitivno je odbijen sa naše strane u avgustu 1993. godine u Ženevi. U organizaciji Owena i Stoltenberga upriličen je sastanak Predsjedništva RBiH sa Miloševićem i Tuđmanom. Alija Izetbegović je bio u Sarajevu. Tada sam imao direktan verbalni sukob sa Tuđmanom i Miloševićem.

Rekao sam im da dignu ruke od BiH jer ona je međunarodno priznata država i da ima svoju stolicu u UN. Vi gospodo imate svoje probleme. Vi gospodine Tuđman imate problem Kninske krajine a vi gospodine Milošević imate problem Kosova i možda sutra Vojvodine. Tuđman me prekidao sa riječima da se BiH mora podijeliti na etničke republike jer Jugoslavija kao multietnička država nije opstala pa neće ni BiH. Uzvratio sam mu riječima – Gospodine Tuđman, etničke granice u mojoj državi iscrtavaju se zločinima, protjerivanjem stanovništva i suzama majki a takve granice ne mogu biti ni stabilne ni trajne.

Milošević se nije javljao za riječ a glasovi članova Predsjedništva RBiH Mirka Pejanovića, Tatjane Ljujić Mijatović , Fikreta Abdića i mene su bili dovoljni da se taj plan odbije. Sukob između HVO-A i Armije RBiH zaustavljen je mirovnim dogovorom u Vašingtonu marta 1994. godine. Tada je konstituirana Federacija BiH. Na moje pitanje zašto se daje ime FBiH za pola moje države i šta je sa drugim dijelom dobio sam odgovor od Charlsa Redmana koji je u ime američke administracije vodio pregovore da je ovo prva faza a da će u drugoj fazi teritorij pod kontrolom Karadžićevih snaga biti uguran u Federaciju BiH i tada će cijela država nositi naziv Federacija BiH. Na žalost Američka administracija nije održala riječ. Druga faza otišla je ka prihvatanju Republike Srpske.

N.B: Sudionik ste Dejtonskih mirovnih pregovora. Je li se u Dejtonu moralo i trebalo prihvatiti da BiH izgubi prefiks Republike a da ga dobije entitet Republika Srpska, Kako se to sve odvijalo?

M.Lazović: Ime Republika Srpska, bez znanja javnosti, prihvaćeno je prije mirovnih pregovora u Dejtonu. U Dejtonu je prvih dana bilo svađe i prepirke oko toga. Ivo Komšić i ja smo to problematizirali jer Skupština RBiH koju sam ja vodio nikada nije razmatrala to ime kao ni Predsjedništvo RBiH. Holbrook je prekinuo našu prepirku sa riječima da je ta stvar završena ranije.

Kasnije, par godina poslije zaustavljanja rata, javnost je saznala da je u Avgustu 1995. g. Richard Holbrooke nakon susreta sa Miloševićem doletio do Ankare gdje se nalazio Alija Izetbegović i uz dug i neugodan razgovor dobio Alijinu saglasnost na ime RS. 08.09. 1995. godine tadašnji naš ministar Vanjskih poslova Muhamed Šaćirbegović u Ženevi potpisuje to ime. Amerikanci su dobili što su htjeli i tada kreću pripreme za Mirovnu konferenciju u Dejtonu. Kasnije za svog života Holbrooke je priznao da mu je najveća greška naziv Republika Srpska.

I zaista to ime predstavlja problem za integraciju BH društva i države. To ime asocira na svojinski odnos, tako da se političari iz RS prema tom prostoru tako i odnose. Kao da je to njihova imovina. Mislim da je to ime diskriminacija Bošnjaka i Hrvata koji žive u RS i da će u procesu prihvatanja Evropskih principa i standarda morati biti mijenjano.

N.B: Kako ocjenjujete ulogu međunarodne zajednice po pitanju BiH? Je li Bosna i Hercegovina na određeni način izdata od iste?

M. Lazović: Uloga međunarodne zajednice prema BiH je i u toku rata a i danas ambivalentna. Pojedine države bile su iskrene i od pomoći a druge su bile neiskrene i pasivne. U konačnici ne možemo biti zadovoljni sa ulogom međunarodne zajednice. U toku rata su nam nametnuli embargo na oružje a od UN-a zaštićene zone koje su trebale biti štićene snagama UNPROFORA kao što je Srebrenica prepuštene su masakru i presuđenom genocidu.

I danas međunarodna zajednica nema u potpunosti usaglašen pristup rješavanju problema sa kojima se BiH suočava. Današnja BiH je razapeta država između Dejtona i Brisela. Traže od nas da brže koračamo prema Briselu i EU a noge nam sputane Dejtonskim okovima i lošim Ustavom zbog čega kaskamo u mjestu. Potrebna je aktivnija uloga Međunarodne zajednice jer bez njene pomoći BiH sa postojećim Ustavom ostaće dugo zarobljena u mreži etničkih politika.

N.B: U javnosti ste više puta isticali da je Bosna i Hercegovina Vaša jedina domovina. Rijedak ste političar iz reda srpskog naroda u BiH koji ima tako jasne i nedvosmislene stavove, koje ne mijenjate. Koji su po Vama uzroci da je gotovo cjelokupni politički establišment stranaka sa sjedištem u entitetu RS više opredjeljen za Srbiju nego za BiH. Mnoge od tih političara i lično poznajete? Slična je situacija i sa hrvatskim političkim liderima. Da li se mogu očekivati promjene u političkoj naraciji i djelovanju tih stranaka u budućnosti?

M. Lazović: Na žalost u BiH su još uvijek prisutni ratni ciljevi. Trenutno stanje se može definirati kao stanje prekida vatre. Političkim sredstvima se pokušavaju ostvariti ratni ciljevi.
Greška Dejtonskih pregovora između ostalih je i u tome što nije spriječio da kreatori rata postanu “graditelji” mira. Ulaskom Momčila Krajišnika u Predsjedništvo BiH 1996. godine nastavljena je politika opstrukcija i negiranja državnih institucija. Ta politika je i danas prisutna. U RS-u se otvoreno veličaju presuđeni ratni zločinci. Negira se Genocid u Srebrenici a Milorad Dodik u kontinuitetu vodi politiku protiv vlastite države. Pogotovo to često čini u Beogradu i na ekranima TV kuća.

Zabrinjava činjenica da u toj verbalnoj destrukciji BiH ima prešutnu podršku zvanične Srbije. Ako nisam u pravu onda bi morale uslijediti adekvatne reakcije Predsjednika Vučića koji stalno ponavlja da mu je stalo do dobrih odnosa sa Bošnjacima i sa BiH.

Iz Hrvatske u posljednje vrijeme dolazi do miješanja u naše unutrašnje odnose. Pod brigom za Hrvatski narod u BiH pokušavaju vršiti pritisak i u Briselu i u BiH da se izborni zakon BiH promijeni tako da se stvore etničke izborne jedinice. A to nije ništa drugo do put za treći entitet. Iako su članica EU pojedini hrvatski zvaničnici otvoreno negiraju BiH kao građansku državu.

Promjena ponašanja političara iz RS-a kao i HDZ-a uslijedit će onog trenutka kada izostane podrška Beograda i Zagreba. Da bi se to desilo mora doći do usaglašene aktivnosti Vašingtona i Brisela. Vjerujem da će Bajdenova administracija biti mnogo prisutnija u sređivanju problema u našem regionu.

N.B: Vjerujete li da je moguća integracija BH društva i države u narednom periodu na postojećim pravnim osnovama dejtonskog sporazuma? Šta bi trebalo po Vašem mišljenju raditi da se svi više okrenu jačanju BH institucija i EU integracijama?

M. Lazović: Postojeći Ustav BiH je loš. Na lošim temeljima ne može se graditi stabilna građevina. Sadašnji Ustav afirmira etničke podjele a građanske principe sputava da se prošire na prostore cijele države.

Diskriminacija ljudskih prava je ugrađena u temelje ovog Ustava. Bošnjaci i Hrvati nemaju prava da se kandiduju za izbore u Predsjedništvo BiH niti u Dom naroda parlamenta BiH. Ta ista prava nemaju ni Srbi u Federaciji BiH. Kategorija građana koji se vode kao “ostali” nemaju nikakva prava. U svim segmentima društva su marginalni. Ovakvo stanje je neodrživo.

Promjene moraju doći. Najbolje bi bilo da domaće političke partije zajednički djeluju na izgradnji stabilne i funkcionalne BiH. Međutim praksa pokazuje da pojedine domaće nacionalne stranke nemaju političku volju da afirmiraju evropske principe i standarde jer su svjesne da time gube svoju moć i utjecaj.

Neophodne promjene, koje moraju doći, ipak moraju biti pod utjecajem međunarodne zajednice. Važan korak bi bio u realizaciji presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu koje ukidaju ustavne diskriminacije.

N.B: Kakvu bi poruku poslali rukovodstvu Republike Srbije u kontekstu politike koju vodi prema Bosni i Hercegovini?

M. Lazović: Odnosi u regionu biće dobri ukoliko je BiH stabilna i bez miješanja naših susjeda u naše političke odnose. Srbija je važna država u regionu. Za BiH posebno. Odnosi između Srbije i BiH moraju se unaprijediti čestim susretima. Dijalog je najbolji put za unapređenje odnosa. Na tom putu razgovarati o svim pitanjima . Posebno inicirati ekonomske i infrastrukturne projekte koji povezuju region.   (Taktinfo.rs)