Uprkos svim njenim propustima i pogrešnim koracima, odluka Trumpove administracije 

da obrati pažnju na spor između Kosova i Srbije je korak u pravom smjeru, stoji u analizi Reufa Bajrovića i Ivane Stradner... objavljenoj u prestižnom magazinu "The American Interest", koji se pretežno bavi pitanjima vanjske politike, međunarodnih poslova, globalne ekonomije i vojske.  Autori: Reuf Bajrović i Ivana Stradner

Transatlantski odnosi, koji su uglavnom bili na krhkoj osnovi u protekle tri i po godine, dodatno su se lomili širom regiona koji je u skorijoj prošlosti bio rijetko područje političkog konsenzusa. Zapadni Balkani je doživeo rijedak napredak u 2018. godini, kada su Grčka i Sjeverna Makedonija potpisale Prespanski sporazum, čime je okončan spor koji je trajao decenijama. Iza kulisa, Vašington i Brisel su odigrali važnu ulogu u postizanju sporazuma, utirući put Sjevernoj Makedoniji da nastavi svoj put ka potpunoj evroatlantskoj integraciji.

Postojala je nada da bi spor Srbije i Kosova, još problematičnije pitanje, mogao da doživi sličan napredak. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Kosova Hašim Tači obećavali su to godinama, nagovještavajući da je sporazum na dohvat ruke. Takve nade su prekinute krajem prošlog mjeseca. Prvo, Vlada Kosova je pala tokom pandemije korona virusa. Bivši kosovski premijer Aljbin Kurti, miljenik Berlina i kritičar tekućih razgovora, tvrdio je da je Richard Grenell, glavni Trumpov zvaničnik u pregovorima između Kosova i Srbije, organizovao njegovo svrgavanje. U junu, Tači je optužen za ratne zločine dok je putovao da se sastane sa Vučićem u Vašington na samit koji je organizovao Grenell. Njegove pristalice tvrde da su optužbe, i njihov tajming, bili politički motivisani da poremete razgovore.

Početkom jula EU je nastavila dijalog Beograda i Prištine, prvi put od 2018. godine. Međutim, iznenađujuće je da je jedini ishod bio više sastanaka — od kojih se danas održava još jedna runda. Ako je prošlost pokazatelj, onda ovi razgovori ne vode nikuda. Ustajalo razmišljanje prožima hodnike u Briselu. Evropsko obećanje da će ubrzati pridruživanje Srbije EU, njena glavna "šargarepa" za podsticanje Srbije na kompromis, jedva je verodostojno. U međuvremenu, EU nije ispunila svoje obećanje o liberalizaciji viza za Kosovo, uprkos tome što je ispunilo relevantne kriterijume prije dvije godine. Ta "šargarepa" je toliko trula da je mahanje njome ispred lica Kosova na granici uvredljivosti.

Ova mentalna skleroza se sastoji od nekih istinski bizarnih kadrovskih izbora. Barem iz perspektive Kosova, Evropa ne izgleda samo nekompetentna, već zlonamjerna. Dvojica visokih zvaničnika za Kosovo su iz Španije i Slovačke, dvije države koje još uvijek ne priznaju Kosovo kao nezavisno. Imenovanje šefa za spoljnu politiku EU Josepa Borrella i Miroslava Lajčaka, bivšeg ministra spoljnih poslova Slovačke, naišlo je na skepticizam na Kosovu, kao i u Bosni i Hercegovini, gdje je prije više od deset godina bio visoki predstavnik. Lajčak se snažno zalagao unutar EU da bude odgovoran za cijeli Zapadni Balkan i zatražio je mnogo širi portfolio od pregovora Kosovo - Srbija, uprkos tome što je vrlo dobro znao da je to samo po sebi posao sa punim radnim vremenom. U praksi to znači da je uspeo da poveže spor Srbije i Kosova sa Bosnom.

Ovo je možda samo simbolična posljedica, ali simbolika je bitna na ovim prostorima. Široko kritikovana ideja o razmjeni teritorija, za koju se priča da je "tajni sastojak" koji bi mogao dovesti Beograd i Prištinu da postignu sporazum, nastala je u kancelariji Borrellove prethodnice Federice Mogherini. Kritičari s pravom ističu da ta ideja ima potencijal da negativno utiče na Bosnu i Hercegovinu, kao i na Sjevernu Makedoniju, sa njenom brojnom etničkom albanskom manjinom. Postavljanjem Lajčaka kao panbalkanske ruke, sva ova pitanja postaju međusobno povezana. Tvrdnje da je Trumpova administracija preuzela ideju Mogherini o razmjeni teritorija je zaista zabrinjavajuća jer vjerujemo da bi te ideje mogle teško da se održe. Ali dobra strana toga je što u Vašingtonu postoji jasna podjela odgovornosti: Grenell je isključivo zadužen za razgovore između Kosova i Srbije, dok je zamjenik pomoćnika državnog sekretara i specijalni izaslanik State Departmenta Matthew Palmer odgovoran za ostatak regiona. Rješavanje pitanja u regionu jedan po jedan i pod jasnim uslovima je jedini način da se postigne napredak. I ako Kosovo i Srbija žele da sklope bilateralni sporazum u skladu sa Helsinškim završnim aktom, ovo pitanje treba pažljivo razdvojiti da ne bi izazvalo više štete.

Pored problema sa kadrovima, EU je pokazala da nema širu strategiju za suočavanje sa Rusijom u regionu. Ciljevi Rusije su jednostavni: Moskva želi da zadrži svoju regionalnu prednost, time što će se ponašati i kao spojler i konačni arbitar za svako rješenje. Najnovija manifestacija ruskog uplitanja dešava se u Srbiji, gdje su ruske ultra-desničarske grupe, zajedno sa ruskom obavještajnom službom, kako je rečeno, izazvale nasilne nemire tokom protesta zbog pooštravanja mjera protiv korona virusa. Kada su nemiri propali, na posljednjem sastanku ruskog Savjeta za nacionalnu bezbijednost, Moskva je označila spor Kosova i Srbije kao glavni prioritet.

Rusija je bila jedna od najglasnijih kritičara intervencije NATO-a 1999. godine, što ju je učinilo popularnom među Srbima danas. Rusija redovno koristi bombardovanje Jugoslavije 1999. godine kao pravni presedan za svoje intervencije u Ukrajini i aneksiji Krima. Kao stalna članica Savjeta bezbijednosti UN-a sa pravom veta, Rusija može da zaštiti Srbiju blokiranjem glasova za priznavanje suvereniteta Kosova. Tokom nedavne posjete ruskog ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova Srbiji, on i najbliži srbijanski saveznik Rusije, tadašnji ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, napisali su zajedničko pismo u kojem se naglašava da je kompromis moguć samo ako se poštuje Rezolucija Savjeta bezbijednosti UN 1244. U pismu se navodi da će se "Moskva složiti samo sa rješenjem koje će Beograd prihvatiti", Ministar Lavrov je izjavio da će odobrenje Rusije biti neophodno za bilo koje rješenje postignuto u mirovnim pregovorima. Nakon nedavnih izbora, srbijanska vlada sada vodi razgovore, a Moskva vjerovatno lobira da njeni najbliži saveznici igraju istaknutu ulogu u njima.

Iz razloga koji nisu potpuno jasni, Trumpova administracija je pokazala veliko interesovanje za Kosovo. Neki pretpostavljaju da se predsjednik jednostavno nada da će postići dogovor; drugi da je želio da pobijedi Angelu Merkel na njenom terenu. Dobra vijest za Kosovo je da je to ponovo spoljnopolitička tema američke predsjedničke kampanje. Bivši potpredsjednik Biden dao je snažno formulisanu izjavu koja praktično garantuje da će Sjedinjene Države ostati uključene bez obzira na to ko će pobijediti u novembru.

"Šta god mislili o Trumpovoj spoljnoj politici, a imamo mnogo, mnogo rezervi, odluka njegove administracije da obrati pažnju na spor Kosova i Srbije je upravo ono što stručnjaci zagovaraju godinama". Iako je učinak EU u regionu negdje između beznadežnog i neproduktivnog, Sjedinjene Države su održale svoj kredibilitet u posljednjih trideset godina i imaju mnoge karte za igru. Glavna prepreka regionalnom napretku, ironično, nije politika Balkana, nego tenzije Vašingtona sa Berlinom. I one će vjerovatno nadživjeti Trumpov mandat. Trumpov uvredljiv stav prema saveznicima donio mu je nekoliko fanova u Evropi, ali upravo su pitanja kao što su korištenje kineske 5G tehnologije i gasovoda Nordstream 2 bacili sjenku na odnose SAD-a i Njemačke. Ništa od toga neće magično nestati ako Biden bude izabran u novembru.

Bidenova administracija bi mogla doći u iskušenje da obnovi mostove sa Briselom i Berlinom jednostavno podržavajući postojeći besmisleni dijalog, proces koji se oslanja na obećanja o mogućem ulasku u EU kao njegovu glavnu pokretačku snagu. To bi bila velika greška. Niko ne vjeruje da će zemlje Zapadnog Balkana ući u EU u skorije vrijeme. Međutim, pitanje priznanja Kosova ne može da čeka. Ako Kosovo ne dobije mjesto u UN-u u narednih nekoliko godina, pritisak da se ujedini sa Albanijom bi mogao da postane nepodnošljiv za kosovske političke elite. To bi također značilo ponovno iscrtavanje granica, što bi posebno naškodilo američkom položaju u regionu. Uklanjanje razmjene teritorija "sa stola" nikako ne znači da granice ionako neće biti prepravljene. Ako se to dogodi, Evropljani će vjerovatno trljati ruke i tvrditi da je Kosovo ogroman neuspjeh više američkih administracija.

Razlike između SAD-a i ključnih evropskih država su u porastu od završetka Hladnog rata, ali najnoviji spor oko Kosova pokazuje da je transatlantsko partnerstvo na prekretnici. Nesposobnost Evrope da riješi krizu na Balkanu devedesetih rezultiralo je najkrvavijim sukobom koji je Evropa vidjela od Drugog svjetskog rata i koji je završen tek kada je Amerika preuzela vodstvo. Bez obzira ko pobijedi u novembru, SAD ne bi trebalo da prepuste ovaj region Evropljanima. Suviše je važan.     (Vijesti.ba / n1)