Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. 

Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća

Novi američki izolacionizam jasnim je svjedokom nestanka svijeta koji poznajemo. Nema skoro nikakve sumnje da je politika predsjednika Trumpa definirana ključnim američkim razlozima, a ne, kako se počesto pretpostavlja, hirovitošću u politiku zalutalog biznismena. To što on radi nije slučajnost, incident ili neplansko paradiranje. Dapače, kriza i pad liberalne demokratije kao svjetskog hegemonističkog koncepta nezaustavljivi su.

Evidentno je da globalni tokovi ne idu u prilog daljnjem američkom progresu i nametanju američkog obrasca u svim dijelovima svijeta. S druge strane, unutarnja dinamika i potencijal SAD‑a otvaraju prostor za još snažniji privredni skok i kreiranje društva blagostanja. Logičan odabir jeste zatvaranje u sigurnost i sreću. Troškovi svjetskog policajca postali su odveć veliki, a prihodi nedovoljni. S tim u vezi, značajno je sagledati i u pravi kontekst staviti pitanje “Brexita”, francuskog racionalnog antiamerikanizma oličenog u negativnom stavu predsjednika Macrona o budućnosti NATO-a, kao i izrastanja moćnih sila na Istoku, posebno Kine.

Da ne bi bilo pogrešnog shvatanja, francuski antiamerikanizam nema veze s ubitačnom interpretacijom o Bosni i Hercegovini koju je protekle sedmice iznio Macron. No, upravo ta interpretacija, kao i čitav intervju koji je dao listu The Economist, jasno govori o globalnim tokovima, ali i o očekivanom razvoju političkih odnosa na Balkanu. Demografski slom koji prijeti Evropi, po svemu sudeći, Stari kontinent vraća u kontekst u kojem predstavlja tek ekstenziju Azije, što geografski gledano i jeste. Animoziteti između evropskog siromašnog juga i razvijenog sjevera općenito bi mogli rasti i voditi novim nesuglasicama.

Upravo ovaj kontekst i samim Evropljanima otvara prostor za promišljanje o pitanjima nacionalne i kolektivne/evropske sigurnosti, opstojnosti, novih oblika vojne i političke saradnje itd. Zbog toga, koliko god izgledalo čudno i trenutno nemoguće, Evropa će morati naći balans prema Istoku. To će svakako otvoriti nove-stare dileme kojima će jedinstvo EU biti ugroženo i najvjerovatnije završeno zbog drugačijih nacionalnih strategija nosilaca EU-a. Uz spomenuta unutarnja nesuglasja, jasno je zašto EU zapravo sada živi svojevrsni krizni menadžment s mogućnošću njegovog prerastanja u permanentno stanje.

Ovakav globalni kontekst razvoj političkih odnosa na Balkanu stavlja u tačku u kojoj će se mnogo stvari nastojati riješiti za duži period. Sintagma o Balkanu kao o buretu baruta, kovana i iskovana što u nauci, što u umjetnosti, na žalost stanovnika ovog poluotoka, pokazala se tačnom jer, uslijed iracionalnih nacionalnih ciljeva balkanskih elita, ovakve historijske konjukture pogoduju rasplamsavanju akcije koja bi dovela do njihovog ostvarenja. Svako malo određeni društveno‑politički potresi zaljuljaju stabilnost i ugroze krhki mir među balkanskim državama i narodima. Koliko god nam bila neprijatna ova sintagma, suočavanje s njom, korijenima na kojima je izrasla i posljedicama koje ostavlja na živote ljudi, doima se jedinim mogućim pozitivnim odnosom.

Historija svjedoči da je srpski hegemonizam predstavljao veliku prepreku harmonizaciji multilateralnih odnosa na južnoslavenskom prostoru, ali i šire. Uključivanjem albanskog pitanja ova situacija dobivala je još značajnije obrise. Supremacija nad Crnogorcima, Bošnjacima, Makedoncima (i Albancima na Kosovu) producirala je logično nezadovoljstvo kojem je brutalni odgovor velikosrpstva bio prirodno stanje stvari.

Nažalost, zbog globalnih tokova s jedne i ovladavanja srbijanskog predsjednika Vučića unutarsrpskom političkom scenom, s druge strane, postignuti balans polahko se narušava i regija Zapadnog Balkana ponovo postaje predmetom potkusurivanja velikih sila i izrastanja malih imperijalizama. Vakuum koji se pravi zbog navodne EU letargičnosti (posve logičnom uzme li se u obzir gore navedeno) dovodi do propitivanja mnoštva stari. U prvom redu racionalnosti zagovaranja integracijskih procesa balkanskih zemalja i koristi koje EU ima od toga. Mnogo je jednostavnije otvoriti granice za dolazak kvalificirane radne snage u zemlje Zapada, a ostaviti ovu regiju kao svojevrsnu tampon zonu.

Upravo prijedlozi malog Šengena, norveškog modela i drugih svjedokom su želje EU da proces proširenja potpuno suspendira i da zemljama Zapadnog Balkana da model kojim bi se zadovoljili apetiti Albanaca i Srba u prvom redu, ali i unutar kojeg će moći EU i dalje imati važnu ulogu. Ko zna koji put, evropska dvoličnost je na djelu. U svojoj najavi kandidature za predsjednicu Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović podvukla je da joj je jedan od najvećih uspjeha izdvajanje zemlje iz regije Balkana. Ono šta je ona zapravo kazala jeste da je simboličko predziđe kršćanstva, kako se Hrvatska često samodeklarirala, postalo faktičko predziđe Evrope. Time se dobijaju obrisi budućeg uređenja i globalnih odnosa sa svojim prelamanjem i na Zapadnom Balkanu.

Otud je suštinski značajno podići svijest bošnjačkom narodu o potrebi što jasnijeg profiliranja političkih ciljeva i crvenih linija koje se moraju povući. Isključivost u definiranju interesa države Bosne i Hercegovine, kao i interesa Bošnjaka, ne bi trebala imati mjesta u političkom prostoru. Nove regionalne integracije trebaju se posmatrati u kontekstu redefiniranja odnosa za duži period. Nema ulaska u EU i ne treba to smatrati lošim. Loše je ako ne bude garantiranja nepovredivosti granica i uvažavanja različitosti, čime bi apetiti malih imperijalizama bili podstaknuti da budu otvoreno ekspanzionistički. Da, među Srbima nije došlo do katarze i da, mogućnost ponavljanja zločina postoji. Da li postoji prostor dogovora koji ne bi ugrožavao mir?

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Kada službeni list ruske vojske to ponovi, moramo biti načisto kako je vrijeme za ozbiljnu akciju. Ova pitanja moraju se delegirati na mjesta gdje se odlučuje! Na prvom je mjestu NATO i njihov brzi odgovor. Bruxelless neka šuti jer ne doprinosi rješenju. To bi potom pomoglo i Bošnjacima u redefiniranju vlastite pozicije i odgovornosti.    stav.ba