Odlazak Čovića u Banja Luku na noge Dodiku sa Vjekoslavom Bevandom i sada već bivšim ambasadorom
Hrvatske u Bosni Ivanom del Vechiom svoje osnove ima u tendenciji Čovićeve politike da u Dodiku ima partnera koji će mu dati punu podršku u nastojanju da ostvari svoje snove o uspostavi trećeg entiteta sa hrvatskom većinom.Naime iz puno izjava Čovića i protagonista njegove politike se može vidjeti da se oni nisu pomirili sa gašenjem paradržavne tvorevine Herceg- Bosne koja je protivustavno stvorena 18. novembra 1991 godine odnosno skoro dva mjeseca prije manjeg entiteta i da je 28. avgusta 1993 godine promijenila naziv u Hrvatasku Republiku Herceg-Bosnu.
I tada kao i danas stvaranja te paradržave se nastoji objasniti potrebom hrvatske politike da zaštiti svoje interese i građane od ekspanzije velikosrpske politike.
Stvarni cilj je međutim bio potpuno drugačiji. Stenogrami Tuđmana od septembra 1991 godine nedvosmisleno ukazuju da je on sa izjavom da na Bosnu i Hercegovinu ne treba gledati kao nešto što je Bogom dano da opstane već i kad bi ona mogla opstati uaturbulencijama jugoslovenske krize da to nije interes niti hrvatske države niti hrvatskog naroda već da je treba sa Srbima podijeliti i eventualno ostaviti tada Muslimanima danas Bošnjacima jednu malu državicu Bosnu koja neće nikome biti prijetnja. Ovakav stav Tuđmana i dogovori u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine sa Miloševićem krajem marta 1991 godine bili su stvarni razlog sukoba Armije BiH sa Hrvatskim vijećem odbrane što se kasnije pokazalo potpuno tačnim kroz presude generalima HVO i visoko pozicioniranim političarima hrvatske paradržave u Bosni.
Tuđman je bio na pozicijama Sporazuma Cvetković-Maček kada su 26. avgusta 1939 godine ova dvojica političara potpisali Sporazum o stvaranju banovine Hrvatske satavljenu od Primorske i Savske banovine i 13 srezova iz Bosne i Hercegovine. Ostatak Bosne i Hercegovine je trebao da uđe u buduće srpske zemlje. Nekoliko dana nakon toga napadom Hitlera na Poljsku započeo je Drugi svjetski rat koji je onemoguio zaživljavanje ovog sporazuma. Nažalost ex hrvatski Predsjednik franjo Tuđman bio je opsjednut ovom podjelom i te ideje utkao je u vrh političke strukture HDZ kao nosioca izborne volje bosanskih Hrvata.
Nikada Tuđman ne bi odustao od te ideje i ugasio hrvatsku paradržavu u Bosni i Hercegovini da ga Amerikanci nisu suočili sa pitanjem: da li je on spreman da Srbima u Hrvatskoj da istu situaciju koju traži za Hrvate u Bosni i konstatacijom da ne može očekivati pomoć od svijeta u zaštiti od narušavanja hrvatske države od strane velikosrpske politike dok to isto on otvoreno radi sa svojim snagana prema Bosni i Hercegovini. Suočen sa činjenicom da je svijet jasno video njegovu politiku nije imao kud već da uđe u procese dogovora koji su rezultirali potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. novembra 1994 godine što je dovelo do prestanka sukoba između Bošnjaka i Hrvata. Ali treba znati da je Tuđman to uradio nevoljno te da Čović kao lider HDZ nije odustao od pokušaja da se nametne priča i pokuša ponovo realizirati treći entitet sa Hrvatskom većinom u Bosni.
E zato Čoviću treba pomoć Dodika koji je i najavio u znak zahvalnosti zbog prisustva Čovića i njegove delegacije proslavi Dana manjeg entiteta koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.da će se odazvati pozivu Čovića proslavi nekog budućeg sličnog događaja.
Čović i delegacija a posebno hrvatski ambasador u Bosni Ivan del Vechio napravili su jednu ozbiljnu grešku. Prisustvovali su proslavi Dana manjeg entiteta na kojoj je srpski general Slavko Lisica posthumno odlikovan. Imajući u vidu da je Lisica paravosnažno presuđen u Hrvatskoj za zločine granatiranja Šibenika hrvatska oficijelna politika nije mogla preći preko toga. I dok bošnjački političari dozvoljavaju da im se na sve strane od velikosrpskog I velikohrvatskog političkog i intelektualnog establišmenta ponižava njihova zemlja Bosna i Hercegovina na svakom koraku i bez adekvatne reakcije sa njihove strane, hrvatski politički vrh je odmah reagovao smjenom svog ambasadora .
Vjerovatno će i Čović osjetiti posljedice svog odlaska u Banja Luku.
Nisam siguran da bi Ivan del Viecho bio opozvan i da bi tolike strijelice bile usmjerene prema Čoviću iz Hrvatske da nije bilo slučaja generala Lisice jer hrvatski politički vrh nije pokazao osjetljivost i adekvatne reakcije na višegodišnje ozbiljno urušavanje Bosne i Hercegovine od strane Dodikove poliitike ali je munjevito reagovao opozivom svog ambasadora zbog prisustva u Banja Luci jer je posthumno odlikovanje Lisice bila crvena linija preko koje hrvatski politički vrh nije mogao preći.
Čak ni ubijanje hiljada i protjerivanje desetine hiljada bosanskih Hrvata od strane vojske i policije tada samoproglašene Republike Srpske sa svojih vjekovnih ognjišta nije smetalo Čoviću da dođe na poklonjenje Dodiku na proslavu 09. januara dana kada su stvorene pretpostavke za buduće strašne zločine koji su kulminirali najvećim planetarnim zločinom genocida koji je presuđen 26. februara od Internacionalnog suda pravde u Hagu 26. februara 2007 godine sa formulacijom da su vojska i policija Republike Srpske osmislile i izvršile genocide u Srebrenici.
Kao osnovni motiv Čović nameće se da u Dodiku traži partnera koji će mu dati punu podršku u budućnosti u nastojanju da se oživi priča i pokuša uspostaviti treći entitet u Bosni i Hercegovini sa hrvatskom većinom.
Bošnjački političari moraju biti svjesni da se to ne smije desiti ni po koju cijenu jer to bi bio definitivan kraj Bosne i Hercegovine zato što bi u dogovoru dva entiteta da hoće da izađu iz Bosne i Hercegovine što sa ovakvim vođstvom koji danas imaju bosanski Hrvati i bosanski Srbi predstavlja izvjesnost Bošnjaci kao najbrojniji narod u Bosni bi bili dovedeni pred nestanak njihove hiljadugodišnje tvorevine.
Podmukla politika Čovića se ogleda u dvojakoj i licemjernoj politici koja javno priča o Bosni i Hercegovini i njenom evropskom prosperitetu, a tajno kuje planove i preduzima poteze koji Bosnu i Hercegovinu mogu dovesti do nestanka.
Piše: Akademik prof. dr. Suad Kurtćehajić, predsjednik Foruma bošnjačkih intelektualaca
(Vijesti.ba)