Ono što je donijelo to “oslobođenje”

predstavljalo je početak razaranja stoljetnog formiranja kulture, nauke, svijesti i odgoja u islamskom duhu. Znači, ono kako smo odgajani kao djeca odjednom postaje zlo i naopako. Ako smo viđani da idemo u džamije, ako smo postili, ako smo u starom patrijarhalnom duhu proživljavali naše mladalačke dane, onda je to bilo okarakterisano kao klasno neprijateljstvo, primitivizam, zaostalost u svim vidovima života, govori Mustafa. 

PRIREDIO: Jakub Salkić 

“Zovem se Ahmetašević Mustafa, potičem iz jedne od najstarijih sarajevskih porodica. Rodio sam se u Sarajevu 1930. godine u krugu jedne od najbogatijih sarajevskih porodica. To ne spominjem da bih uveličao svoj značaj, nego da pokažem iz kojih su redova poticali pripadnici ‘Mladih muslimana’ – to su bila djeca uglednih bogatih gradskih i seoskih porodica, odgajana u našem bošnjačkom, muslimanskom duhu”, započinje Mustafa Ahmetašević svoje svjedočenje o torturama koje je proživio kao “Mladi musliman”. 

Godinu 1945, “oslobođenje”, dočekao je kao dječak od 15 godina. “S ovog današnjeg prostora i s ovim iskustvom mogu komotno reći da je to uzrast kada se nema pojma baš ni o čemu, razmišljanje dječaka od 15 godina vođeno je instinktima, ne znam gdje i kada ti mladići budu vođeni razumom”, kaže Mustafa.

Ono što je donijelo to “oslobođenje” predstavljalo je početak razaranja stoljetnog formiranja kulture, nauke, svijesti i odgoja u islamskom duhu. “Znači, ono kako smo odgajani kao djeca odjednom postaje zlo i naopako. Ako smo viđani da idemo u džamije, ako smo postili, ako smo u starom patrijarhalnom duhu proživljavali naše mladalačke dane, onda je to bilo okarakterisano kao klasno neprijateljstvo, primitivizam, zaostalost u svim vidovima života”, govori Mustafa.

Ističe da je imao sreću da u okolini u kojoj je živio ima prilično veliki broj dječaka odgajanih u sličnom duhu, koji su se međusobno družili, upražnjavali islamske načine druženja gdje nije bilo pojma o drogi, alkoholu, duhan je bio najveći porok tog doba. Međutim, kroz takvo druženje došao je do svojih dragih prijatelja, kojima ovom prilikom nije spominjao imena, iz organizacije “Mladi muslimani”. 

UČENJE O ISLAMU

“Ali reći ću ovo, velika mi je čast i zadovoljstvo što mi je među prvim vođama u ‘Mladim muslimanima’ bio rahmetli Vahid Kozarić. Taj divni, plemeniti, izvanredno pametni čovjek nama je pričao o islamu kao Božijoj blagodati datoj čovječanstvu, o našim privilegijama koje imamo kao članovi islamske svjetske zajednice. Govorio je o nevoljama koje islam proživljava. U tom je periodu, dok mi je u rukovodstvu neposrednom bio Vahid Kozarić, na domaćem terenu bio period formiranja novog društveno-političkog načina života popraćen strahovladom komunizma. S druge strane, u svijetu su se dešavale ogromne promjene i kao primjer ću uzeti slučaj s Indijom, gdje je pretežno bio izmiješan živalj islamski i budistički. Poslije svih ratnih strahota Drugog svjetskog rata i drugih ranijih pretumbacija u Indiji, došlo je do užasno ružne stvari – humanog preseljavanja, kada su odlučile svjetske sile da se formira Pakistan i da se muslimani iz svojih domova iz Indije presele u novu sredinu. 

Kada se u Pakistanu počeo buditi islam, tadašnji svijet vjerovao je da je to izvorni islam, fundamentalni, onakav kakav je potekao iz Kur’ana i šerijata. Imali smo na raspolaganju neke skripte koje su se ubacivale u kružoke u kojima smo bili po dvojica-trojica, tu se prerađivao materijal i budila nada u buđenje islamske ideje i na našim prostorima, ideje koja je trebala osloboditi naš muslimanski živalj od neislamskih navika i običaja te nimalo islamskog obrazovanja. Imali smo vrlo neprosvijećen naš vjerski kadar. Ispričat ću jedan slučaj. Došao sam kao dijete Kraljevine Jugoslavije u kontakt s jednom djevojkom odnekud od Foče. Ja sam tada išao u mekteb, a ona je trebala da me preslušava jesam li dobro naučio te ajete. Rekla je: 'Čekaj, nije tako, de da ti ja prvo proučim' i onda je počela nešto iz ‘amene sufare’, 30 džuz: ‘Elem ječunilezine čeferu’... A ja, ko dijete, stao: ‘Izvini, djevojko, u arapskom jeziku nema slovo č.’ Ja, dijete od 7 godina, nju učim da nema slova č. Kaže, 'nas je tako naš hodža učio'. Hoću da kažem, kakav je bio nivo obrazovanja hodža u tom periodu. Druženje s Vahidom Kozarićem prestalo je njegovim hapšenjem. Nas četverica, koji smo bili u grupi s njim, očekivali smo svaki trenutak da će doći da i nas uhapse. Međutim, Vahid je ostao čvrsta stijena, strahovite torture koje je podnosio nisu utjecale na njegov moral i nije otkrio nikoga s kim se družio”, priča Mustafa Ahmetašević.

U organizaciju “Mladi muslimani” ušao je početkom 1946. godine. Poslije Vahidovog hapšenja pojavila se nekolicina drugih ljudi u vodstvu njegove grupe i to je sve tako teklo do aprila 1949. godine.

“Kad sam ja ušao u ‘Mlade muslimane’, organizacija se u mojoj grupi i okruženju bavila isključivo edukacijom u oblasti vjere, obrazovanjem, na planu prosvijećenosti, napredovanja u oblasti nauke, tehnike ili bilo koje specijalnosti kojoj smo se profesionalno okrenuli. Nikad nije bilo ni spomena o oružju, ustanku, terorizmu, uopće negativnom djelovanju na društvo. Međutim, Islamska zajednica je u nekoliko navrata odigrala vrlo ružnu ulogu prema, slobodno mogu reći, toj intelektualnoj eliti iz redova muslimana, oni su se ponašali, nahuškani od vlastodržaca, kao prema nečemu što nam nije potrebno, ne koristi ničemu, imamo mi svoje hodže i medrese, a znamo šta nam je čelo te organizacije priredilo kada je reis lično s udbašima hapsio djecu”, kaže Ahmetašević.

Prije ulaska u mladomuslimanski pokret nije znao da postoji ta organizacija ni kakvi su joj ciljevi i planovi, ali je poticao iz porodice u kojoj se odgajalo u islamskom duhu, “u kojoj se željelo očuvati islamijet na našim prostorima”. Stoga je objeručke prihvatio kada mu je ponuđeno članstvo i bio je, kaže, sretan što je bio nasuprot amoralu koji je tada u društvu zavladao.

U proljeće 1949. godine počelo je masovno hapšenje dječaka, mladića koji su bili članovi organizacije “Mladi muslimani”. 

“Četiri dana prije mog hapšenja uhapšen je profesor Fahrudin Isaković. On mi je bio posljednji vođa u grupi, prije njega uhapšen su Osman Dobrača, Edhem Muzaferija, Omer Užičanin i njegov brat Avdo, Sejo Nuhanović i još neki, ne mogu se sjetiti imena. Svi su dospjeli u logore preko Centralnog zatvora, preko UDBA-inog zatvora u Ćemaluši, bez presuda, bez suđenja, na nekakve izmišljene administrativne kazne društveno korisnim radom. Mjeseci i godine kazni ocjenjivani su od čibuka, nikad svoje rješenje nisam vidio ni potpisao, niti znam na koliko sam bio osuđen tom administrativnom kaznom. 

Mi smo u organizaciji bili pozvani da kao djeca, poslije Drugog svjetskog rata, kakvim dobrovoljnim prilozima, koliko možemo, pomažemo komšiluku, rodbini, da ne dopustimo da nam neko od komšija i rodbine gladan legne. Okolina nije mogla ništa znati o nama ‘Mladim muslimanima’ jer je bila stroga konspiracija, stroga diskrecija, ni najbliži, otac ni brat, nije mogao znati šta se radi. Međutim, kada smo mi pohapšeni i kada su komunisti obasuli lažnim podacima javnost putem štampe i radija kako je raskrinkana zločinačka organizacija bandita, terorista, tada je u narodnim slojevima, kao i uvijek, došlo do nekakvog razlučivanja u stavovima. Dok je stariji muslimanski svijet poštivao tu djecu, dotle su neki drugi, koji su se dodvoravali komunistima, iskazivali zadovoljstvo što je jedna takva organizacija, jedno takvo zlo, otrov, uništena i izbačena iz naroda zahvaljujući komunistima koji su, kao, spasili društvo od te pošasti. Pošto smo bili djeca, imali smo malo saznanja i iskustva, nismo znali šta je politika i stranka, nismo imali uvida, nismo imali utjecaj, s punim povjerenjem oslanjali smo se na rukovodstvo i na tom planu nije bilo nikakvog sučeljavanja niti protivljenja politici koja se vodi na nivou organizacije ‘Mladih muslimana’”, ispričao je Ahmetašević. 

ČEKAJUĆI HAPŠENJE

Nakon što je izvršena provala u organizaciju unutar Medrese u Sarajevu, za koju, prema Ahmetaševićevim riječima, ogromnu zaslugu nosi “naš vajni reisul-ulema, neću ni ime da mu spomenem”, tada je uslijedilo lančano hapšenje djece iz škola, nešto s fakulteta i privrede. Na hiljade “Mladih muslimana” našli su se u kazamatima UDBA-e širom Bosne i Hercegovine, pa i drugdje u Jugoslaviji.

“Kada je uhapšen vođa moje grupe Fahrudin Isaković 14. aprila 1949. godine, ja sam već znao da se taj naš lanac razbio. Kao neiskusan, pripremio sam jedno ćebe, poluver, kapu i čekao kada će doći druškani da me hapse. To su bili noćni sati, došli su džipom, sa šmajserima, majka umalo da nije svisnula. Brata su pokupili sa mnom i pravac Centralni zatvor. Brata su svu noć ispitivali i pustili su ga uz obavezu da nadzire okolinu, a i mene ako kad dođem. Ja sam prvih deset noći proveo u Centralnom zatvoru, a tada sam prebačen u Ćemalušu. Tu sam proveo tri strahovita mjeseca, u neljudskim uslovima; i danas se naježim kad se toga sjetim. Bili ste obezvlašćeni, bez ikakva osnova, djeca koja nisu imala pojma ni o čemu, naivni i nevini, djeca, gladna i bosa, živeći na dvije-tri kašike čaja s kvadratićem kukuruze kojom ste čovjeka mogli ubiti, ušljivim dekama, poderani, u potkrovlju Zubićevog zatvora u Ćemaluši. Kako se to preživjelo, to niko ne zna. Nad glavom nam je bio crijep, kad je hladno, onda se sledi, a kad je sunce, onda se osjećate kao u pekari, to je bio užas, to ni danas ne mogu opisati. Kada mi je jednom prijatelj pozajmio knjigu od Karla Štajnera 20.000 dana u Sibiru, kazao mi je da je to fantazija, da to nije moguće. Ja sam mu rekao – da si proveo tri mjeseca u UDBA-inom zatvoru, pitao bih te je li moguće to što je nama UDBA radila. 

Kada je konačno došao dan završetka ispitivanja, oni su napravili rješenja za stotine ‘Mladih muslimana’ koji nisu bili eksponenti u organizaciji, za njih su napisana rješenja za jedan novi vid kazne, koji nije kod nas ranije bio poznat – društveno korisni rad kao administrativna kazna. To je, kao, trebala biti privilegija, da nam ta kazna, kao mladićima, u daljem životu ne utječe na život, na napredovanje. Međutim, ja nikad to rješenje nisam ni vidio ni potpisao, niti sam znao na koliko sam osuđen, nikakav se sud tu nije pojavio. Ispisano nam je neko rješenje da se opametiš, da ne možeš praviti u državi državu, da ne možeš nekakve preokrete praviti”, prisjetio se Ahmetašević. 

Uskoro će saznati šta je to zapravo “društveno korisni rad” i kakvi su uvjeti života dok se ta vrsta kazne izdržava. 

“Bila je divna ramazanska noć 1949. godine kada smo sa Željezničke stanice u Sarajevu transportovani hajvanskim vagonima u Bugojno. U tom vozu smo noć prestajali jer nismo imali prostora ni da sjednemo, a ne da legnemo. Nabili su nas jednog na drugoga ko sardine, jedan na drugom smo nuždu vršili. Iz Bugojna su nas kamionima transportovali na Kupres, trebalo je da se gradi poljoprivredno dobro s ovčarnicama i konjušnicama. Zatekli smo tu objekte tek jednim dijelom izašle iz temelja, a neki komandant tog logora, koji je bio okružen žicom s drvenim barakama unutra, rekao nam je: 'Vidite li one zidine, ono ćete vi dovesti do krova, kad budete na vrhu krova da možete na njima okuisati', a znate li kad ćete izaći odvade, kada se provučete kroz iglene uši; ako koji pokuša bježati odavde, neće nidokle stići; nastavite li s vašim rušilačkim radom, zapamtit ćete dan kada ste se rodili. 

Nikada niko u čitavom tom postupku nije spomenuo nijedan jedini element nekog terorizma, nikad nije nađen ni kod koga nož, a kamoli pištolj. I danas ima novinara koji žele našu organizaciju ocrniti i predstaviti kao terorističku, to je ludost. 

Na Kupresu smo ostali do novembra 1949. godine. Da spomenem nekoliko elemenata života u logoru. Gore se 27. jula ujutro zaledio prostor na kojem smo držali vodu, vode nije bilo u logoru nego je dovožena u cisternama na drvenim kolicima i saljevana u betonske prstenove. Ujutro 27. jula bio je led u tim cisternama, a mi nijedan nismo imali čitavu košulju, niko nije ima obuću. Kako se to preživjelo, ja to ne znam. Počeli su gore poljoprivredni radovi, onda nas otjeraju po Kupreškom polju da skupljamo sijeno, otjeraju nas ujutro, vrate nas navečer u osam. Ako je došao ručak, nešta se i pojelo, go i bos na onom suncu, djeca, nevina, samo zato što su vjerovali u Boga. 

Osim gladi i zime, velika nevolja su nam bile uši, niste ih nikakvim načinom mogli iskorijeniti, niste imali šta presvući, niste se mogli okupati. Zamislite čovjeka koji se deset mjeseci nije mogao okupati. Kada su radovi bili onemogućeni zbog mrazeva i snijega, mi smo, jadni, goli i bosi, na jedvene jade kamionima preko naslaga snijega prebačeni ponovo u Bugojno, odatle u Sarajevo u Buča Potok, gdje je bio već pripremljen logor u koji je trebalo smjestiti zatvorenike koji će raditi na autoputu Sarajevo – Šabac, taj autoput je zakopan nabrzinu, kako je rađeno u komunizmu, riješena su imovinsko-pravna pitanja i počeo je rad na trasi prema Rajlovcu, gdje su porušene ogromne stambene i gospodarske površine, uništeni voćnjaci i poljoprivredno zemljište. A onda su radovi naglo prestali. Logor je raspušten. Ja sam dobio rješenje u kojem je pisalo da se oslobađam društveno korisnog rada i da mi je kazna oproštena. Dakle, bio sam sve skupa od dana hapšenja pa do puštanja na slobodu 11 mjeseci u zatvoru. 

Kada sam došao kući, našao sam porodicu u razorenom stanju. Nad njom je bila izvršena neviđena pljačka, konfiskovana je imovina koja je stoljećima stvarana poštenim radom; imetak je bio jedan od najvećih u Bosni kada su u pitanju muslimanske porodice. Došao sam kući u kojoj je bio problem i hljeb. Ali još veći problem bio je odnos okoline prema porodici i meni. Nigdje nisam bio poželjan, ni u najužim krugovima porodice jer su ljudi bili isprepadani hapšenjem koje je toliko bilo rašireno da se u Sarajevu govorilo – ko nije uhapšen, nije čovjek. 

Treba reći da mi nije pravljena smetnja – bio sam uhapšen 20 dana prije mature – da se ponovno uključim u mlađu generaciju i dovršim maturu. Napravio sam podvig i maturirao s vrlo dobrim uspjehom, što mnogim redovnim đacima nije pošlo za rukom. To je bio odraz volje, snage i duha kojeg nikada nisu mogli slomiti. 

Završio sam u maju 1950. godine srednju tehničku školu, te sam počeo raditi u preduzeću ‘Elektrocentar’ u Sarajevu. Tu sam ostao do ljeta iduće godine. Nije bilo direktnog pritiska, ali se uvijek osjećalo da neko prisluškuje, prati šta ste rekli, šta je ko rekao. Ja sam proveo taj period u magnovenju, niko od saradnika nije vas prihvatao, ljudi su vas se plašili, niko vas nije htio u društvu, niste imali ama baš nikakvu razvojnu perspektivu, a svi mladi u to vrijeme bili su ili skojevci ili članovi partije. 

Odlučim da upišem fakultet i upišem građevinu. Ja sjedim za jednim stolom kao šuga, neće niko pored da sjedne, vi ste državni neprijatelj, klasni neprijatelj. Onda su uslijedile razne peripetije u porodici, osiromašenje, potreba da nešto doprinesete porodici, radim ponešto honorarno. Zatim su me strpali u vojsku i prekinuo sam studij. 

Kad sam završio vojsku, dvije klase na fakultetu su bile prošle, sad bih trebao opet ponovo, a hoću da se ženim...”, pričao je Ahmetašević svoju životnu priču obilježenu pripadnošću “Mladim muslimanima”.

U tom periodu, kako kaže, “Mladi muslimani” su i nakon izlaska iz zatvora bili oslonjeni jedni na druge, niko nije htio s njima, a oni su jedan drugome bili jedina potpora.

Kada se oženio 1959. godine, uslijedile su godine teškog, napornog rada, nije bilo prostora ni vremena za bavljenje nečim drugim.

“Kada je došlo do razbijanja komunističkog sistema, bilo mi je drago što sam mogao svoja vjerska uvjerenja bez straha ispoljavati. Bio sam vrlo radostan kada je taj prokleti, neprirodni, pakleni sistem propao, ali već sam tada bio u godinama kad nisam nalazio interes za politiku, a nisam nikada za to imao ni ambicija”, kaže Ahmetašević.

Bez obzira na sve torture u zatvoru, a i one poslije zatvora, Mustafa Ahmetašević nikada se nije odrekao ideje “Mladih muslimana”, od svojih uvjerenja nije odstupio ni milimetar.

“Da vam kažem nešto, kad sam nekad u prvoj mladosti čitao jedno djelo o Muhamedu pejgamberu, ja sam plakao k'o dijete, bio sam pun islama. Kako god ko hoće, neka ga naziva, ali ima samo jedan islam, onaj fundamentalistički, pravi. Oni hoće tim izrazom fundamentalizam da mu pripišu neku ružnu osobinu, a to je nešto najljepše na svijetu. Nikad se ni trenutka nisam pokajao što sam mislio da mogu za islam nešto uraditi. Ali ima jedan momenat koji ne mogu oprostiti, da Islamska zajednica u jednom stoljeću dva puta ustaje protiv ‘Mladih muslimana’ i donosi kojekakve rezolucije o zabrani njihovog rada”, završava Ahmetašević svoju ispovijest. stav.ba