“Bio je februar, tolika je hladnoća bila da se na meni sva odjeća,

mokra od vode koja je curila, smrzla. Derao sam se, galamio dok sam imao glasa, poslije toga sam pao. Bila je jedna daska, na tu sam dasku pao. Pacovi iz kanalizacije izašli su i počeli me gristi”  

Asim Alađuz rodio se u Sarajevu 2. januara 1924. godine. Član organizacije “Mladi muslimani” bio je od 1946. godine. Objašnjavajući razloge pristupanja ovoj organizaciji Alađuz podsjeća na historijske okolnosti, na to da je najprije Staljin započeo s “uništavanjem islamskog svijeta u Rusiji”, a da je, nakon što je Josip Broz Tito došao na vlast u Jugoslaviji, i u noj krenulo provođenje politike uperene protiv muslimana.

“Imao sam osjećaj za svoju vjeru i za svoju porodicu. Da bismo spasili Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, kao jednu islamsku zajednicu, da kao takva opstane, da je ne bi razorili ruska politika i Staljin – a UDBA je bila strahovito protiv muslimana u Sarajevu – pristupio sam organizaciji nastojeći da pomognem islamskoj zajednici da se sačuvamo od agresivne politike”, kaže Alađuz. Prema njegovim riječima, cilj organizacije bio je da se privuče što veći broj muslimana naklonjenih svojoj vjeri i svome narodu kako bi sačuvali identitet.

“U organizaciji nismo znali svi jedni za druge, najviše trojica ili četvorica bili su međusobni saradnici. Ja sam u svoje doba znao za trojicu kako se ne bi otkrila organizacija i da nas UDBA ne bi pozatvarala i uništila.

Što se tiče moga rada, ja nisam imao puno utjecaja, radio sam na terenu, zagrađivao sam greblja, organizovao sam komšije da budemo dobri ljudi, da pazimo jedni druge. I na osnovu toga sam otišao u zatvor. U zatvoru sam proveo više mjeseci. Otišao sam na prugu Brza-Vareš, ostao sam dok nije završena gradnja. Ondje sam kopao, radio, bušio tunele po kiši, po snijegu, po blatu... Hrana nam je bila strahovito slaba, od repe su nam pravili čorbu i davali pola kile hljeba dnevno. Nakon povratka s pruge zatvorili su me u zatvor Beledija. Tu sam proveo dva mjeseca.

Kada se zapalio ćumur, tamo u Vijećnici bilo je 20-30 vagona ćumura, mi smo vadili vatru iz podruma Vijećnice. Poslije toga sam imao neku vezu s porodicom, sa ženom i sa sestrom. Slučajno sam, izlazeći jednom, vidio svoju ženu i napisao joj kratko pismo. Neko od zatvorenika prijavio me zbog toga upravniku Aliji (ne sjećam mu se prezimena), koji me je zatvorio u klozet. To je bio kao neka ćelija, voda je curila iz plafona, a dolje je sve bilo šuplje, ispod je bila kanalizacija. Prostorija je bila veličine metar sa metar. Bio je februar, tolika je hladnoća bila da se na meni sva odjeća, mokra od vode koja je curila po meni, smrzla. Derao sam se, galamio dok sam imao glasa, poslije toga sam pao. Bila je jedna daska, na tu sam dasku pao. Pacovi iz kanalizacije izašli su i počeli me gristi. Kada sam nakon nekog vremena izgubio glas – možda sam dva sata proveo u toj vodi – izvadili su me iz ćelije, zahoda, ne znam ni kako se to zvalo. Odveli su me u zajedničku sobu i ondje me ugrijali”, prisjeća se Alađuz.

Dodaje kako je rad “Mladih muslimana” bio tajnovit te da su o njenom karakteru i djelovanju bili informirani samo članovi ove organizacije.

“Ja sam aktivno radio i učestvovao gore gdje sam živo u Jarčedolima na ograđivanju grebalja, na opravci džamija i šadrvana. Bio sam možda jedini u Bosni i Hercegovini koji je tada organizovao da se ogradi greblje. Uz saglasnost vakufa zagradio sam greblje sa 500 betonskih kolaca i 11 žica, dvije kapije sam postavio sa svojim saradnicima i radnicima. Oni nisu znali da sam ‘Mladi musliman’. Kad sam završio došao je reis Kemura i komisija iz islamske zajednice da vide šta sam uradio. Pozvao sam ih na kahvu, reis je prihvatio poziv. Kod mene su bile levhe u kući, pitao me je li hadžijski stan, rekoh nije, to sam ja naslijedio od oca”, priča Alađuz.

No problemi s tadašnjom vlašću su se nastavili. Naime, dok je greblje zagrađivao, došli su kod njega Halid Šurković, Šaban Trnka i Hilmo Mrzić, htjeli su da ga uklone s terena, tužili su ga UDBI. Ubrzo je dobio poziv za saslušanja iz UDBE. Kada je otišao na razgovor, pitali su ga što razgoni omladinu s igrališta.

“Htjeli su od toga greblja da naprave igralište, tu gdje su mi ukopani roditelji i ostala porodica postavili su golštange, baš kod kabura moga oca. Ja sam te golštange počupao, odnio ih kući, izrezao u drva i izložio. Nije to, molim vas, igralište, to je greblje u kojem su moji roditelji ukopani, gdje su moje sestre ukopane, gdje su moja braća. Ja nisam mogao gledati kako se po mom ocu igra lopta, ja sam to rastjerao s groblja. I, Bog ti dao, onda sam ja njemu rekao, kako bi se vi osjećali da ste na mome mjestu, biste li dopustili da mokre i vrše nuždu po kaburu vašeg oca i majke kao što su radili po kaburu moga oca i majke. Bio je stariji, pametan čovjek, rekao mi je ko me je sve tužio, vidio je da sam ja bio upravu.”

U ratnim godinama Drugog svjetskog rata Alađuz nije bio član organizacije “Mladi muslimani”, a poslije rata radili su po dvojica-trojica u grupama u tajnosti.

“Uhapsili su me u jedan sat poslije ponoći, došla je UDBA s džipom, odveli me u Centralni zatvor, soba na trećem spratu, broj 303 ili 304. Tu sam proveo četiri mjeseca. Jedno me jutro zovnula policija da izađem iz ćelije. Odveli su me u drugu sobu, u kojoj su ležali ‘Mladi muslimani’, da dignem slamaricu. Bila je sva krvava – te večeri likvidirali su Halida Kajtaza i još dvojicu iz te sobe. Ja sam pokupio slamaricu, iznio je na hodnik i oribao sobu. Dok sam boravio u Centralnom zatvoru nisam odvođen na suđenje, presuda je donesena onako kako je to htjela UDBA. Poslije toga sam otišao na izvršavanje kazne. Ne sjećam se tačno kojeg datuma sam izašao na slobodu”, kaže Alađuz i dodaje da ga je svaki put kada bi neki strani vladari dolazili u posjetu Titu, posjetu Sarajevu, posebno ako su to bili vladari muslimanskih zemalja, UDBA hapsila na dva dana prije dolaska delegacije.

Dočekao je pad komunističkog režima u nadi da će mladomuslimanski pokret nastaviti da živi kroz svoju ideju, da će sljedbenici ove organizacije i dalje jasno djelovati u misiji očuvanja vjere i svoga naroda u Bosni i Hercegovini.

I pored svega kroz šta je prošao Alađuz kaže: “Nije mi žao što sam bio član organizacije, jer sam tako odgojen u svojoj porodici – po islamskom propisu.”

Razgovarali: Suad Berbić i Adnan Kasumović (Arhiva Udruženja “Mladi muslimani”); priredio: Jakub SALKIĆ    stav.ba