Kada se uspjelo obmanuti Bošnjake, kada se u dovoljnoj mjeri desio kvantitativan i kvalitativan transfer bošnjačkih političkih energija,

ideologija i resursa od vlastitih ka tuđim interesima i kada ih se stoga oslabilo i atomiziralo kao zaseban politički kolektiv, e onda im se poručilo da je građanština za koju su se žrtvovali ustvari podmukli i puzajući oblik bošnjačkog nacionalizma na štetu drugih koji se može i mora ispraviti jedino putem dodatnog slabljenja bošnjačkih pozicija i interesa, do nivoa potpune političke marginalizacije koju treba još i ozakoniti i staviti u Ustav!  

Bosna i Hercegovina trenutno je okupirana na nekoliko načina. Preciznije, okupiran je bošnjački narod. Neke od tih okupacija vidljive su golim okom, neke se kriju u izuzetno komplikovanom ustavno-pravnom uređenju i političkim procedurama koje su potpune nejasne te stoga i nevidljive običnom čovjeku, dok su neke od okupacija toliko maligne i maliciozne da samim svojim postojanjem sakrivaju svoju pravu prirodu iako su obično upravo one najdugotrajnije i najopasnije. Medijska okupacija pripada ovoj trećoj vrsti.

Koliko je ovdašnja javnost odista kidnapovana, najbolje svjedoči situacija u kojoj se danas nalazi bošnjački narod. Iako se pred očima čitave javnosti odvija sasvim transparentan i otvoren proces političkog obespravljivanja bošnjačkog naroda od visokog predstavnika Christiana Schmidta, OHR-a i zapadnih ambasada, ipak ta ista javnost i dalje tromo i zbunjeno reaguje. Jedan od razloga jeste svakako oduševljeno učešće stranaka ambasadorske koalicije i njihovih medija u ovom novom udruženom zločinačkom poduhvatu protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Oni vlastitu veleizdaju bošnjačkog naroda pokušavaju predstaviti kao progresivnu politiku, što neminovno zbunjuje značajan dio javnosti, naročito njihove obmanute glasače koji i dalje ne mogu prihvatiti magnitudu prevare i činjenicu da su glasali za prave pravcate domaće izdajnike.

Razvlačenje bošnjačke pameti

No osnovni uzrok bošnjačke uspavanosti krije se u višedecenijskoj kampanji medijskog dezinformisanja putem koje su se Bošnjaci poticali na zaborav svih lekcija, pouka i poruka preživljene Agresije dok su im se istovremeno tuđi interesi nametali kao vlastiti prioriteti. To je na kraju proizvelo političku zapuštenost bošnjačkog kolektiva, pogotovo po pitanju tumačenja, promišljanja čak i razumijevanja sopstvenih nacionalnih interesa, a što se ogleda u današnjoj inertnosti u odbrani vlastitih političkih prava i sloboda. Bošnjake se, iako su bili i ostali žrtve Genocida isključivo zbog onoga što jesu, decenijama inficiralo idejom da njihov interes nije ostvarivanje, a zatim čuvanje vlastitih nacionalnih prava i sloboda ili društvo i država uređena i po njihovoj mjeri već da im je vrhunski interes nekakva viša moralna pozicija koju će ostvariti tako što će žrtvovati vlastite posebnosti na oltaru građanskog društva i države.

Bošnjake se aktivno poticalo da vlastite interese podrede tuđim, da daju sebe i svoja prava za tuđu komociju, da žrtvuju svoj politički, kulturni i identitetski ekskluzivitet za nekakvu mitološku perenijalnu Bosnu sastavljenu od komšiluka, radnog naroda, šarenih ćilima i ostalih općih mjesta multikulti imaginarija te da su konstitutivnost, nacija, zasebnost u politici i kulturi nešto što je ne samo po sebi odvratno i nazadno već se i suprotstavlja samom opstanku Bosne i Hercegovine. Uvela se, a zatim i uspješno etablirala tenzija između Bošnjaka i Bosne i Hercegovine te se nametnula društvena klima po kojoj pomodan, pristojan i prosvijetljen Bošnjak glasa i djeluje u interesu nebošnjaka, ma ko oni bili Ostali, Srbi ili Hrvati, dok je najcrnji šovinizam i primitivizam promišljati i djelovati u skladu s partikularnim bošnjačkim interesima. Štaviše, dovelo se, te se i dalje dovodi, u pitanje da li uopće postoje bošnjački interesi te da li trebaju i postojati Bošnjaci kao posebna politička zajednica. Najbolji Bošnjak jeste onaj Bošnjak koji odbija biti Bošnjak. To je bio i ostao moto ove maliciozne podvale.

Schmidtov atentat na demokratiju jeste pucanj u Bošnjake

Kada se uspjelo obmanuti Bošnjake, kada se u dovoljnoj mjeri desio kvantitativan i kvalitativan transfer bošnjačkih političkih energija, ideologija i resursa od vlastitih ka tuđim interesima i kada ih se stoga oslabilo i atomiziralo kao zaseban politički kolektiv, e onda im se poručilo da je građanština za koju su se žrtvovali ustvari podmukli i puzajući oblik bošnjačkog nacionalizma na štetu drugih koji se može i mora ispraviti jedino putem dodatnog slabljenja bošnjačkih pozicija i interesa, do nivoa potpune političke marginalizacije koju treba još i ozakoniti i staviti u Ustav!

Iako kritično ugrožen narod koji je pretrpio opetovane genocide i agresije, smješten između dvaju hegemonistički raspoloženih susjeda koji su i brojniji od njega, kao politički kurs se ipak nametnula, a zatim i legitimizirala bošnjačka (samo)diskriminacija umjesto bošnjačke afirmativne akcije. Zato i nije čudno da bošnjačka javnost tromo i uspavano reaguje na otvoreni intervencionizam i diktat dijela tzv. međunarodne zajednice na štetu vlastitih interesa i prava jer je to u suštini samo logična kulminacija cijelog poslijeratnog procesa poništavanja „neplaniranih rezultata agresije“ kakvi su bošnjačka politička emancipacija i kulturološka renesansa. Običnom narodu to sve zajedno i dalje liči na uobičajeni politički zapadni kurs koji se do sada mirno podnosio kao djelovanje „u interesu zapadnih integracija“. Zato i imamo otvorene veleizdajnike iz reda ambasadorske trojke, koji se, umjesto da strahuju hodati ulicama gradova čije građane izdaju, drsko i otvoreno hvališu svojom izdajom i saradnjom sa stranim okupatorima i srpskohrvatskim agresorima te čak još i prijete patriotima. Zato je i moguće da Bošnjaci mirno trpe ono što ne bi mirno trpio doslovno niti jedan drugi narod na svijetu, pogotovo ne onaj koji je prije tek neku deceniju izborio pravo na opstanak i vlastitu državu. 

Uprkos svemu, Bošnjake se i dalje obmanjuje, čak i iz reda onih koji se protive zapadnom imperijalističkom diktatu, tvrdnjama kako je na sceni demontiranje građanske ideje, a ne Bošnjaka kao političkog naroda. A to je još i manjinski i manje loš dio građanske političke scene jer se većina dojučerašnjih korifeja građanštine, tih drekavaca i galamdžija protiv nacionalizma (ispostavlja se isključivo bošnjačkog patriotizma), sada otvoreno izruguje Bošnjacima te poručuje da je dekonstituiranje Bošnjaka i njihovo svođenje na građane drugog reda ili čak trećeg reda te istovremeno cementiranje najstrašnijih srpskih i hrvatskih šovinističkih politika u same temelje Ustava ustvari i dalje nekakva borba za građansku državu. Bošnjaci su tako dvostruko i trostruko obmanuti te sasvim poniženi!

Zašto Bošnjaci šute?

Ipak, uprkos otvorenom imperijalističkom i intervencionističkom političkom kursu država poput SAD-a i Velike Britanije, koje stoje iza Schmidtove aparthejdizacije bošnjačkog naroda, i uprkos tome što je veleizdaja njihove ovdašnje ambasadorčadi sasvim jasna, odgovornost za današnje teško stanje jednim značajnim dijelom leži i u autentičnim bošnjačkim elitama. A evo i zašto.

Bošnjačka politička kultura još od vremena agresije stoji na dva stuba političke misli. Prvi stub jeste reakcionarna jugonostalgija bivše komunističke nomenklature koja ne može da prežali gubitak društvene dominacije, utjecaja i uopće tadašnjeg sistema vrijednosti te stoga ima odijum ka bošnjačkom političkom suverenitetu. Drugi stub jeste demokratsko, ali krajnje naivno prozapadnjaštvo bošnjačkih žrtava tog istog komunizma koje misle da sloboda i sigurnost leže isključivo na Zapadu. Ironija jeste da se danas prvi vode kao navodni prozapadni liberali, a drugi kao navodni antizapadni nacionalisti. No niti u jednoj struji nije dovoljno zastupljena ideja istinskog suverenizma. U prvoj zato što tu dominira ideja regionalnih asocijacija kao povratka u socijalistički raj Jugoslavije, a u drugoj zato što se spas od komunističkog mraka i vlastite slabosti vidio, ali i dalje vidi u nekakvim supradržavnim zapadnim strukturama i eurointegracijama. U takvoj konstelaciji nije bilo mjesta za razvijanje ideje isključivo bošnjačkog puta u budućnost, bošnjačkog političkog suvereniteta ili makar na razini utopizma bošnjačke nacionalne države, štaviše, kredibilitet su dobijale ideje prepuštanja svake vrste suvereniteta i svake poluge moći u strane, navodno prijateljske ruke.

Krucijalne poslijeratne godine, kada su Bošnjaci trebali završiti projekt izgradnje društva i države, ne samo da su „pojeli skakavci“, one su poslužile da se zaustavi, a zatim i obrne tok bošnjačke političke emancipacije. Za to nije isključivo odgovorna subverzija tzv. međunarodne zajednice, koja je Bosnu i Hercegovinu tretirala kao protektorat, a Bošnjake kao urođenike u rezervatu, niti su stopostotno krivi komunistički reakcionarni restlovi koji su se presvukli u liberale te krenuli vraćati točak historije putem „nezavisnih medija“ zavisnim od donacija tzv. međunarodne zajednice već odgovornost imaju i autentični bošnjački predstavnici, ponajprije jer se nisu tome dovoljno žestoko suprotstavili i jer su i sami koketirali s fantastičnim idejama bosanstva, građanštine i multikulture.

Autentična bošnjačka politička elita vrlo je brzo zapala u svojevrsni strateški narcisizam koji se ponajviše manifestirao idealiziranjem nastalog statusa quo te prepuštanjem svih mehanizama koje posjeduje jedna suverena država i društvo u strane ruke. Zaostala u vremenu i prostoru, bošnjačka elita kao da nikada nije izašla iz druge polovine devedesetih te je odbila da primijeti vanjskopolitičke promjene, a kamoli da razmišlja ili djeluje u tom kontekstu. Inercija je postala ne samo legitiman politički stav već čak i vrlina. To je dostiglo nivo kolektivne samoobmane gdje se počelo vjerovati da će stvari ići nabolje nekako same od sebe ili voljom nekakvih mitskih zapadnih prijatelja koji valjda nemaju pametnija posla od toga da prave pravednu i kreposnu državu koja će biti i građanska, i nacionalna, i socijalistička, i demokratska, i još suverena, nezavisna i cjelovita. Sasvim infantilna vjera i povjerenja u ta mitološka nesebična i benevolentna bića sa Zapada gotovo je poprimilo religiozne dimenzije.

Istovremeno su bošnjačke elite imitirale nacionalizam te su se svele na performativni patriotizam. Imitacija nacionalizma od bošnjačkih elita nije mogla poroditi ništa drugo osim sterilne kulturne mutante i medijske bastarde koji su se prvom prilikom odmetnuli, neslavno krepali ili nastavili mutirati u sve gore oblike, a nikada nisu bili u stanju da ugroze neoboljševički monopol nad javnim diskursom i uopšte društvenim i kulturnim kretanjima. Isto je i s performativnim patriotizmom koji se sveo na tugaljive i sklerotične komemoracije i godišnjice koje ne da nisu budile patriotske osjećaje već su umrtvljavale duh i tijelo gotovo kao svojevremene dosadne partizanske govorancije i obljetnice iz vremena već dobrano senilnog komunizma.

Gore od svega, bošnjačke elite odbile su da učestvuju u kulturkampfu koji je objavljen bošnjačkom narodu te su prepustile narativ u vezi s odbranom od agresije ljevičarskim podrumskim miševima koji su bošnjačku borbu za opstanak prvo demilitarizirali, a zatim i humanitarizirali, te sve u svemu sveli na svoju mjeru baš u skladu sa svojim podrumskim iskustvom Agresije. Time su bošnjačke elite iz ruku ispustile šansu da utiču na vrijednosne norme i trendove društva iz kojeg potječu. Bošnjačkim je elitama forma postojanja Bosne i Hercegovine zamijenila suštinu stvarnog bošnjačkog položaja u takvoj Bosni i Hercegovini, ali i u regiji.

Ovakvo kreiranje vlastite stvarnosti i nije moglo da porodi drugačiji rezultat od današnje situacije gdje se bošnjački narod tromo i usporeno mobilizuje kako bi se suprotstavio obespravljivanju koje mu se dešava pred očima. A 1992. godine smo rekli „Nikada više“. stav.ba