.

 

 

 

 

 


.

"Sa nestrpljenjem očekujem da mi neko od, recimo,

fine gradske raje objasni kako to što ja kao etnički Grk, a politički Bosanac ne mogu biti biran u Predsjedništvo BiH - nije diskriminacija", kaže Nikolaidis.  Na prijemu povodom onoga što se u našim krajevima pogrešno naziva pravoslavim Božićem, hrvatski je premijer Andrej Plenković, pred negdašnjim Slobovim potrčkom, današnjim šefom beogradske diplomatije Ivicom Dačićem, saopštio da je Hrvatska bila žrtva agresije Miloševićevog režima i da je to naslijeđe koje realno opterećuje odnose Hrvatske i Srbije.

Majstorski je to odradio Plenković, koji je ozbiljan političar i zna pos’o. Biranim je riječima uglednom gostu iz Srbije, pred odabranim gostima iz Hrvatske, opalio šamarčinu.  To što je rekao Plenković – tačno je.   Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu   Kao što je tačno i to da – srećom velim, jer svako opterećenje išće olakšanje – postoji ono što te odnose relaksira.

To bi, da prostite, bila Bosna i Hercegovina. Milošević i Tuđman jedan su protiv drugoga vodili brojne bitke – ali i jednu zajedničku. O toj bitki, nastavku bromanse  započete u Karađorđevu, svjedoči knjiga “Stenogrami o podjeli Bosne”, što objavili su je Dani i Feral Tribune.

Na čijoj poleđini – drugi tom -  piše: “FRANJO TUĐMAN: Postigli smo da nemamo samo Herceg-Bosnu, ono što smo imali, imamo znači, među nama rečeno, pola Bosne, ukoliko ćemo znati vladati njome, na pametan način. Čitavih tih pola Bosne će gurati u prohrvatskom smislu, kao što je to bilo. I, zamislite kad jednom, za ne znam koliko, da li 10 ili 20 godina, kad u čitavoj Bosni bude situacija kao što je sada u zapadnoj Bosni, u Bihaćko-cazinskoj krajini… (24.11.1995.)”

Dačić, koji je stoički podnio Plankovićev šamar, stiže na proslavu takozvanog “Dana Republike Srpske”. Ako bi tom prilikom neki bosanskohercegovački visoki dužnosnik Dačiću poručio isto što i Plenković, prije neki dan u Zagrebu – dakle, da je BiH bila žrtva agresije Miloševićevog režima i to je naslijeđe koje realno opterećuje odnose Bosne i Srbije, kao što te odnose opterećuje i njegovo prisustvo najnovijoj Dodikovoj demonstraciji secesionističkih namjera… zašto bi to u dijelu sarajevske javnosti bilo protumačeno kao podgrijavanje nacionalističkih strasti?

"Svaki nacionalizam je jednako loš", kažu mi liberali koji se lažno predstavljaju kao ljevičari i pod crvenim zastavama i “ko nas zavadi” retorikom kriju vlastiti nacionalizam. 

Kao što sam već pisao: od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Jednako su loši bili, recimo, alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja?

Ljevičari su nekada znali da je nacionalizam sastavni, nužni dio oslobodilačkih i antiimperijalnih pokreta. Hoćete mi reći da je francuski Pokret otpora bio anacionalan/nadnacionalan? Da su anacionalni bili talijanski partizani? Da su, napokon, Titovi partizani bili sterilisani od nacionalizma?

A šta su, moliću lijepo, bili Titovi Nesvrstani, ako ne gomila ljutih nacionalista? E sad… Ili Tito nije bio ljevičar po standardu današnje ljevice, ili ljevičarima, dok su još postojali, svaki nacionalizam ipak nije bio isti.

Naši zagovornici teze da je svaki nacionalizam jednako loš veliki su fanovi Ataturka. Puni su divljenja za reforme koje je sproveo i zabrinuti za to što “Erdogan uništava njegovo nasljeđe”. Ček, ček… Ako Ataturk nije bio nacionalista, onda nacionalizam ne postoji.

U “Revoluciji koja teče” Svetozar Vukmanović-Tempo piše o predratnim skupovima koje je organizovao po Crmnici, u Crnoj Gori. Pa se prisjeća kako je publika mlako reagovala na njegove marksističke tirade o klasnoj borbi. Ljudi su se zapalili tek kada je počeo govoriti o nepravdi i srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine. Tada je, piše Tempo, shvatio da komunistički ustanak neće ići bez jakog nacionalnog naboja.

Ali šta zna Tempo – on je samo izveo jednu uspješnu revoluciju.

A možemo i ovako… U knjizi “Sa Staljinom protiv Tita”, Ivo Banac piše o modelima kojima je Kominterna (Treća KomunističkaInternacionala, 1919-1943) nastojala izvršiti aproprijaciju nacionalizama jugoslovenskih naroda i skoristiti ih kao oruđe u svojoj borbi. Predstavnici Kominterne, čitamo, bili su, tako, u kontaktu i sa hrvatskim nacionalistima. Držali su vezu čak i sa Pavelićem, od kojega su ipak ubrzo odustali, jer su shvatili da je njegov fašizam takve snage da ga čini neupotrebljivim za njihove ciljeve.  Kominterna je snažno podržavala nacionalizme naroda koji su bili žrtve velikosrpskog nacionalizma, kojeg je smatrala svojim neprijateljem. Kominterna je čak dala i jasno uputstvo svojim aktivistima, koje sugeriše kako su anacionalni diskursi koji su lansirani iz Beograda, kao centra balkanske mini-imperije, zapravo varka gospodara koji, da bi održao svoju moć i imperijalnu prevlast, sugeriše lažnu toleranciju i anacionalnost koja će biti podatna velikosrpskom nacionalizmu.  Ovo posljednje vam zvuči poznato?

Da budem potpuno jasan.

Dok god je operativna ideja o stvaranju srpske mikro-imperije na Balkanu; dok god ta wanna be imperija ima namjeru da guta teritorije i narode – na primjer bošnjački i crnogorski; bošnjački je nacionalizam, kao i crnogorski, što se mene tiče, sekundaran problem. A svaki pokušaj da se nacionalizmi izjednače čin u najboljem slučaju intelektualne ljenosti i konformizma. U najgorem - podmukla asistencija velikodržavnom projektu.

Rat u Bosni i Hercegovini nije bio građanski sukob tri nacionalizma. Nego su Hrvatska i Srbija izvršile agresiju na Bosnu i pokušale pripojiti dijelove te zemlje. Uzrok te politike – koja nipošto nije mrtva - nije bošnjački nacionalizam. Velikosrpski i hrvatski nacionalizam postojali bi sve i da ne postoje Bošnjaci. To bošnjački nacionalizam ne čini manje pogrešnim, niti srpski i hrvatski nacionalizam bolje opravdanim.  

Da, ja sam protiv koncepta Bosne i Hercegovine “tri kontitutivna naroda”.  To što pristalice tog koncepta mene optužuju za nacionalizam nalazim urnebesnim, jer je koncept koji brane ultranacionalistički.

Taj je koncept, k tome, i radikalno retrogradan, nepravedan, rasistički i diskriminatoran – između ostalog i prema meni, kao građaninu Bosne i Hercegovine iz reda “Ostalih”.  Sa nestrpljenjem očekujem da mi neko od, recimo, fine gradske raje objasni kako to što ja kao etnički Grk a politički Bosanac ne mogu biti biran u Predsjedništvo BiH - nije diskriminacija. “Konstitutivni” će se dogovarati, a ja ću, kao građanin drugog reda, poštovati to što oni dogovore?

Ne može. Jednako sam konstitutivan kao i bilo koji drugi građanin ove zemlje koji tvrdi da je Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Nosilac suvereniteta nije narod, nego građanin. Tačka.

Misli li neko, zaista, da otpor ideji građanske BiH ne bi bio manji, ako bi uopšte postojao, da je etnička struktura zemlje radikalno drugačija?  Šta je to u identitetu većine građana BiH što ideju građanske BiH čini skandaloznom i neprihvatljivom? Da nije, možda, ne znam, samo pitam - islam?   

Na koncu… Ljubazno mi je, uz salve uvreda i litre pljuvačke, skrenuta pažnja da The Beatles koncert na krovu nisu održali u Camdenu, kako sam tvrdio u prošloj kolumni objavljenoj u Slobodnoj Bosni, nego, valjda, u Savile Row-u.

Šta reći… Cane iz Partibrejkersa jednom je publiku na koncertu u Valjevu (ili je to bilo Kraljevo)  pozdravio sa: “Dobro veče, Kraljevo (ili je rekao Valjevo). Našto je neko iz publike viknuo: “Valjevo, Valjevo” (ili pak: Kraljevo).  “Kraljevo, Valjevo, isti kurac”, rekao je Cane.  Camden, Savile Row; četnik, ustaša – isti kurac.   (SB)