Snaga ljudskog duha ponekad može dostići nevjerovatne visine nemogućnosti i sopstvenog Olimpa.
Ramazan je prilika da se čovjek resetuje, da napravi unutartjelesnu katarzu, da poništi sve loše i virusno što se učahurilo u porama njegovog srca i života. Snaga ljudskog duha i uma ponekad pobjeđuje razumska očekivanja, a zlo koje se nađe na putu, bude pregaženo kao potok kojeg pregazi odlučna armija, koja brani svoju rodnu grudu. Teške su sudbine ljudske. Jednu takvu za Preporod.info ispričao je Seid Zimić, rođeni Žepljak sa adresom stanovanja u Visokom. Profesor bosanskog jezika i književnosti. Logoraš. Svaki ramazan mu daje dodatnu šansu da se prisjeti ramazana kojeg je proveo u logoru u Užicu, u Srbiji.
Optužen i osuđen, kao i većina njegovih logor prijatelja, samo na jedno i samo zbog jednog. Ali, i u takvim mukama se izrode junaci, a oni su spremni da otkinu komad sebe, da bi pomogli drugima, ne pitajući koliko to košta. Ističe kako je u 222 dana njegovog “tamnovanja” u logoru svoje mjesto, zajedno sa logorašima, zauzeo i prijatelj ozarenog lica da drži svjetiljku nad tužnim licima njihovim. Stigao im je ramazan.
– Trebalo tako da bude, ništa nije slučajno. Iskustvo sa puno krajnosti. Dvadesetjednogodišnji dječak odlučio da posti. Poznavao sam ga (iz Brložnika, nedaleko od Žepe), ozbiljno čeljade i njegov nijjet je bio ozbiljan. U sveopćem metežu, kad su pogažene sve ljudske norme, ne liči sat na sat – trebalo je momčiću obezbijediti bar malo uslova da realizuje svoj nijjet. Prilično dugi ranojesenji dani. Hrane nema, voda na dozvolu. Higijena bez definicije. Bolesti i krikovi danonoćno društvo. Obećali smo pomoći, obećanje je dūg. Otkidali smo od svog simboličnog obroka i donosili postaču. U početku sam primjećivao njegov stid, ali je vremenom spoznao da i naš nijet ima vrijednost. Postao nam je uzdanica, zvijezda vodilja. Utvrđivanje vremena za početak i kraj posta i namaza je bila čitava filozofija. I učevni i manje učevni su pokušali biti što tačniji, ali kad se sve podvuče, vrijeme je računato – odoka. Akšam nam je pravio najviše problema, upaljena svjetla, i stražari su mogli lako da uoče dječaka na namazu. S vremena na vrijeme smo namjerno pravili ekscese da skrenemo pažnju na sebe, pa nek bude i serija šamara, dok čeljade ne završi s namazom. Prođe i ramazan, prođe i dvadeset i pet godina, a ja se i danas ponosim ljudima koji su bili sa mnom – dječakov san je ostvaren – kaže Zimić. Preporod.info