Kemail Hajdarević kaže da je njegov put bio put dječaka koji se bori da preživi u nemogućim uvjetima, koji danima ne jede,
koji nosi ranjenike, donosi im vodu. “I uvijek kad mi je teško u životu, ja se sjetim tih situacija i tih ranjenika koji su se borili i nas koji ih nismo ostavili. Kad me danas neko pita kako sam uspio sve to preživjeti, toliko dana bez hrane, jedući samo voće i lišće, ne znam odgovoriti” Na dan pada Srebrenice, prema zvaničnim podacima, put slobodnog teritorija Bosne i Hercegovine zaputilo se između 10.000 i 15.000 Bošnjaka, uglavnom punoljetnih muškaraca, koji su pokušavali spasiti vlastitu glavu. U toj velikoj koloni, od koje je na slobodni teritorij tuzlanskog kraja dospjelo oko 3.500 onih što su krenuli iz Srebrenice, bio je i tada maloljetni Kemail Hajdarević. Danas, 24 godine nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu, tada zaštićenu zonu UN-a, i kasnije počinile genocid na Bošnjacima, Kemail s majkom Salihom živi u Sarajevu. Kao profesor geografije, godinama se bori s problemom nezaposlenosti i na sve načine nastoji ostati u Bosni i Hercegovini. Kemail Hajdarević rođen je 1980. godine u bratunačkom naselju Pobuđe kod Konjević-Polja. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u Pobuđu, peti u Konjević-Polju, a ostala tri u Srebrenici. U toku rata živio je s majkom Salihom, sestrom i dvojicom braće, te suprugom i sinom od starijeg brata Kirama.
AVIOBOMBE IZ SRBIJE
“Mjesna zajednica Konjević-Polje jedna je od rijetkih, možda i jedina na području općine Bratunac koja početkom rata nije pala u neprijateljske ruke. Od prvih srpskih napada na to mjesto još u maju 1992. godine Konjević-Polje se branilo sve do 15. marta 1993. Paralelno je branjena i mjesna zajednica Kamenica na teritoriji općine Zvornik, te mjesna zajednica Cerska, koja je pripadala Vlasenici. Te tri mjesne zajednice činile su malu enklavu, slobodni teritorij koji nije bio povezan ni s Tuzlom ni sa Srebrenicom. Najteži napad na tom području desio se 29. maja i stanovništvo tog područja uspješno se branilo skoro godinu. Avioni koje smo mi zvali ‘komarci’ često su bombardirali to područje, ali i dijelove Srebrenice. Dolazili su iz pravca Srbije i skoro svaki dan u periodu od 13:30 do 14:30 nadlijetali i bacali bombe. To su bile razorne detonacije. U toj enklavi živjelo je mnogo stanovništva, a svaka kuća imala je iskopano sklonište u zemlji. Budući da je Konjević-Polje imalo važan geostrateški položaj, jer je spajalo općine Zvornik, Bratunac i Vlasenicu, u prvoj godini rata pretrpjelo je najžešću ofanzivu. Na tom prostoru opstali smo do marta 1993. godine, izdržavši 2-3 vrlo jake ofanzive. Međutim, posljednju, koja je trajala oko dva mjeseca, nismo izdržali i stanovništvo se povuklo prema Srebrenici, manji dio prema Tuzli. Konjević-Polje je napadnuto 12. marta, a palo je tri dana kasnije. Nešto ranije, 7. januara 1993. godine, u sadejstvu boraca iz Srebrenice i slobodnog teritorija oko Konjević-Polja, zauzeta je Kravica, naselje koje je odvajalo te dvije enklave i tako se napravila prirodna komunikacija. U to vrijeme Bošnjaci u Istočnoj Bosni držali su teritoriju površine 897 kvadratnih kilometara. U Srebrenici sam proveo narednih nešto više od dvije godine, sve do pada Srebrenice 11. jula 1995. godine”, prisjeća se Kemail Hajdarević.
Okolnosti boravka u Srebrenici bile su jedva podnošljive. Prvih nekoliko dana nisu imali gdje da spavaju, pa su živjeli na ulici. “Ložili smo vatre i tako se grijali jer je još bio zimski period. Tih dana još je trajala ofanziva na srebreničkom ratištu. Nakon toga smo našli sobu od 15-ak kvadrata, u kojoj je nas sedmero živjelo naredne dvije godine. Ofanzive na srebreničko ratište službeno su završene 18. aprila 1993. godine, kad je Srebrenica demilitarizirana, iako su i kasnije često padale granate. Ubrzo nakon demilitarizacije organizirana je nastava, gdje sam po skraćenom planu i programu završio 6, 7. i 8. razred. Taj period života u Srebrenici bi se u najkraćem mogao opisati riječima ‘snađi se’. Uvijek su ulice bile pune ljudi. Kako je puno stanovništva živjelo na malom prostoru, osjećala se velika tjeskoba, beznađe i nedostatak mnogo čega. Nije bilo soli i, kao i svugdje po Bosni, manjkalo je hrane. Mi smo nešto namirnica donijeli iz Konjević-Polja jer smo se ondje bavili poljoprivredom. Kad su prve humanitarne pomoći počele dolaziti u Srebrenicu, dobio sam crvene patike za biatlon i stare ‘kaubojke’, koje su bile broj 46, i u njima sam išao u školu. Unatoč svemu, ipak je bilo tih dječijih radosti, bosi smo na livadi igrali fudbal i krpili lopte. Poslije škole smo išli na izlete po okolnim brdima i selima i brali kruške, jabuke i šljive. Naberem 4-5 kg krušaka, prodam ih i za to kupim kilo brašna. Tako sam pomagao porodici. To je bila svakodnevna borba”, priča nam Kemail.
U Srebrenici je u toku rata postojalo udruženje “Zen Satori”, preteča današnjeg “Prosvjetitelja”, koje je i u tim ratnim uvjetima organiziralo razne sadržaje. I tad ga je vodio Mehdin Jakubović. U tom udruženju okupljale su se osobe okrenute vjeri i koje su kroz svoj rad nastojale promovirati prave vrijednosti, odgoj, kulturu i sport. “U svom tom beznađu pokušavalo se ljude mentalno jačati, vratiti ih pravim vrijednostima. Tako sam poslije škole 3-4 puta sedmično trenirao karate i upoznao dosta prijatelja. I danas susrećem neku raju koja je u to vrijeme živjela u Srebrenici. Mislim da je preživjela jedna trećina dječaka iz razreda u koji sam išao. Za petericu znam sigurno da su preživjeli, a za ostale ne znam.”
“PUTEM SMRTI DO SLOBODE”
Kada su srpske snage 11. jula 1995. godine zauzele Srebrenicu, Kemail je imao svega 15 godina, dok su mu oba brata bila punoljetna i još od početka rata vojno aktivna. Sva trojica su preko brda i šuma krenula prema slobodnom teritoriju. “Pad Srebrenice zatekao me je za ručkom s mamom. Braća su već bila otišla u borbu. I vidim ja da ljudi počinju bježati. S većinom civila mama i ja smo krenuli prema sjeveru grada, prema Potočarima. Ofanziva je išla iz južnog pravca i neprijateljske snage su postepeno zauzimale dijelove slobodnog teritorija. Već se načulo da se vojska povlači i da svi vojno sposobni trebaju negdje da idu. Srebrenicu sam napustio 11. jula između 11 i 12 sati. Ponio sam ruksak u kojem su bile neke pogačice koje mi je mama pripremila. Najstariji brat Kiram je došao po mene. Bila je teška situacija, majka me vuče za jednu ruku, a brat za drugu. Taj rastanak s majkom mi je ostao u sjećanju kao nešto vrlo emotivno i teško opisivo. Gledaš majku i razmišljaš hoćeš li je ikad više sresti. Podijelili smo se. Majka, sestra i snaha s djetetom otišle su prema Potočarima, a ja sam s bratom krenuo u pravcu Kazana. U vrijeme tog polaska nad Srebrenicom su nadlijetala 2-3 aviona, koji su bacili nekoliko bombi. Nastavili smo put prema sjeverozapadu, prema mjestu Šušnjari, gdje se okupljala vojska i vojno sposobni muškarci. Dugo smo putovali jer je to bio krajnji sjeverozapadni dio srebreničke enklave, možda 20 km od grada. Kad smo stigli, već je bila noć. Brat Kiram je znao o čemu je riječ i šta se planira dalje. I od tad počinje prava borba za život”, naglašava Kemail.
U trenutku kad je kolona kretala iz Šušnjara ljudi su još pristizali iz okolnih sela. U višekilometarskoj koloni bilo je između 12.000 i 15.000 ljudi. Kemail je dugo čekao da krene. Kako kaže, na red da uđe u srpsku teritoriju došao je negdje oko ponoći, između 11. i 12. jula. “Bio sam u prednjem dijelu kolone, što će se kasnije ispostaviti kao prednost. Čeoni dio kolone je vjerovatno krenuo sat-dva ranije. Bilo je potrebno razminirati srpsko područje, napraviti neki koridor kroz koji se sigurno trebalo ući na teritorij koji su kontrolirale srpske snage. Ujutro smo bili već 3-4 kilometra u njihovom teritoriju. Tad su počela granatiranja kolone. Nekoliko kilometara prije Konjević-Polja naišao sam na mjesto gdje je nešto ranije pala granata među 4-5 ljudi koji su jeli. To je bio stravičan prizor, pravi masakr. Sjećam se da sam nakon toga sišao u neki potok i zbog velike strmine nisam uspio izići iz njega. Dvojica komšija pomogli su mi da se popnem. To je bilo područje Kameničkog Brda, rubni dio Konjević-Polja. Tu smo odmarali 12. jula, čekajući da se probije putna komunikacija između Nove Kasabe i Konjević-Polja. U toku dana kolona je polahko krenula. Moj red za polazak došao je pred sami akšam, u periodu zalaska sunca. Kad sam krenuo, bila je velika gužva i puno je ljudi čekalo da uđe u kolonu. Zaobišao sam kolonu i prešao naprijed. Prije nego što sam uspio izići do vrha tog brda počelo je granatiranje posljednje strane brda. Falilo mi je desetak metara da pređem tu kosu. I to je bio ključni dio puta, jer će se tu kolona podijeliti na prvi i drugi dio i na tom dijelu će ostati veliki broj ljudi koji su ubijeni, ili zarobljeni pa onda strijeljani. I počela je pucnjava, tuku PAM-ovi, prage i drugo teško naoružanje. Tu sam svjedočio kako meci i geleri otkidaju ljude. Skoro je nemoguće bilo promašiti jer je na malom prostoru bilo jako puno ljudi. Ja sam u tom momentu trčao naprijed, pa šta bude – bude, pogodi me – ne pogodi, znajući da, čim pređem to brdo, više neću biti u dometu artiljerije. I uspio sam preći to brdo i spustiti se u podnožje, gdje sam pronašao brata Kirama”, priča Kemail Hajdarević.
RANJENIKE NE OSTAVLJATI
Unatoč nastojanjima srpskih snaga da zatvore prijelaz u rano jutro 13. jula, kolona je uspjela preći put između Nove Kasabe i Konjević-Polja. Dok su prelazili, naoružani borci iz kolone pravili su odstupnicu većini ljudi koji su bili bez oružja. “Kad sam prešao, nastavio sam dalje i u popodnevnim satima došao na planinu Udrč. Osluškujući šta se dešava na području Kameničkog Brda i Pobuđa, dugo smo čekali na jednoj visoravni. Tu smo ostali skoro do predvečer, nastojeći da sačekamo da nam se što više ljudi priključi. Kako je kolona prekinuta na Kameničkom Brdu, na Udrču su mnogi saznali ko je zaostao od njihovih članova porodice. Ono što je ljudi došlo na Udrč, vjerujem da ih je 95% prešlo na slobodni teritorij. Na Udrču sam se umalo bio izgubio. Kad sam stigao, sjeo sam uz jedan bor. Neko mi je dao glavicu crvenog luka. I dok sam jeo taj luk, zaspao sam. Kad sam se probudio, nema nigdje nikoga, gledam u suhe borove grane i pitam se da li sanjam i gdje sam. Onda sam skontao da sam zaostao iza kolone. U momentu sam se dosjetio da nema tragova ispred, pa se malo vratio i pronašao tragove kolone koju sam sustigao. Poslije toga sam uza se imao jednog starijeg čovjeka s kojim sam se dogovorio da me budi ako zaspim. Rekao mi je da samo pređem ispred njega i da će me buditi kada bude pokret. Toliko sam bio iscrpljen da bih prilikom sjedanja vrlo brzo zaspao. Spustili smo se u podnožje Udrča, rejon mjesta Glodi, u širem području zvorničke Kamenice. Dok smo se spuštali, iza nas su pale dvije granate. Silazeći s Udrča i prolazeći pored rijeke Drinjače, Božijom voljom sam dobio neku posebnu snagu, neki osjećaj da je lijepo živjeti, da je život nešto veliko za što se vrijedi boriti i da treba nastaviti taj put. U tom podnožju sam prvi put dobio da nosim ranjenike.”
Narednog dana, 14. jula, kolona je stigla do naselja Marčići, opština Zvornik, gdje ih je usred dana dočekala još jedna velika zasjeda. “Uspio sam pretrčati asfalt i došao do nekog igrališta pored škole. I tek što sam prešao tu putnu komunikaciju, kolona je zastala zbog četničke zasjede. Tad sam osjetio najveći strah u životu. Čuo sam kako dolaze tenkovi, transporteri… Naprijed je počela pucnjava. Pored straha, tu sam osjetio i veliku nemoć. Ranije, na Kamenskom Brdu, bacio sam svoj ruksak u kojem sam imao i nešto hrane. Od tada pa do dolaska na slobodnu teritoriju, narednih 4-5 dana, nisam nikako jeo hljeb. Jeo sam list, jabuke i kruške koje još nisu bile sazrele. Vodu smo obično pili iz potoka. Bio sam umoran, žedan i iscrpljen. Tu je borba trajala nekoliko sati, a ja sam zalegao u nekom jarku.Na brdašce ispred mene je pala granata. Počeo sam razmišljati šta i kako dalje. Živjeti ili ne živjeti? Nakon što je navečer probijena linija na zasjedi, kolona je polahko krenula. Kad sam stigao na brdo Snagovo, gdje je bila još jedna zasjeda, već je bila noć. Tu me je jedan čovjek s još trojicom vratio nazad skoro kilometar, da ponesemo ranjenika. Ako sam i na što ponosan za život cijeli, to je taj dio oko nošenja ranjenika. Mislim da ni jedan ranjenik poslije Udrča nije ostavljen. Bilo je slučajeva da su neki ranjenici podlegli i tad bi ih se ostavljalo”, priča Kemail.
U nastavku puta kolona je prešla putnu komunikaciju na Crnom Vrhu, koja je spajala Kalesiju i Zvornik. “Preko Crnog Vrha smo išli držeći se za ruke kako se ne bi po tom mraku ko izgubio. Tu se kolona bila privremeno razdvojila jer je bio naišao jedan vojni džip, koji su naši borci ubrzo likvidirali. Tad sam bio u dijelu kolone koji je zaostao. Dok smo prelazili Crni Vrh, pala je bomba i ranjena su četiri čovjeka. Pretpostavljam da je bomba nekom ispala. Ljudi su već bili počeli gubili koncentraciju, neki su počeli halucinirati. Tad mi se učinilo da sam nakratko izgubio svijest. Čujem kako ljudi urliču oko mene. Kad sam se probudio, bila je mrkla noć i neko trnje je bilo oko mene. Prepao sam se. Ljudi su se nakratko bili razbježali. Onda sam dobio zadatak da nosim jednog sedamnaestogodišnjeg momka koji je bio ranjen u obje noge, a na jednu se mogao malo oslanjati. Iz straha da ga ne ostavim, on me je tako čvrsto zagrlio, a ja nemoćan, ni sam haman ne mogu hodati od umora i iscrpljenosti. Rekao sam mu da ću ga nositi koliko budem mogao. I nosio sam ga jedno vrijeme, vukao na sve načine. Sjećam se, kolona stane, ja sjednem, a on mene drži i čvrsto grli. Kasnije su ga drugi preuzeli, stavili u ćebe i nosili.”
ISCRPLJENOST I HALUCINACIJE
Na Križevačkim Njivama kolona je bila oko podne 15. jula. Do mraka se čekao proboj linija. “Predvečer smo krenuli dalje. Prije polaska sam ubrao domaćih malina koje su mi malo povratile energiju. Noć koja je slijedila bila je paklena. Nastupila je strašna oluja. Prvo je padala kiša, a onda i led. Tako je jako puhalo da nisam mogao do zraka da dođem. Stavljao sam ruke na nos i prislanjao se uz stablo da se zaklonim i udahnem zraka. Ta oluja je unijela dodatnu paniku. Mokri smo čekali jutro. Počele su se vatre ložiti. Kolona kreće, a treba dočekati red jer valja da se poreda nekoliko hiljada ljudi. Mislim da su i tu neki zaostali, da su zaspali uz vatru i ostali u mraku. Ljudi su gubili živce, neki su svoj pištolj davali drugima bojeći se da sebi ne urade ono najgore. Tad su ljudi prvi put počeli iskakati iz kolone, počeli galamiti i čudno se ponašati. Bilo je to doista teško psihološko stanje. Ljudi nisu mogli više normalno funkcionirati. Sjećam se čovjeka koji se tad probudio i počeo govoriti: ‘Ljudi, što sjedite, ustanite, jedite, evo majka izvadila vruć hljeb iz rerne. Ustanite, neće ovo dugo trajati.’ Pokušalo mu se pomoći, vodom ga malo politi. Tu noć sam puno razmišljao o porodici, a posebno o majci”, prisjeća se Kemail.
Šesti dan puta učesnici srebreničkog marša stigli su u područje Baljkovice, na korak do slobodnog teritorija. Na tom dijelu linije četnici su bili sasjekli svu šumu i minirali i prema dolazećoj koloni i prema Tuzli. “Doista je bila velika hrabrost izvršiti napad na te dobro utvrđene rovove, zemunice i tranšeje. Naši borci s čela su već u ranim jutarnjim satima počeli borbe s neprijateljskim snagama. Još dok je bila ta oluja, oni su iskoristili priliku za napad i pokušaj proboja linije. Stigli smo na crtu, svega 2-3 kilometra od cilja, trebamo preći i sve zavisi od ishoda te posljednje borbe. Bili smo svjesni da sav dotadašnji put i sve preživljeno može u trenu da se pretvori u potpuni besmisao i uzaludan trud. Borbe su se vodile u potoku ispred nas, a mi smo čekali. Naježim se kad se sjetim te neizvjesnosti. Tad sam osjetio da ne mogu više izdržati. I nada me počela napuštati. Onda nekad poslijepodne je stigla vijest da se kolona pripremi za pokret. Znao sam da idem ili u smrt ili na slobodu i bio sam spreman i na jedno i na drugo, samo da se okonča šestodnevna agonija. I stigli smo na krajnje odredište. Naši vojnici su se poredali na obje strane kolone i napravili nam ešalon za prolaz. Četnici su bili na nekih 300-400 metara od nas. Sišli smo na jedan put, prešli potok i nastavili se penjati na slobodni teritorij. Tad sam vidio moć oružja. Naši su zarobili nekoliko praga, tenkova, topova, mitraljeza i sve su poredali na taj put. Nastavljeni redenici municije su bili dugi desetinama metara, kako se, kad krene prelazak, ne bi prekidala paljba. I dok smo mi trčali, naša odstupnica je sve vrijeme pucala u pravcu neprijateljskih linija. Koliki su samo teret ti ljudi odradili; u toj nemoći, iscrpljenosti, usuditi se tako napasti na utvrđene neprijateljske položaje, pa to je bilo ravno ludosti. Ali ti ljudi su sve vrijeme bili svjesni tereta koji su preuzeli za spas što većeg broja ljudi iz cijele kolone. To su heroji o kojima šira javnost zna jako malo”, ističe Kemail Hajdarević.
Završni dio prelaska srebreničke kolone zabilježen je kamerama novinara sa slobodnog teritorija. To se desilo 16. jula 1995. godine u kasnim poslijepodnevnim satima. Snage Armije Republike BiH još su nekoliko dana kontrolirale taj prolaz iščekujući dolazak onih koji su zaostali u koloni. “Na slobodnu teritoriju sam stigao oko 17 ili 18 sati. Sjećam se da, kad sam trebao izići iz tranšeje i preći na slobodnu teritoriju, nisam mogao da iziđem iz tranšeje. Valjda mi je, kad sam ugledao slobodnu teritoriju, naglo pao adrenalin i klonuo sam. I jedan vojnik mi je pružio ruku i pomogao da iziđem. A dan prije mi je amidža kazao: ‘Kemaile, pa ti, dijete, umireš!’ Valjda sam toliko bio smršao i iznemogao. Po dolasku na slobodnu teritoriju, stižem u Nezuk. Tu su nas dočekivali i dijelili hranu. Ti ljudi su nas lijepo dočekali i pružili su nam sve. Zahvalan sam im do Sudnjeg dana. Uzeo sam jedan hljeb i narezak i vratio se da pitam ljude mogu li dobiti još jedan narezak i hljeb, bojeći se da će mi biti malo. Ali, uzimam dva zalogaja i ne mogu da jedem dalje, hoću da se udavim, muka mi je. Samo sam popio neki sok. Kako sam dva posljednja dana hodao bos, noge su mi bile isječene po tabanima i od vlage su se žuljevi bili razmekšali, pa su se dijelovi kože mogli kidati. To su mi poskidali, zamotali noge u zavoje i prebacili me u Đurđevik, gdje smo večerali. Onda su me odvezli u Dubrave kod Živinica, a potom u školu Bašigovci, gdje smo prenoćili. Ujutro, 17. jula, probudio sam se u 6 sati, odmoran. Nakon doručka i previjanja, s amidžom sam krenuo raspitivati se o braći koju sam posljednji put vidio na Udrču, ali i izbjeglicama koje su autobusima stigle iz Potočara. Od komšija sam saznao da su oba brata preživjela. O cijeloj razmjeri tragedije koja se desila u Srebrenici, kao i većina ostalih, saznao sam tek kroz godinu ili dvije. U početku se vjerovalo da je dosta više ljudi prešlo. Međutim, s vremenom se saznavalo koga sve nema. To jutro sam saznao da je majka u Gnojnici kod Lukavca i zaputio sam se ondje. Susret s majkom je bio najemotivniji trenutak u mom životu. I sad se naježim kad se sjetim te situacije. Ona samo plače. Kasnije mi je rekla da je, pored radosti zbog mog pojavljivanja, slutila da ostala dvojica braće nisu preživjela. Srećom, ubrzo se uvjerila da su preživjeli”, prisjeća se Kemail.
NIŠANI SVE KAŽU
Kemail Hajdarević živio je u Gnojnici oko tri mjeseca. U septembru 1995. godine upisao je Srednju mašinsku školu u Lukavcu, koju je završio 1999. godine. Poslije je godinu boravio u Švicarskoj, pa se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Završio je studij na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. “Diplomirao sam na temu Geografsko-historijski prikaz puta spasa Srebrenica – Nezuk. Ne kažem da je taj rad najbolje urađen, ali je bio dobra osnova za sva dalja istraživanja na tu temu. Prije toga sam uradio kartu Putem smrti do slobode. Karta je distribuirana širom Bosne i Hercegovine. Rađena je na engleskom, turskom i bosanskom jeziku i štampana je u više od 15.000 primjeraka. To je moj najveći doprinos priči o Srebrenici. Na taj način je istina o Srebrenici došla do velikog broja učenika iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, i to od nekoga ko je preživjeli učesnik ‘puta smrti’. Iako sam bez stalnog zaposlenja, nastavljam širiti priču o Srebrenici. Kad su me neki direktori škola pitali šta oni mogu učiniti za Srebrenicu, ja sam im odgovorio: ‘Odvedite djecu u Srebrenicu, nišani će im sve reći.’”
Kemail Hajdarević kaže da je njegov put bio put dječaka koji se bori da preživi u nemogućim uvjetima, koji danima ne jede, koji nosi ranjenike, donosi im vodu. “I uvijek kad mi je teško u životu, ja se sjetim tih situacija i tih ranjenika koji su se borili i nas koji ih nismo ostavili. Kad me danas neko pita kako sam uspio sve to preživjeti, toliko dana bez hrane, jedući samo voće i lišće, ne znam odgovoriti. Pretpostavljam da je, pored Božije pomoći, važnu ulogu u svemu imao adrenalin, koji je bio tako jak da je čovjek uspijevao i ono naizgled nemoguće. Tih šest dana ja živim svaki poratni dan. Meni je tih šest dana vazda u mislima. Tu je toliki talog iskustva da to neću zaboraviti do smrti. Taj svaki dan je ravan godini života i više od toga. Meni priča o Srebrenici nije jednom u godini, samo 11. jula, meni je priča o Srebrenici svaki dan. To je moj život i to me je trajno obilježilo, kako mene, tako i sve druge koji su preživjeli tu tragediju. Žao mi je što se nije više uradilo na prezentaciji srebreničke tragedije. Ne da se plače nad tim nego da se kroz pričanje i bilježenje pamti šta se dogodilo kao pouka za sve buduće generacije.”
Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ stav.ba