.

 

 

 

 

 


.

Kada je u ljeto 1992. godine kulminirao progon iz Prijedora,

neke porodice poput porodica Elezović iz Trnopolja su u prvim mah pošteđena od ubistva. Muškarci su odvedeni u logore: Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Sličan scenario se desio i u mjesnoj zajednici Rakovčani. Dana 20. jula 1992. godine većina muškaraca u Rakovčanima biva također pošteđena. Uglavnom su deportovani i strpani u halu 3 logora Keraterm, u kojem su ih u noći s 24. na 25. juli ipak većinu pobili. Ritam deportacije iz Prijedora od maja do septembra 1992. godine odvijao se u nekoliko intervala. Preživjele bi najprije potrpali u logore. Omarska i Keraterm su uglavnom bili puni, dok su samo najsretniji muškarci sa ženama bili u Trnopolju gdje se najmanje ubijalo. Veći dio porodice Elezović je bio zatočen u svom selu iz razloga što je selo bilo udaljeno tek nekoliko minuta hoda od logora. Nakon selekcije na potencijalne mrtvace i one koji su dobijali šansu za život, porodice bi se na izlazu iz logora rastajale. Žene i djeca su uglavnom bile potrpane u autobuse i kamione, dok su u logoru ostajali muškarci. Putem prijedorskog radija je u avgustu rečeno da se svi oni koji žele spas upute prema stadionu u Tukovima, gdje se formirao konvoj. Nakon što su ekipe novinara britanskog ITN-a i Guardiana ušle u kompleks logora Omarska i Trnopolje, svjetska javnost je zanijemila. Već narednog dana otpočelo je raspuštanje logora, a preživjeli logoraši su prebačeni u Trnopolje, u kojem je još uvijek bilo žena i djece. Tog 21. avgusta otpočelo se sa utovarom muškaraca, žena i djece u kamione. Mnogobrojni su mislili da je sloboda konačno na vidiku i da će biti prebačeni u Travnik. Ipak, srpske vlasti nisu željele da na vidjelo izađu užasi logora, tako da su kreirali plan istrebljenja svjedoka.

Konvoj je krenuo uz veliku paniku. Na samom koraku do slobode, na padinama Vlašića u blizini sela Korićani, konvoj je zaustavljen. Pod prijetnjom smrću oko 200 osoba biva odvojeno od svojih porodica i potrpano u autobuse, koji mijenjaju smijer prvobitnog kretanja konvoja. Izvdvojenim je rečeno da “idu na razmjenu sa muslimanskom stranom”. Kada su autobusi zaustavljeni uz put gdje se nalazila provalija dubine preko 200 metara bilo je jasno da se sprema masakr. Prije pogubljenja civili su izvođeni u grupama iz autobusa, redani u dvjema vrstama uz ivicu stršne provalije, a potom je po njima osuta rafalna paljba. “Kada im je naređeno da stanu na drugu stranu do ivice puta, to je bilo neviđeno. Prva je vrsta morala kleknuti. To je neopisivo. Počeli su se gurati, počela je pucnjava, i onda skaču. Pucnjava je trajala kratko, 10 ili 15 minuta, jer su ljudi i sami skakali, a teren je bio oštar, bile su stijene, tako da je mogao teško preživjeti onaj ko je pao. Nakon paljbe rečeno nam je da se spustimo niz stijene i dokrajčimo preživjele” – rekao je u svom iskazu osuđeni Damir Ivanković, jedan od izvršioca masakra.

Prema navodima Jasmina Medića u knjizi “Genocid u Prijedoru” dokazana je odgovornost svih struktura i nivoa vlasti na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske. “Dokumenti parafirani od strane čelnika SJB Prijedor, CJB Banja Luke i Komande 1. KK VRS jasno govore da su visoki politički, vojni i policijski funkcioneri znali za zločin, ali nisu poveli istragu protiv odgovornih da bi potom organizovano izvršili prikrivanje posmrtnih ostataka”. bosnae.info