Nedugo nakon što se Hrvatska odlučila na kupnju 12 novih borbenih zrakoplova tipa Dassault-Rafale, lansirana je dosjetka kako Srbija ima još samo dvije godine, do isporuke prvih primjeraka, ako želi napasti Hrvatsku, piše Slobodna Dalmacija. Odmjeravanje čiji će (zračni) ponos uskoro biti veći postalo je omiljena disciplina dežurnih dokoličara, mada je i laiku jasno da je regionalnu ravnotežu (straha) prilično glupo mjeriti borbenim kapacitetima bilo kojeg oružja. Članstvo u NATO-u, najjačem vojnom savezu na svijetu, znači u toj sferi prednost veću i od atomske bombe: zato ga i tako skupo plaćamo.
Činjenica je, međutim, da je Srbija zadnjih godina znatno povećala svoj vojni proračun, za preko 40 posto. Među državama zapadnoga Balkana ona je tijekom 2019. najviše izdvajala za vojsku, pokazuju podaci Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, te je prestigla Hrvatsku koja je 2018. bila prva u regiji po vojnoj potrošnji. Odlukom o kupnji novih borbenih aviona mi ćemo opet zacijelo povesti u utrci u naoružanju: mini hladni rat na prostoru ex SFRJ, geostrateški iznimno osjetljivom, i u pandemiji koronavirusa uredno puni vojne hangare. I tuđe račune.
Ne čudi, zbog svega, što su po medijima naveliko krenule masovne komparacije dva tipa borbenih letjelica koje će ubuduće činiti ratna zrakoplovstva Hrvatske i Srbije: francuskih Rafalea F3R i ruskih MIG-ova 29-SM. Svi naši eksperti uglavnom su već proglasili hrvatsku laku pobjedu, a Rafale ukratko ocijenili najboljim višenamjenskim vojnim avionom današnjice. No, pomalo iznenađuje da su se u toj disciplini puno detaljnijima iskazali srbijanski, nego hrvatski vojni analitičari. Srbijanski „vazduhoplovni“ portal Tango six prije par dana je objavio obimnu recenziju hrvatske odluke o kupnji francuskog ratnog zrakoplovstva. Iz teksta se iščitava neskrivena zavist, podsvjesno vjerojatno motivirana i bitnim momentima iz srpske vojne tradicije: počevši od toga da je „lađa francuska“ svojedobno spasila srbijansku vojsku sa „pristaništa solunska“, pa sve do činjenice da je srbijansko vojno zrakoplovstvo, utemeljeno 1912. godine, u svojoj prvoj eskadrili imalo francuske borbene avione, tipa Blerio XI.
Srbijanski analitičari s portala Tango Six odmah na početku priznaju da će Hrvatska s Rafaleima tipa F3R dobiti najsuvremeniji i najkompletniji višenamjenski borbeni avion ne samo na prostoru Balkana, nego i šire, čak i ako se računa Mađarsku i Grčku. Analizirajući koliko je Rafale bolja letjelica od sovjetskog MIG-a 29 koji je udarna poluga zrakoplovstva Srbije, već na početku ističu kako ta usporedba nije fer: Rafale je zrakoplov 4,5 generacije, dok je MIG 29 4. razvojna generacija. S Rafaleom se od sovjetskih lovaca može donekle komparirati samo izvozni model MIG-29M i MIG-35, aparat namijenjen ruskim zračno-kozmičkim snagama. Rafale je od prve zamisli dizajniran kao višenamjenski borbeni avion, a MIG 29 tek kao taktički laki lovac: riječ je o posve različitim platformama i mogućnostima njihove modernizacije. Oba su odredile i okolnosti u kojima su rađani: MIG 29 u uvjetima raspada SSSR-a i ruske ekonomske krize, dok Rafale, bez obzira na manje zastoje, nije znatnije oskudijevao u financijama kojima su se realizirale inženjerske imaginacije.
Rafale je kao višenamjenski borbeni avion naposljetku u Francuskoj zamijenio lovce, lovce bombardere i izviđače tipa Mirage F1, jurišne avione Jaguar, palubne lovce-presretače F-8 ‘’Crusader’’, palubne lovce-bombardere Super Etandard, lovce-bombardere Mirage-2000D, a u velikoj mjeri i lovce Mirage-2000B i C. Još malo i poslati će u penziju i sve preostale borbene avione Mirage-2000. Riječ je o multipraktik letjelici koja nije samo izviđač, lovac ili lovac-bombarder s ciljevima u zraku, na kopnu i moru, već je i taktički bombarder oboružan nuklearnim raketama, tehnološki i taktički neusporedivo napredniji od MIG-a 29.
Prednost francuskog aviona naročito je izražena u pitanju elektronike i naoružanja, a nešto manje u letačkim svojstvima, svjesni su u Srbiji. „Francuz“ je najkompletniji borbeni avion današnjice, s mnogim karakteristikama zrakoplova 5. generacije: tu spada tzv. superkrstarenje brzinom od 1,4 maha i mali radarski odraz od 0,5 do 2 m2 koji ga čini gotovo nevidljivim. Za MiG-29 se može naći podatak da mu radarski odraz bar trostruko veći. Kad je riječ o borbenim sposobnostima, glavna prednost Rafalea je u elektronskoj opremi i naoružanju.
Kod modela Rafale F3R glavni senzor radara ima domet do 140 km u otkrivanju cilja i oko 110 km u njegovom praćenju. Ima sposobnost istovremenog praćenja 40 ciljeva u zraku i mogućnost istovremenog napada na njih čak 8. Nasuprot njemu, MiG-29 istovremeno može pratiti 10 ciljeva u zraku i istodobno gađati dva. Rafaleu je čitav sklop za elektronsko ratovanje smješten unutar trupa, dok MIG-29 mora za tu svrhu nositi dodatne glomazne kontejnere s opremom. Rafaleov sistem Spectra ima sposobnost da na velikim daljinama otkrije, prepozna i odredi položaj prijetnje, što posadi omogućuje komotan izbor protumjera: radarskog ometanja, infracrvenih mamaca, radarskih dipola, proturaketnog štita…
MIG-29 SM ima puno prostije elektronske sisteme tipa Talisman koji se kao posebni „koferi“ nose na podvjesu. I softverski je neprocjenjivo progresivniji Rafale, jer raspolaže iznimnim brzinama prijenosa podataka, fotografija, video-snimki ciljeva i mogućnostima umrežavanja s drugim avionima istoga tipa u realnom vremenu i s zapovjednim centrima na zemlji: MIG se može isključivo navoditi sa zemlje, bez lepeze dodatnih mogućnosti.
Upravljanje Rafaleom iz cockpita, koje uključuje cijeli spektar glasovnih komandi, nalik je na vožnju svemirskog broda. Borbeni radijus s tri rezervoara goriva, dvije krstareće rakete i dvije rakete zrak-zrak kod Rafalea je više nego duplo veći nego kod MIG-a s istom opremom: 1800 naspram 800 kilometara. Može nositi i dodatne rezervoare goriva za popunu drugih aviona u borbenoj formaciji. Manevarske karakteristike su zona u kojoj su Rafale i MIG-29 donekle najbliži, no ni tu ne treba dvojiti tko bi u bliskoj zračnoj borbi imao prednost, bez obzira na mogućnosti podjednako snažnih motora.
Naoružanje je, naime, jedna od najbitnijih osobina svake ratne letjelice, a tu je Rafale s jednocjevnim topom, kombinirano vođenim i samonavođenim raketama, a naročito s raketama Meteor kao najmoćnijim oružjem za ciljeve u zraku na srednjim i velikim daljinama nedostižan MIG-u. Raketa Meteor s efikasnim dometom do čak 160 kilometara, inercijalnim navođenjem i korekcijama data linkom šije sve MIG-ove rakete zrak-zrak čiji je maksimalni domet od 50 do 70 km. Svaka raketa Meteor, doduše, košta oko 2 milijuna eura.
Prednost Rafalea u zračnoj borbi višestruko se multiplicira kad su u pitanju ciljevi na zemlji ili moru. Tu mu je najubojitije sredstvo stealth krstareća raketa SCALP-EG mase 1300 kg i dometa preko 560 km, s bojevom glavom od 450 kg. Rafale je konstruiran i da nosi nuklearno naoružanje, pa se na krstareću raketu ASMP-A dometa preko 500 km i mase 860 kg montira nuklearna glava TN81 snage 100 do 300 kilotona.
Upravo je u toku i razvoj nove rakete AS4NG koja bi trebala imati domet od preko 1000 kilometara. Tu su još i laserski vođene bombe, cijela galerija francuske precizne municije, GPS navođene bombe, samonavođene protubrodske rakete… Sa svakim pritiskom borbenog tastera na Rafaleu može se sigurno sravniti pola nekoga grada u Srbiji, ali za tu cijenu jamačno i uspješno nahraniti pola neke gladne afričke države.
U Srbiji vlastitu eskadrilu MIG-ova 29, u komparaciji s budućim hrvatskim Rafaleima, otvoreno nazivaju privremenim rješenjem opstojnosti svoje lovačke avijacije.
Sva je prilika da će se utrka u ubojitim čuvarima otadžbinskog i domovinskog neba nastaviti i u budućnosti, kako nekad „bratski“ narodi jedni drugima ne bi dugo nabijali ratničke komplekse. piše Slobodna Dalmacija.
