Kakve veze Bog ima s potresom na Baniji? Nikakve! Sumnjati u Božju opstojnost nije ništa neuobičajeno,
kao što nije neuobičajeno početi vjerovati u Boga, odnosno vratiti se ”svojoj vjeri” u vremenima velikih prirodnih nesreća (olujâ, poplavâ, potresâ, požarâ) kao i velikih nesreća izazvanih ljudskim djelovanjima kao što su klimatske promjene, pandemije, ratovi, progoni, ubojstva (genocidi) ili, pak, u trenucima velikih osobnih patnji uzrokovanih neizlječivom bolešću. Nije, i ne bi trebalo biti neuobičajeno da su pojedini vjernici i sada u vremenima pandemijske krize kao i nakon potresom izazvanih razaranja i stradanja u Zagrebu i na Banovini postavljali sami sebi pitanje: Bože, ima li te? Ako postojiš, zašto si sve ovo pripustio, i to upravo nama kršćanima (katolicima, protestantima i pravoslavcima), nama muslimanima, nama židovima? Nama koji Te slavimo, koji redovito pohađamo religijske obrede (petkom klanjamo džuma namaz, subotom održavamo šabat, nedjeljom idemo na misu).
Što smo ti skrivili pa da nas kažnjavaš? Zašto i čemu sve ovo? Ako postojiš, ako si svemoćan, zašto ovo nisi spriječio?
Bilo je naravno i onih koji su, zbog činjenice da su unatoč pandemiji i potresu ostali živi, oni i njihove obitelji, prvi put rekli: Hvala ti, Bože, da se nismo razboljeli, da si nas i ovom prigodom poštedio, da smo nakon potresa ostali živi. Važno je da nitko nije stradao, da nitko nije poginuo, da nitko nije ozlijeđen. Sve ostalo, nadoknadit će se. Kuću ćemo obnoviti, odnosno ponovno sagraditi. Pitanja o Božjoj uključenosti (upletenosti) u pandemijska događanja kao i u potrese mogu se nizati do unedogled, ali nekoga pravog i zadovoljavajućeg odgovora ne bismo mogli dobiti.
Jedino rješenje je dogma: ostati u vjeri da je Bog dobar, milostiv i da On s ovim stradanjima nema ama baš nikakve veze, a to znači da On nema veze s ovom pandemijom i ovim našim potresima, da to nije njegova kazna ni opomena i da to On nije učinio iz puke želje da nas opomene, vrati na ”pravu vjeru”. Čisto racionalno, osobno kao kršćanin vjernik katolik ne znam zašto bi uopće bilo potrebno uvlačiti Svevišnjeg u cijelu ovu priču o pandemiji i potresu kada znamo da su za klimatske promjene i slijedno tome za pandemije kao i za mnoge potrese danas u svijetu odgovorni upravo ljudi koji su svojim neodgovornim ponašanjem prema Majci Prirodi (nekontroliranom potrošnjom fosilnih goriva, zagađivanjem okoliša, prekomjernom emisijom stakleničkih plinova što dovodi do globalnog zatopljenja, krčenjem prašuma, izgradnjom velikih hidroakumulacijskih jezera, izgradnjom velikih bušotina za upumpavanje otpadnih voda kao i bušotina za vađenje nafte) poremetili unutarnji sklad Zemlje.
Međutim, odgovore na ta teška pitanja svojim vjernicima na potresom pogođenim banijskim prostorima pokušali su dati mjesni biskup Vlado Košić, nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić te papinski nuncij u Hrvatskoj Giorgio Lingua. Naime, tijekom svog posjeta potresom pogođenih mjesta na području Sisačke biskupije u ponedjeljak 4. siječnja 2021. kardinal Bozanić se zapitao: “Pitamo se – što nam Bog poručuje ovim? To je pitanje otvoreno, ali sve nas poziva da možda svi zajedno, od odgovornijih do svakog pojedinca, više mislimo upravo na ovo područje”. Nešto konkretniji u davanju odgovora bio je sisački biskup Vlado Košić koji je u svojoj već ”znamenitoj” homiliji u Gvozdanskom održanoj 10. siječnja 2021. kazao, između ostalog, i sljedeće: ”Trebamo sačuvati pouzdanje u Gospodina jer on će nam se smilovati, on dopušta ove kušnje, ali će nam rane poviti i neće nas ostaviti same. Neki pitaju, gdje je sad Bog naš, ali on je s nama, on upravo trpi u onima koji su najviše pogođeni nevoljama, potresom i bolestima, koji su sami i koje nitko ne obilazi… Zar ne vidimo da je Bog dopustio ovo zlo da se zbližimo, da mislimo više na druge, da se posjećujemo?”
Uz ovo, bila je to prilika čuti od biskupa Košića i jednu bolnu istinu hrvatskoga društva i, posebno, hrvatske države da na tome području žive ljudi koji u ovome našem vremenu nemaju onih osnovnih sredstava za život dostojan čovjeka (cestu, struju, vodu, dućan). ”Potresno mi je bilo jučer u Novom Glinskom Selu slušati svjedočanstva volontera koji su pronašli ljude na udaljenim mjestima kojima nitko ne dolazi, osim vukovi. A oni su ih pronašli i pokazali im da nije istina da je čovjek čovjeku vuk, nego da je čovjek čovjeku čovjek.” A da je to tako, upozorio je i kardinal Bozanić rekavši ”da je potrebno misliti i na sela koja su u okolici, možda do njih ne dolaze ni oni koji nose pomoć, jer ne znaju doći tamo”. Korak dalje u objašnjavanju uloge Svevišnjega u potresu i njegovim posljedicama otišao je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, nadbiskup Giorgio Lingua, koji je to područje posjetio u četvrtak 7. siječnja 2021. Govoreći tom prigodom o vraćanju ljudi vjeri u vremenima krize i nevolja, rekao je da nas potresi čine ”svjesnima da smo ništa, da je sve ispraznost”, što dalje znači da nas bilo što i u bilo kojem času može zadesiti, pa je za kršćane vjernike Gospodin ”hrid na koju možemo postaviti svoj život i to hrid koja se ne ruši”.
Zatim je dodao da se ”ljudi vraćaju Bogu kad se osjete tako krhkima, kad dožive vlastitu krhkost i to mi se čini porukom. Gospodin nam želi pomoći shvatiti da je život prolazan kao dim, u svakom času možemo otići s ove zemlje i On nam kaže da je pravi život jedan drugi.” Nakon ovih i ovakvih izjava crkvenih prelata postavlja se jedno temeljno pitanje: kakve bi veze Svevišnji mogao imati s potresom na Banovini? Pođemo li od toga da je kršćanskim vjernicima Bog najveće Dobro, onda taj Bog u tome potresu, tu na Baniji, ne bi trebao ”imati svoje prste” niti bi ga trebao dopustiti niti izazvati, posebno ne zato da bi opomenuo te ljude, a preko njih i sve ostale kršćane, i da bi njih i nas učinio svjesnim da smo krhki, slabi i da se zbog toga trebamo na njega osloniti. I da budem potpuno otvoren: kakav je to dobri kršćanski Bog koji je ”dopustio ovo zlo da se zbližimo, da mislimo jedni na druge, da se posjećujemo?”
Zar je to dobri i milostivi Bog? Zar taj Bog treba dopuštati razaranja i pogibije da bismo se zbližili, posjećivali? Nije li zadaća religijskih službenika na svim razinama, bez obzira na njihov vjerozakon, doprinositi zbližavanju ljudi, njihovom posjećivanju, pomaganju i pomirenju kao djece jednoga Boga, kako to oni vole reći? Međutim, religijski službenici čine sasvim drukčije. Svevišnjeg postavljaju na pijedestal glavnog krivca za ovaj potres. Svevišnji ga, prema riječima gore spomenutih katoličkih velikodostojnika (biskupa, kardinala i papinskog nuncija), koristi kako bi opominjao ljude da budu bolji, da se zbliže, da misle jedni na druge, da se posjećuju, da shvate da su krhki, nemoćni, da u svakom času mogu otići s ove zemlje i da zapravo – ako i poginu u ovakvim okolnostima – i nemaju za čim žaliti, jer nam Svevišnji ovim potresom kaže ”da je pravi život jedan drugi”.
Kakvog li popovskog cinizma! Međutim, sva trojica trebali su toj vjernički duhovno snažnoj hrvatskoj sirotinji (katolicima, pravoslavcima, muslimanima, židovima, agnosticima, ateistima) između ostalih riječi utjehe reći ono što su oni već znali: potresom razrušeni objekti (religijske ustanove, kuće, stanovi, gospodarske zgrade, groblja – koja nitko nigdje i ne spominje) kao i u potresu poginuli ljudi opomena su i poruka hrvatskim vlastima (lokalnim, županijskim i državnim) da skorašnju obnovu treba raditi prema najvišim standardima koje zahtijeva jedno potresom pogođeno područje. Razlog: ljudi koji su vodili poslijeratnu obnovu bili su upoznati s činjenicom da se sadašnja ratom zahvaćena područja Sisačko-moslavačke županije nalaze na seizmološki osjetljivom području i da je sve građevine koje se tada obnavljalo trebalo obnavljati prema najsuvremenijim protupotresnim standardima. Nažalost, obnova je urađena bez pridržavanja tih standarda i stoga posljedice ovoga potresa nisu Božja opomena niti Božja kazna, nego su posljedice poslijeratne obnove opomena i upozorenje vladajućoj hrvatskoj garnituri da se u ovoj postpotresnoj obnovi ne ponove iste greške iz ranije obnove.
Na to je upozorio i kardinal Bozanić rekavši: ”Možda je ovo izazov da se nešto novo ovdje pokrene. Osobito za stanovništvo. Mislim ovdje na radna mjesta, na obitelji, na mlade. Možda je i ovo znak koji nas potiče da s većom nadom gledamo u budućnost.” Da, to je to. Bojim se da će kardinal Bozanić ostati u ovome usamljen. Naravoučenije: Ako je kršćanski Bog takav da namjerno dopušta nevolje, stradanja, patnju, smrt e da bi samo opomenuo grešne ljude zbog njihovih nevaljalih čina, da eto budu bolji, onda je upitno je li to kršćanski Bog? Da ne bi optužili Vladu HDZ-a koja je vodila poslijeratnu obnovu, najlakše je optužiti Svevišnjeg i vjernicima reći: ne nije HDZ odgovoran za ovo vaše stradanje nego svemoćni Bog. Stoga, njemu psujte sve po spisku. On neće biti ni na jednim izborima. (Prenosimo s portala Autograf)