Prije dva mjeseca mojoj majci dijagnosticiran je terminalni rak.
Dok čekamo ono neizbježno, ne mogu a da ne razmišljam o onome što će njenim odlaskom biti izgubljeno.Prije skoro četvrt stoljeća, moja porodica preživjela je srebrenički masakr. A kad umre moja majka, s njom će umrijeti i njena iskustva i suočavanje sa progonom, nasiljem, siromaštvom i glađu.Naše priča nije tipična priča o preživljavanju u Srebrenici. Kad su srpske snage došle u Bratunac, gradić u kojem smo živjeli na bosansko-srbijanskoj granici, u maju 1992., moja uža porodica uspjela je izbjeći napad i skloniti se u Srebrenicu.Međutim, neki od mojih rođaka nisu bili te sreće: jedan broj njih ubijen je na početku genocida, a većina u masovnom pogubljenju na livadi tik uz Novu Kasabu, mjesto kroz koje prolazim svaki put kad idem kući.
Mog oca ubila je granata, ispaljena od strane srpskih snaga u decembru 1992., u blizini naše kuće, kod Bratunca. Nekoliko mjeseci kasnije moja majka i sestra deportovane su ili - "evakuisane" - kako su to Ujedinjene nacije voljele reći - dok su kamioni UN-a korišteni za "oslobađanje viška" stanovništva iz Srebrenice koje je prevoženo u Tuzlu, drugu enklavu koju kontrolira bosanska Vlada.Ne znam mnogo o životu svoje majke i sestre kao izbjeglica u Tuzli, jer sam ostao u Srebrenici kod svoje nane i djeda. Znam da su neko vrijeme proveli u izbjegličkom kampu na periferiji grada, živeći u učionici s još dvadesetak drugih ljudi.Moja majka radila je uglavnom na poljima kako bi zaradila za hranu. Znam da je bilo slučajeva da je morala moliti za hranu da prehrani sebe i moju sestru. Ali to je to. Kao i mnoge druge stvari, o onome što se dogodilo u Tuzli nije se govorilo nakon što je sva ta patnja prošla.Moja majka nikad se nije osvrnula na taj period svog života. Uvijek nas je pokušavala potaknuti da krenemo dalje i gledamo naprijed. Kad dođe vrijeme i moja majka preseli na onaj svijet, znat ću sve o tome kako je umrla, ali ništa o tome kako je živjela.
Dok sam razmišljao o životu svoje majke, Ahmo Hasić, jedan od tri preživjela masovnog pogubljenja na Branjevu u julu 1995., umro je od prirodne smrti. Hasićeva priča nadaleko je poznata jer je svjedočio protiv odgovornih za genocid počinjen nad više od 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka koje su snage bosanskih Srba zarobile nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. A o njemu i njegovom životu zna se samo ono što je imalo dokaznu vrijednost u postupku utvrđivanja pojedinačne krivične odgovornosti. Znamo kako je uspio izbjeći brutalnu smrt, ali zapravo ne znamo ništa o tome kako je živio.Pokolji tokom 90-ih izbrisali su čitavu generaciju Bošnjaka, a sada tiho gubimo i nekolicinu preživjelih. Hrabri muškarci i žene, koji svjedoče pokušajima uništenja nacije, umiru u tišini i anonimnosti.Njihovim odlaskom gubimo i njihove priče, iskustvo, mudrost. To je veliki gubitak, ne samo za nas Bošnjake, već i za čovječanstvo u cjelini.
Dok se tamni oblaci etničkih i religijskih tenzija ponovo šire diljem svijeta, iskustva ovih Bošnjaka ne samo o preživljavanju genocida, nego i proživljavanju poslijeratnog perioda i suočavanju sa svim razočarenjima oko obećanja o tranzicijskoj pravdi relevantnija su i značajnija nego ikad ranije.Preostali preživjeli, raštrkani po svijetu jer se mnogi od njih nisu željeli vratiti u zemlju gdje im je toliko toga oteto, imaju nas još mnogo toga naučiti. Na njihovim iskustvima trebale bi se temeljiti odluke koje donosimo u budućnosti.Uprkos onome što neki u političkim i medijskim krugovima na Zapadu pokušavaju tvrditi, ono što se dogodilo nama Bošnjacima prije četvrt stoljeća nije bila fusnota, puka anomalija u evropskoj povijesti. Baš kao masovno ubistvo evropskih Židova u četrdesetima, masovno ubistvo Bošnjaka devedesetih godina bilo je direktna posljedica pogrešnog i vrlo opasnog načina na koji "Evropljani" definiraju svoj identitet.
Muslimani - zajedno sa Židovima - stoljećima igraju ulogu "ostalih" u Evropi. Mit koji je izgrađen na percepciji muslimana kao inferiornih, agresivnih i ponekad opasnih „ostalih“ bio je nesumnjivo jedan od glavnih razloga patnje Bošnjaka.Danas isti opasni mit koristi krajnja desnica diljem Evrope i šire kako bi optužila muslimane za mnoge duboko ukorijenjene probleme u svijetu. Preživjeli Srebreničani, poput moje majke, možda su oni koji svijetu najbolje mogu reći čemu ovakva vrsta mržnje i nehumanizacije može dovesti. Iduće godine obilježit će se 25.
godišnjica genocida u Srebrenici. A reći da je ono što se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. bio prvi takav zločin na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata znači i potpuno zanemariti užas koncentracionih logora otkrivenih 1992. godine ili logora za silovanje za koje ne postoji presedan u evropskoj povijesti. Genocid u Bosni i Hercegovini bio je dug proces sistemskog istrebljenja.
Danas, ono što se dogodilo devedesetih u Bosni, služi kao inspiracija krajnje desnim teroristima širom svijeta, kao i njihovim "antiimperijalističkim" saveznicima. Danas više i ne možemo tvrditi da novi genocid nije moguć.Suočavajući se s ovom prijetnjom, na našoj generaciji ostaje da spriječi da se on ponovi i osigura da životi i žrtve moje majke, Ahme Husića i drugih preživjelih Bošnjaka nisu uzaludni.
Piše: Emir Suljagić (Vijesti.ba)