Pise:Satko Mujagic= Silvo Saric, direktor Poste u Prijedoru izdahnuo je jednog julskog popodneva 1992. nakon visednevnih premlacivanja od kojih su mu otkazali organi, a koza dobila sve dugine boje, pa onda tamno plavu i crnu, taman prije nego sto je pustio dusu. Sve je tad zatihlo u prostoriji koju smo zvali “Makina soba”. Cinilo mi se, kad se jadni Silvo Saric konacno umirio, da sam to popodne prvi put vidio ljudsku dusu kako lebdi iznad nasih glava. Da sam je i cuo. Ovo nikom nisam rekao dosad. Nikom. Da sam tad vidio i zvuk i cuo boju ljudske duse. Evo sad pisem. Znam, odlicno se sjecam, nakon sto je uz tihe potmule zvuke konacno izdahnuo, cijela prostorija je zanijemila. Bez dogovora ljudi su prekinuli razgovore i svi su znali:”ode jos jedan…”. Od tad znam sta je grobna tisina. A svi u grobu zivi, samo jedan jos vreo, ali je krv prestala da kola.

“Sto olovka zapise, trajnije je gradje od svega sto je u covjeku mesnato” rece jednom Krleza.

Kad su ga iznosili u cebetu (Mirso Softic i jos 3 momka koji su uprkos gladi bili dovoljno jaki da nose tijelo covjeka od 100 kila), vidio sam njegovu cupavu, musku ruku kako visi iz deke i na njoj sat. Ova cetvorica duboko su disali prteci izmedju nas golemo tijelo. Sad se ne sjecam da li neko skinu onaj sat da ga da sestri u Zagreb ili sat osta da ga skinu sitne duse strazara i odnesu u Lamovitu, Maricku ili Radivojce, prije nego sto ce Silvino tijelo etnicki biti ocisceno, prvo uneseno u Tamic, glava ce ostati da visi preko stranice, pa onda u jamu (polozaj glave u tom momentu nepoznat). Ispricao mi je nesto o Silvi i jedan Nedzad prije godinu, jeduci pitu sa puuuno kajmaka na 4. spratu BBI-centra u Sarajevu, a ja opet zaboravih dio…A zagubi i Nedzadov broj. (I zato pisem, jer sve se zaboravlja…)

Sjecam se kako su ova cetvorica zvali ‘vodnika’ s vrata da pitaju za dozvolu izidju van iznesu mrtvog covjeka napolje, na travnjak oko Bijele Kuce. Strazare smo inace morali nazivati po nekom cinu, iako ih nisu imali. Vodnik je izgledalo najprihvatljivija opcija. Tu oko Bijele Kuce okupljali su se inace nasi mrtvi, bilo oni pobijeni vani, bilo ovi kao Silvo ili kasnije Teufik Denic, koji bi izdahnuli na mjestu na kojem su lezali. Dolazili bi tako na njihov posljednji sastanak logorasa Omarske, polegli svako na svoje mjesto jedan pored drugog i cutali. I Silvo je tako iznesen na to Zborno mjesto mrtvih. Nisu ih vise prozivali, niti sta pitali, a nisu ih vala vise ni tukli. Ne sjecam se da je ijedan strazar iz Omarske udario mrtvog covjeka. Treba i to reci.

Ipak je bilo nesto ljudsko i u njima.

O mrtvima samo najbolje, kaze stara latinska poslovica.

U stvari, ponekad bi prozivali i mrtve. Sad se sjetih… To bi se desavalo kada u jednoj smjeni ubiju covjeka, ali ne naprave dobru primopredaju. Ponapijaju se do sabah zore uz Cecu, umorni, krvavih ociju, nozeva i uniformi, samo odgegaju kucama. Tada ovi iz nove smjene traze istog logorasa koji je to jutro vec izmlacen, podlegao, odlezao na travi, odvezen i zatrpan, pa niti cuje da ga opet zovu, niti im se moze javiti, jer zemlja ne prenosi zvuk. Zalupao bi mozda rukom od sanduk, da je u sanduku i da mu ne polomise kljucne kosti kao profesoru matematike Huseinu Crnkicu. Danima je hodao s obje ruke niz tijelo dok se neko nije smilovao i parkirao ga na zborno mjesto.

A kod lose primopredaje, strazari nove smjene bi, ljuti sto ne mogu naci prvu nagradu za taj dan, onog kojeg traze, izveli nekoliko drugih logorasa, premlatili, neke pobili, pa se zapili. I cesto, na primopredaji straze opet bi zaboravili da kazu ko se sve sastao na travnjaku oko Bijele kuce.

I tako ciklus prozivki bez odgovora, nastavljao bi se danima, a sve zbog lose koordinacije straze. Citao sam knjige o Ausvicu, pa odgovorno tvrdim, Nijemci su to puno bolje radili. Njemacka je ipak Njemacka. Mislim da bi bilo dobro da se napravi evaluacija efikasnosti upravljanja logorima, tako da se ovaj ‘Ciklus Omarske’, ne desi opet. Ako se neko odluci na to, bice mi drago da podijelim svoja iskustva i ispunim upitnik. Nesto kontam, ima i nesto perverzno u tom svemu kad covjeka danima vani premlacuju, sutaju cokulama po trupu i glavi, topuzima koje su izvukli iz kojekavih supa, kao strazar Krle (rece jednoj logorasici da je topuz bio djedov, pa ga i on ponio kao radni pribor za fizicko vaspitanje po Omarskoj), skacu po njemu dok on vristi, stenje, krklja, pada u nesvijest od bolova, bude ga ustajalom vodom, pa kad se on onako krvav, crn, polomljen, vraca nazad u hangar, na mjesto na kojem je lezao. Vraca se da, kao sto slonovi imaju obicaj (odu na mjesto gdje su rodjeni da tamo i umru), zalegne jos jednom na ono svoje usko, prasnjavo mjesto na podu u logoru Omarska, i tek onda izdahne. Zar nije to perverzno? Meni jeste. Kao neki ritual, prozovu te, ti izidjes, oni te satima udruzeno biju dok ti ne polome kosti, izmasakriraju lice, potrgaju organe, a ti ne padas i ne ostajes odmah tu, iako je lakse dopuzati na travnjak Bijele Kuce, nego se vracas na ‘svoje mjesto’. A onda te, kad umres, sapatnici, kao paket, u toku zadnjeg cina lancane trake neke fabrike, fabrike mrtvih, iznesu. Isporuce te, jer sad vise ne mozes sam hodati. Kao kad u fabrici auta, zadnji radnik automobil samo izveze na ogromno parkiraliste pored fabrike i ostavi kljuceve u automobilu. Pricao mi buraz, radio je u fabrici Mitsubishi u Holandiji da je to bas dobar osjecaj. Tako i logoras, ide nazad u cebetu onima koji su te gazili i mlatili, polomili kosti, razbijali glavu, sutali u jaja, prije nego sto si odteturao, a oni svratili u Bijelu kucu da istresu dusu trojici drugih.

I, jebi ga, ima stvarno nesto strasno u onoj tisini ovih sto nose i poslusnosti kojom isporucuju tijelo na sastanak sa tijelima na travi oko Bijele kuce. I, kao i sa automobilima I ostavljenim kljucevima,
I Silvo Saric ostao je u cebetu. Bi Nedzadu zao cebeta, posudio ga je da Silvu iznesu, a ovi zaboravili vratiti. Mozda su imali previse postovanja prema truplu, pa umjesto da ga istresu, ostave ga onako. A mozda su zurili, da ih sve ne potrpaju u isto cebe… Pitacu jednom Mirsu Softica.

A ima, vala, i jos nesto, bas nase, autohtono, suludo, bosansko u tom cinu, kad u sred genocida nad Bosnjacima 1992., jedni, Bosanski Srbi („Bosnjaci Istocne vere“ – kako rece Garasanin 1844.) na smrt premlate drugog,
Bosanskog Hrvata, kao pokojnog Silvu, a onda ga ovi treci, koji su u stvari najjebenija stranka, Bosnjaci iznose na travnjak, rizikujuci vlastiti zivot. Zar ne? Zanima me sad, dok ovo pisem, na 11.000 metara iznad Atlantika, sa slusalicama na usima uz ‚Touare’ sa Budha Bar (ista kao jedna od stvari malog Armina Muzaferije, slusao sam ga danima i nocima u sarajevu 2010…), kakav je covjek bio taj Silvo Saric. Pitacu jednom Pavica, kad se opet vidimo. On garant zna, bili su kolege, procitah negdje.