ESAD TADŽIĆ:- Ono kad smo djeca bili, bio nam je lokalni sinonim za gorostasna i snazna covjeka Hapa. Hapa bijase nadimak nasem komsiji Hamdiji, bolje Hamdiji Sevlinom, kako su ga najcesce zvali. A Hapa se zapravo nije ni zvao, uglavnom je hodio i radio kako je htio.

Mnogo je prica o Hapinoj snazi i cutljivoj i svojeglavoj naravi nama djeci spontano uslo u usi, da smo sa distance s divljenjem posmatrali onu koscatu ljudeskaru kako bi preko pijace, poprijeko, uza zidine, na ramenu nosio za nase tadanje vidjenje, ogromnu gredu. Ali, on bi je nosio tako da su mu se ruke nonsalantno klatile niz tijelo, a greda je, dobro balansirana, kao prikovana lezala na ramenu i samo bi ponekad zavibrirala.
A otkud mi sad nas rahmetli Hapa iz vedra neba, mozete se pitati.Eeee, nista nije iz vedra neba!Hapa je, bezbeli, mogao i pojesti srazmjerno njegovoj snazi pa se tako lokalno odomacio izraz “moze pojesti k’o Hapa”. I, naravno, kad sam ja ono bio JA, pa mogao dobro pojesti, a narocito ako mi se nesto dopadalo, onda sam i ja jeo “k’o Hapa”, ili je bar tako mojoj sestri Dadi izgledalo.Ne znam zasto i odkud to, nisam ni do danas ispitao, ali bi mi ponekad u slicnim prilikama znala reci i da sam “Suplji Hasan”.
Elem, juce sam, nakon dugo vremena, tako u stilu naseg Hape, a mozda i tog anonymnog ili izmisljenog Supljog Hasana, pojeo poveliku kolicinu ruske salate, drugih dzakonija , ali posebno previse nekih mojih lepinjica. Stao stomak,ni gore, ni dole, obuzele me neke, doduse slabije muke, te ja udarih po cajevima. Tako me, evo, prodje noc, a osim sporednih signala, pravi ucinak mojih okrsaja u stomaku tek jutros uslijedi, te ja prodisah.
U svemu tome, prije no ja osjetih da sam pretjerao, Skype-asmo sa nasim kumovima i zametnusmo pricu o pitama, receptima i hrani generalno, posebno sad ovoj “zdravoj”.
Znate, kad smo mi ono donijeli nase kolektivne odluke da se uputimo u ovaj svjetski turizam bez granica, to je stvarno bilo vrlo izazovno i uzbudljivo i za stare i za mlade. Pa kako i ne bi?! Ovolike strane zemlje, interesantni ljudi i jezici, kulture, kuhinje, a mi uz to zeljni da uteknemo od rodne grude. Nema gdje nismo stigli i to je divna stvar da se sad ovako mozemo”dopisivati” i razmjenjivati iskustva po bijelom svijetu.
Ja se na primjer kristalno sjecam kad je moja draga Mama sa cerkom , snahom i njihovih troje nejake djece stigla u Njemacku, u stari grad Wetzlar, na dvije divne rijeke. Bijahu smjesteni u prazne americke kasarne. Milina jedna - lijepo okolo visoka ograda, onda ono pravo obezbjedjenje i sve tako. Doduse, nije bilo muskih glava s njima, jer su bili po novim lokalnim vlastima smjesteni na “sigurnom” sest kilometara od Carsije.
Onda se konacno pojavio moj brat pa se njegova trojka prikljucila njemu u Hanau. I tu su nasi bili dobro cuvani i pazeni. Obilazio sam svoje dolazeci iz Dortmunda. Bili su to nezaboravni susreti, sa svih mogucih znanstvenih aspekata, na granici jave i bunila, panike i trezvenosti,bespomocnosti i ponosa... Breme tih dusevnih previranja sigurno je ostalo dobrano u pratnji velikog broja nas, svjetskih putnika, kao nasa sudbina.
Da, sjedilo se, pusilo, jelo, pilo duboko u noc. Spavalo se po improvizovanim lezajima po podu, a sobe su bile ormarima dijeljene medju porodicama. Onda bi se i onako u mraku nastavilo tiho razgovaranje.
Sjecam se da je nekako dosla na red tema o sportu i Borusiji iz Dortmunda. Nismo mogli da se sjetimo imena nekog igraca i na moment je nastao muk. Odjednom se iz drugog, ormarima odvojenog dijela sobe, gjde je spavala susjedna porodica, zacu poluglasno : “Zamer, jebo vas!” Na to smo se prvo umirili , a onda je poceo onaj ludi, nezaustavljivi smijeh koji je probudio i one sto su bili pozaspali.Valjda nam je svima i tog nekontrolisanog smijeha itekako trebalo.
A da se ne cudite kakve sve to ima veze sa receptima i jelima, evo kormilarim ka sporetu!
Kuhinje po tim smjestajima bijahu “kolektivne”, hrane je bilo u izobilju - konzervi , sireva, hljebova. No sve se to slabo uklapalo u semu nasih navika, ukusa, rituala.. Nakon nekog vremena krenu i eksperimentalna domaca kuhinja u onim izbjeglickim uslovima pa bi se uhvatio red ispred par raspolozivih sporeta, a iz rerna su pocele ispadati kojekakve “nove” sirnice i jajaruse. O takvoj jednoj isprica nam jucer nasa kuma “sa Skype-a”:
- Otisli smo, veli, kod nase drage Selime, a ona se sturila sta ce nam iznijeti, te ponudi i dobro podebelu, zarumenjenu pitu. Pitam je ja za recept, a ona to na “nas nacin”:
- Ah, jufke, masnoce, sira, jaja...
- Pa draga Selime, nesto mi pozuta ova pita, koliko si stavila jaja?!
- Bome citav paket ubila!
- Kako citav paket, nisi valjda stavila deset, dvanaest jaja?
- E lipo jesam!
- Pa sto bolan tolika jaja?!
- Pa bome kad su ‘vako jeftina!
A sta cete. Mora da smo se i mi promjenili, promjenila se mozda i jaja. Svejedno, docicu ja vama opet!