Esad Tadzic:- Dani u otoci bili su uvijek prekrasni. Una, livade, Una, brda, Una, Carsija!Znam, bilo se ludo i mlado, ali ono sto je mimo ljudskog vijeka ne moze da se uskrati za najizabranije epitete ako je doista savrseno za ljudska cula, a to je Una, meni u Otoci najmilija.
I dok sam ja ovako stalno mislio, ne bih rekao da je isto... ovako stvari gledala moja draga sestra od strica koja nas je uvijek s osmijehom ispracala iza svoje sivace masine.Bila je druga istovremena zena svome muzu - "inaca".
Da pojasnim: sve do kraja II svijetskog rata, na podrucju BH za Muslimanski zivalj su se primjenjivali serijetski propisi u oblasti bracnog i porodicnog prava koji su dozvoljavali da muskarac ima vise od jedne zakonite zene istovrameno. Kako je bilo takvih slucajeva, onda su se poslije rata ovi brakovi iznimno tretirali legalnim. Imali smo ih i u Kozarcu i kasnije cemo pricati o tome.
Vracam se dragoj stricevki i njenoj masini. Valjalo je musterijama sivati, prekrajati, ponekad i nositi kucama sasiveno, a uz to pripremati jelo, plijeviti i okopavati u basti, prati i peglati...Kad je imala vremena i da stane pa da se Une makar nagleda.
A moj Veliki Necak i ja - mi smo provodili dane najcesce u ljetnoj basti iznad Une.Pucao se sah a s vecom radoscu poker u sitne pare. Pa kad se onda nakon dosadnih "dva para" ili "skale" ili sitnog "trilinga" kome ukaze dobar "ful" ili " ili ne daj Boze "poker", tad je krv udarala u zile, obrazi se na mah zarumene a kibiceri umuknu od napetosti. Tad su finalno i stalne blefadjije znale dobiti po dupetu.I onda opet olaksanje.
A u medjuvremenu najmanje jedan par ociju budno bdije nad tim nasim komadom Une ne bi li se ugledao par mladica kako razbija monotoniju medju pokojim klenom, skobaljem ili ploticom. Uvijek su se pojavljivale u paru i ,vibrirajuci perajima, odrzavale se na istom mjestu odmaknute dva - tri metra jedna od druge vrebajuci plijen. Samo na znak "eno ih", svo drustvo je skakalo na noge. Hvatali su se stapovi koji su cekali u cosku i trcalo se do plicaka da se brzim, kratkim trzajima ulovi sitna ribica za zivi mamac.Mamac je tu, zivahno se vri i otima. Kaci se na udicu i - lov pocinje. To je spektakl!
Majstorskim zabacivanjem sa otpustenom rolom mamac se ucilja desetak metara uzvodno od ribe tako da ga struja nadnese nad ili tik pokraj ribe. Sve oci su uprte i rentgenski zrace kroz zelenoprozirnu vodenu masu do te tacke gdje ce se lovac konacno suceliti sa ribom. I onda, kad vec izgleda da je mamac propusten, uvijek iznova taj ocekivano-neocekivan strelovit pokret, izvijanje, sunovracivanje. Riba je u djelicu sekunde sirom razjapljenih celjusti zgrabila mamac.Necak ili njegov najbolji drug Cicko u tom presudnom trenutku kao munje hitrim trzajem zamahnu stapom i dramaticno zategnu i potegnu laks (najlonski konac) da se udica svezana na njegovom kraju duboko zarije u riblje zdrijelo.Sad se ovo srebrno stvorenje u svom soku i sa punom snagom borbe za zivot, izbacuje strelovito iznad povrsine vode ili istom brzinom potanja u najvecu dubinu. Una se pjeni od ovih, njenoj volji suprotnih pokreta, stap se mota i cvili dokazujuci kvalitet izrade, lovac s iskonskim nagonom kao da se i sam bori za zivot. Posmatraci pritisnuti jedan preko drugoga svi kao da su sva cula samo ocima predali.I onda eksplozija - riba je nasukana na plicak. Vriska, trka i cestitanja. Opet je neko morao pobjediti.
Prije nego sto sam dorastao odlscima u disko, moj Necak me ucio sviranju gitare.Nesto osnovno vec me u tamburaskoj sekciji poducio Mirso "Razin" asistirajuci Muji, vrlom nastavniku muzickog obrazovanja i kasnije direktoru muzicke skole u Tuzli, ako bijah dobro informisan. To je bio i jedini nastavnik romske pripadnosti, Kozarcanin. Negov sin Zlatan i cerka Melina postali su majstori na violini, odnosno klaviru.Mujina supruga Lucija bila je moja prva uciteljica koja nas je uz gitaru ucila da pjevamo:
- Kaplje kisa kapljicama kap,kap,kap!
Gazi gusak baricama sljap,sljap, sljap!
Moju uciteljicu cemo vjerujem, jos sresti u ovim podsjecanjima.
Polako ali sigurno neke nove zivotne preokupacije,narocito moje studije prava u Sarajevu, uskratile su mi dalje ove divne dane medju divnim ljudima i Unskim carolijama. No i umom srcu ostale su neizbrisiva sjecanja.Ali, druzenje sa gitarom se nastavilo.