Sa svojih 4-5 godina vec sam ucio robnonovcanu privredu. Ocistim i naglancam ocu uglavnom crne cipele i dobijem pet onih bijelo- sivih dinara.
Problem je samo bio sto je je otac htio da vidi tako ciste cipele ili oprane one gumene cizme i kod nas. A njemu je bilo lako jer je on samo isao u gostio...nu da radi ili u citaonu ili, kasnije u "ambulantu" da radi sa racunima.A ja, kud sam ja sve trebao da stignem! Najvise po Starom gradu i po parku, a bilo je trke i po bastama i Edhemovom sljivaru.A da cipele budu uvijek ciste!

Osim onog zanimanja znao sam od malena strasno da volim.Tako sam volio Mamu, volio Stari grad, volio nas park.A primjetio sam da ima ljudi koji ne umiju da vole ili ne bar tako strasno i duboko. S njima ne treba puno pricati o ljubavi jer to je kao kad sa slijepim pricas o bojama.
Isto tako ja kad sam bio mali nisam pao s lipe.

Znaci: nisam pao s lipe, znao sam da volim, zaradjivao sam po pet dinara.Sve nekako pokazuje da nisam bio blesav a kad sam hodao kroz nas park nisam mogao da shvatim kad oni stariji kazu kad bi ono drvece, one lipe, topole i divlje kestenje, htjelo da proprica. Ma kako ce i o cemu pricati! Ili , kazu nesto kao park pun uzdaha
- Ma kako ce park uzdisati! Il to mozda navece park uzdise kad ja spavam, - razmisljao sam.I tako sam ga i dalje volio i razmisljao sve dok i sam nisam poceo vise da volim ene u njemu. Tad mi je napokon bilo sve jasno.

Divan je to bio park sto se s jednom stranom naslanjao na susjednu nam bastu, s drugom stranom na sljivare, a preostale strane bile su uz glavnu i onu moju pijacnu ulicu. Tamo na cosku gdje se ulice spajaju uzdisala se meni uvijek golema i pomalo tajanstvena kinosala.Ispresjecan je bio park sirokim stazama nepravilnog oblika uvijek posutim bijelim sljunkom. Tako su se isticale zelene metalne klupe sa drvenim sjedalima i naslonima.
U parku smo se ljeti igrali cesto do u noc pogotovo za ljetnih dana. Na jesen bi park bio Meka za slikare kojima bi ponestalo ideja. Boje, boje, oblici.
Sakupljali smo i gadjali se krupnim divljim kestenjem a debelo zuto- smedje lisce prekrivalo je tlo ispod stabala u debelom prekrivacu.
Zimi je park izgledao kao zacarani dvorac od bijelih kristala u svim mogucim ukrasima. Visoki borovi na strani blizoj bastama kao bijele stele stremili su u nebo.

Moj brat od strica imao je tada jedini TV aparat, za sebe i komsiluk vise pa se mi okupimo da gledamo crtane ili "Dugo toplo ljeto" sa Ben Kvik-om ( ime modifikovano). Po kaucima posjedaju glavne strine, po stolicama komsinice, po podu mi djeca...cini se da domacini nisu ni trebali. Kad to vec sve pravrsi mjeru to jest kad mi ostanemo i prekovrameno iscekujuci i kakvu utakmici ili sta drugo, onda snaha zavice::
-Hajde djeca u parak da ne slusate svaku, -namjerno u svom zargonu pretvarajuci park u "parak".I mi bismo tada bez razmisljanja trcali u "parak" kao da i nije bilo nikakve druge opcije.

Majka mi je pricala kako su oni , pogotovo zene, kopali zemlju i pravili cugle te izgradili kinosalu uz dobrovoljni rad. Poslije su u njoj te iste zene pjevale u horu, gledale "Orkanske visove" i "Prohujalo s vihorom " pa onda prepricavale scene danima.
Nama djeci je podjednako bilo gledati Tarzana ili Vinetua i ganjati se po kinosali za vrijeme poluvremena kad se filmska traka premotavala .
A bilo je i pjevaca. Esma Redzepova dizala je salu na noge, pa Nada Mamula, Zehra a bio je cak i Safet Isovic.

Na spratu kinosale bila je citaona u stilu viseboja. Tu se pucao remi, sah i domine, ponesto citalo, ispijale Mutine kahve i cajevi, a bila je i biblioteka. Kratko vrijeme sam vodio tu biblioteku kao gimanazijalac, pa mi je to onda cika Stevo, sekretar drustva za kulturu , za taj rad , u nedostatku para, isplatio u dobroj tehnickoj enciklopediji. Ta mi je enciklopedija glave valjala kad sam na kraju gimnazije pisao maturski rad iz fizike: "Trofazne struje i asinhroni motori".

Sa kinosalom bi sve u redu do posljednjeg rata, ali neko pametan u vlasti izabra u "ime naroda" da bi trebalo napraviti postu pa onda i djeciji vrtic ili bjese prvo ono drugo pa onda ono prvo, pa gdje nego na parku. I bi tako. Park se strpi skupi, nekako udje u sebe, ko veli vlast je vlast, ko je vlast mora biti da je najpametniji.
Vraga, nisu prosle ni neke godine, pade opet NEKOJ VLASTI na pamet da sruse i kinosalu.
-Ma kakvu samo kinosalu, hajdemo mi srusiti i zapaliti i kuce i bolnicu i sve!
-Ma sta samo to, ma hajdemo mi pobiti i protjerati ovo sve odavde- ove ljude, ovu djecu, a ove zene hajdemo i silovati!
I bi tako.
Moj park kao i moj Stari grad bili su nijemi svjedoci najvece tragedije koja je ljudski rod zadesila na ovim prostorima koliko se pamti.

Kad sam posljednji put bio tamo, park se, vidim, definitivno predao. Pa i stace nam, nije nam vise do uzdaha drveca.