Ljetni raspust, zimski raspust, moj najbolji drugar Emir dolazi sa majkom i sestrama “Babi” u Carsiju.Mog prvog komsiju Muniba i djeca i unuci pa i mi ostali oslovlavali smo “Babo”, ili “Babo Munib” kad je trebalo da se ne napravi zabuna sa drugim “babama”.
Sa Emirovim dolascima pocinjali su senluci. On sam od sebe pun energije i neiscrpan sa novim idejama, a i ja u medjuvremenu sabrao novih iskustava i samo cekam tandem. Imao je Emir i solo zahvata ako sam ja bio nedostupan.Jedan je dan uz pomoc samo jednog “srafzigera “ (schraubenzieher, odvijac) uspio rastaviti za kratko vrijeme Babinu sivacu masinu, ilegalno.Necemo o posljedicama, “znala mu je guzica”.
Plac, park, Minini bedemi , bile su nase glavne lokacije.Kad bi bilo srijedom uoci pazarnog dana, mi smo vec pravili tehnicke pripreme za nase privredne nastupe. To je znacilo da pravimo prostor u supama i primamo raznu robu od pijacara do narednog cetvrtka, narocito sita, metle, drzale za alat . A spremali smo i cekic,klijesta i zicu za popravku “standova’, kako smo zvali velike stolove skovane od dasaka i letvi i tako i natkrivene na kojima se uglavnom prodavala bizuteria i druga fabricka roba.Cetvrtkom u zoru vec smo bili spremni na akciju –treba li kome pomoci da postavi robu, donijeti kafu od kuce, alat, stajati preko dana i cuvati pa i prodavati sve i svasta te na kraju pomagati oko pakovanja i odvlaciti kutije i kofere na autobusku stanicu.
A onda dolazi glavno – prebrojavaju se zaradjene pare i donose vazne odluke sta kupiti.Najcesce se kao za pripremu otrci do moje rodice Tanije u “Aginu radju”. To je bilo “samo kroz park”.Onda bismo trazili po pet deka karamela, a i Hamdija i Tanija su to vadili iz galona i samo prebrojali 5-6 komada i tutnuli nam u ruke. Mi smo se uvijek nadali da cemo dobiti vise ako kazemo pet deka, to nam nesto izgledalo kao pametno. Onda, ako je u radnji bio Reko, Agin (Ago je bio poslovodja) i carsijski “Lero”, mi smo ispadali bez uobicajenog zadrzavanja da ne bismo moral i Reki dati po karamelu.Ako je bas zarada bila dobra, onda bi i Reko omastio brke.
A Reki je bio Bajram upravo na svaki Bajram jer bi mu tad njegov mecena Ago kupovao novo novcato odijelo i onda bi bi reko onako smotan i povijen ali ponosito isao Carsijom , djeca ga pratila sa divljenjem , narod srcano pozdravljao a Reko odzdravljao.
-------
Moj Emir i ja smo s nasim zaradjenim parama imali krupnih trgovackih zahvata. Kupovali smo u Salkinoj pekari one velike lepinje pa dijelili na pola , razrezivali te onda mazali kajmakom ili maslom. Uz to su isli odlicno paprika ili paradajs uzbrani iz baste. Super su bili i krastavci i mrkve, one tanke dugacke. Ali je to bio “zahmet” guliti i cistiti,a da lepinje cekaju.
Uz sve ove aktivitete nas dvojice bilo je tu i raznih potreba pa i onih “nuznih”.I kad bi od nas jedan dobio takvu potrebu , onda bi i drugi obavezno morao ici u “nuznu” prostoriju.A nuzna prostorija moje kuce bila je do nuzne prostorije njegove kuce, razmaka svega dva metra i nesto ,tako das mo se mi u tim nasim nuznicenjima mogli obavjestavati kroz one male prozorcice u kojoj smo “fazi”.
-Ka’ces ti , Emire?
-Ja u petak. A ka’ces ti ?
-Ja u sestak!
I tako je to teklo dok se ti vazni poslovi ne bi okoncali a mi, opet u punoj mobilnost, ne bismo istrcali pred kuce.
Jednom se posreci Emiru i meni da nam zarada bude plodnija te se onako radosni uputi smo kroz Carsiju zavirujuci u ducane i smisljajuci sta je najbolje. Na kraju ugledasmo istovremeno goleme cokolade, cjena dobra, mi veseli i “mahnusmo” ko sto masu oni trgovci kravama na stocnoj pijaci kad padne pogodba.Pare se prebrojase, cokolade se zgrabise i u park. Poslije parka na Babinu sjenaru pa sa sjenare na bedem , a one se cokolade jos uvijek zvalje. Treba pojesti po frtalj kile. I jedva mi njima dokundisasmo.
I sve bi bilo dobro da mi ne izgubismo apetit. Presta i ono dovikivanje iz “nuzniona”. Mami i teti Mihribi, Emirovoj majci, bi to sve nesto suhveli( uzmi :sumnjivo), te se provede opsezna istraga. Skupise se dokazi, utvrdise cinjenice :
-letali po Carsiji,
-potrosili pare,
-kupili vel’ke cokolade,
-cokolade pojeli sami, nisu nikom dali ni komadica.
Rezultat istrage je bio nedvojben : Nastupio je ZASTOJ jer su cokolade bile za KUHANJE.
Esad Tadzic Uz sjecanje na Ahila Dedica i Mustafu Sadikovica, divne ljude, vrle prijatelje!!!